RIJEKA – Predstava »Kamikaze«, pod punim naslovom »Assocerò sempre la tua faccia alle cose che esplodono/Zauvijek ću tvojem licu asocirati eksplodirajuće stvari«, premijerno je izvedena na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca. Nastala je u koprodukciji Talijanske drame i Teatra Biondo iz Palerma, a okupila je glumce i glumice Talijanske i Hrvatske drame te nekoliko gostujućih glumaca. Režija je povjerena riječkoj publici već poznatom Marcu Lorenziju, koji je ovoga puta, s dramaturgom i asistentom režije Lorenzom De Iacovom, postavio tekst suvremenog autora Emanuelea Aldrovandija. Tema »Kamikaza« također je suvremena i aktualna – konkretan povod za pisanje teksta bio je teroristički napad u Parizu u studenome 2015. godine u kojemu je smrtno stradalo 130 osoba. Napadi na šest pariških lokacija izvedeni su u otprilike isto vrijeme – napadnuti su restorani i bar u središtu Pariza, te posjetitelji koncerta u dvorani Bataclan. Nekoliko eksplozija istovremeno je odjeknulo kod nacionalnog stadiona Stade de France. Dan poslije napada tadašnji francuski predsjednik Francois Hollande optužio je Islamsku Državu da je organizirala napad, što se i potvrdilo kad je teroristička organizacija preuzela odgovornost.

Intermedijalnost kazališta i filma

Ovaj teroristički čin potaknuo je mladog talijanskog dramskog pisca Emanuelea Aldrovandija da svojim tekstom pokuša odgovoriti na neka i danas aktualna pitanja koja nije jednostavno svesti na sukob civilizacija, kršćanstva i islama, Zapada i Istoka. Tema je, naime, mnogo kompleksnija, a potraga za odgovorima, na kraju predstave, odvest će u daleku prošlost, podsjećajući publiku na povijest arapskoga svijeta i islama, preko križarskih ratova i stvaranja Osmanskog Carstva sve do današnjih dana. Spominjući i neka dostignuća arapske kulture, Aldrovandi ukazuje i na neke stereotipe i predrasude vezane za taj svijet, uglavnom iz perspektive zapadnoga čovjeka, pokušavajući razumjeti onoga Drugoga i drukčijeg, pa čak na neki način i shvatiti zašto se događaju takvi sumanuti teroristički činovi i što stoji iza njih. Odatle i naslov predstave – »Kamikaze« – aludirajući na današnje teroriste samoubojice, dok njegov nastavak »Zauvijek ću tvojem licu asocirati eksplodirajuće stvari« priziva terorističke eksplozije, ali i završnu scenu filma »Dolina smrti – Zabriskie Point« Michelangela Antonionija iz 1970. godine u kojoj protagonistica u mašti vidi kako kuća leti u zrak raspadajući se u valovima narančastog plamena i kućanskih predmeta.

Radnja »Kamikaza«, pak, događa se u vremenskom periodu koji prethodi tragičnom napadu 13. studenoga 2015. na Bataclan u Parizu. To je vrijeme koje otkucava do eksplozije, koja nije samo vanjska, realna, nego se odvija i unutar likova, dovodeći ih do unutarnjih »pucanja«. U središtu ove priče je mlada redateljica koja je napisala film podijeljen u pet scena. Ideja snimanja filma dovela je i do intermedijskog (i multimedijskog) povezivanja kazališta i filma, što dolazi do izražaja i u režijskom pristupu Marca Lorenzija. Predstava je tako zamišljena u nekoliko kadrova, s time da se zbivanja na pozornici snimaju i direktno prenose na filmsko platno čime se stvara zanimljiv »dijalog« između kazališnog i filmskog jezika. Za razliku od samoga kazališta koje nema tu mogućnost, film omogućuje krupne planove glumaca, vidljiva je njihova mikroekspresija, uočljiviji su i detalji, a kamera nas vodi i u prostor iza pozornice (za videoprojekcije zaslužni su Edoardo Palma i Emanuele Forte).

Političari kanibali

Na početku predstava nas uvodi u filmski studio u Zagrebu, gdje redateljica (Aurora Cimino) snima film o muslimanki koja dolazi u policijsku postaju kako bi upozorila da njezin brat planira teroristički napad. Sljedeća scena odvija se u Palermu, gdje producent filma (Mirko Soldano) postavlja svoje uvjete produkcije filma s ciljem što bolje zarade na blagajnama i plasmana na razvikane manifestacije, poput Berlinskog filmskog festivala koji preferira politički angažirane filmove. U ovom segmentu Aldrovandi se dotiče i pitanja stanja današnje kulture i umjetnosti, kojima se u kapitalističkom društvu također pristupa kao robi podložnoj profitu. Upravo zbog toga scenarij prema kojem se snima film doživjet će izmjene, naročito nakon intervencija producentske kuće u Zagrebu čiju je beskrupuloznu producenticu, ovoga puta na hrvatskom jeziku, utjelovila Elena Brumini. Odražavajući multikulturalnu i multijezičnu stvarnost, predstava »Kamikaze« izvodi se na nekoliko jezika – talijanskom, hrvatskom, engleskom, arapskom…, a tu su i titlovi na hrvatskom i talijanskom.

Drugi kadar snimljen je u dekoru koji dočarava večeru na kojoj se okupljaju europski parlamentarci, koji uz veganske obroke i taktove Jobimove »The Girl from Ipanema« u blaziranom razgovoru raspravljaju o migrantima, rasizmu, imigracijama i podizanju zidova prema izbjeglicama, a vrhunac ove crnohumorno prikazane večere je trenutak kad je europskim političarima u sanduku servirana konobarica garnirana laticama cvijeća koju će oni kanibalistički rastrgati i krvnički se nahraniti njezinim mesom. Sljedeći kadar smješten je u neki džihadistički kamp, gdje teroristi upravo pripremaju smaknuće jednog Amerikanca (na engleskom ga glumi Mario Jovev, glumac Hrvatske drame). Kako bi iskoristili propagandu terora, džihadisti postaju filmski snimatelji, a tu nastaje tragikomičan zaplet. Žrtva objašnjava da je američki državljanin koji je tu dospio zbog vanjske politike svoje zemlje, a među džihadistima uskoro dolazi do sukoba zbog snimanja samoga filma – osvjetljenje nije dobro, snimka je loša, kamera amaterska… Stoga smaknuće nastavljaju snimati u eksterijeru, u pustinji, s također tragikomičnim raspletom.

Fikcija i stvarnost

Jedna scena odvija se i u Trstu, gdje susrećemo šezdesetogodišnjeg pisca koji se suočava sa svojom prošlošću (igra ga Aleksandar Cvjetković, koji u predstavi glumi i na talijanskom i na hrvatskom jeziku). U predstavi glume i Vittorio Camarota, Eletta Del Castillo, Serena Ferraiuolo i Stefano Maria Iagulli, a u autorskoj ekipi su i scenograf i kostimograf Gregorio Zurla, autori glazbe Enza De Rose i Leonardo Porcile te oblikovatelj svjetla Robert Pavlić.

Još jedan kadar filma snima se u vlaku metroa, gdje muslimanka sa svojim partnerom raspravlja o vlastitoj poziciji unutar zapadnjačkog društva, a doznajemo i da muslimanka s početka priče skriva tajnu o svojem ocu koja je vezana za teroristički napad u New Yorku 11. rujna 2001. godine. Evocirajući tragična zbivanja i čitavu povijest koja im je prethodila, glumci i glumice, kao u svojevrsnom tragičkome koru, na kraju odašilju poruku ljubavi. Ali, do eksplozije je ostalo tek nekoliko minuta…

Time se zaokružuje ova podjednako kazališna i filmska priča, u kojoj se mješavinom fikcije i realnosti isprepliću različite, naoko nepovezane priče koje i u predstavi i u filmu neizbježno vode prema tragičnome kraju – prema onom »Zauvijek ću tvojem licu asocirati eksplodirajuće stvari«. Riječka Talijanska drama i njezini gosti, pod vodstvom redatelja Marca Lorenzija, tako su stvorili jednu politički angažiranu predstavu koja na crnohumoran, pa i ciničan način, progovara o današnjem svijetu usmjeravajući kritičku oštricu prema kapitalizmu i ukazujući na korijene terorizma, kao i na kulturalne i svekolike druge sukobe unutar društva koje je u neprestanom stanju i pod prijetnjom nekih novih eksplozija. U tom smislu »Kamikaze« dijagnosticiraju trenutačno stanje, no osim što otvaraju mnoga pitanja, teško da mogu dati odgovore. Možda je odgovor – ljubav?