Glumica HNK-a Ivana pl. Zajca Aleksandra Stojaković Olenjuk jedna je od onih članica riječkog glumačkog ansambla koja nosi talent.

Stalna je članica riječke drame punih šest godina, otkako se vratila iz Zagreba, gdje je nakon Akademije bila angažirana u nekoliko kazališta. Na sceni je vidljiva, markantna, gledatelja provocira na propitivanje i razmišljanje. Otvara pitanja ne samo pred publikom, već i u svom intimnom svijetu. Zanimaju je svi glumački izričaji pa je otvorena za konvencionalno i nekonvencionalno i uvijek je spremna izložiti se.

Na scenu je stala kao trinaestogodišnjakinja željna igre i do danas joj je ostala vjerna. Okušala se i u autorstvu, ali i u radu na Akademiji s mladim glumcima gdje je predavala dok je nisu zahvatile majčinske obaveze.

Privatno je nježna majka dvoje djece i u dnevnom ritmu često izložena vratolomijama u organizaciji dana, a naročito onih uoči premijere kad se probe održavaju dva puta dnevno pa uz supruga Ivana uskaču bake i djedovi.

Bez trunke cinizma

Aleksandra u »Na Tri kralja ili kako hoćete«

Uskoro imate premijeru predstave »Yerme«, radite s mladom redateljicom Rajnom Racz, kako vam se čini Lorcino djelo iz te perspektive?

“Rajna je Lorci pristupila bez odstojanja, i ona i dramaturginja Maja Ležaić, kao i ostatak autorske ekipe djelo su isčitali bez trunke cinizma te ga takvim i postavili, što smatram iznimno hrabrom režijskom odlukom danas kad baš sve možemo ironizirati.

Stoga našu buduću premijeru vidim kao plod snažne kolektivne igre predanog ansambla i Judite Franković, koja Yermu brani kao i mi naša lica, a Rajna Lorcu, bez zadrške”.

Djelo u centar postavlja ženu koja je istodobno potlačena i oslobođena, što vi mislite o tome? Naime, poznato je kako ste aktivni na promicanju ženskog pitanja?

“Ne mislim da je Yerma oslobođena, potlačena je sustavom i neshvaćanjem vlastitih potreba. Ona do oslobođenja dolazi u onom trenutku kad uviđa da joj ostvarenje nitko ne može dati, jer ono nije nešto što može biti dano. I u onom trenutku kada ubije ideju o tuđoj nadmoći, dolazi do realizacije.

Naravno da mi je drago što postavljamo komad ove tematike, govoreći o tome možda dođemo do novog jezika koji bi bio dostatan, kojim bi mogle ukazati na svaku nepravdu s kojom se susrećemo sustavno godinama.

Mnoge fantastične organizacije kao što je PaRiter spašavaju doslovno žene i djecu i brane naša stečena prava. Ja djelujem na drugi način, meni moje kreativno dobro proizlazi iz iskustva bivanja ženom.

Ako je moja kreativnost produkt mog intimnog doživljaja, a intimno je i poimanje mog vlastitog roda i spola, pa tako to pitanje, žensko pitanje kako vi kažete, postavljam kao temu zato jer s njom kreativno raspolažem. Za mene je to žensko pitanje osobna nužnost, pa mi je nužno podržati one koji se bore za ravnopravnost”.

Spominjete ravnopravnost, je li ona uopće moguća? Naime, žena će uvijek morati biti majka, nije li već time predodređena?

“Ravnopravnost je kad je svim samostalnim umjetnicima i onim zaposlenim u instituciji izjednačen koeficijent za izračunavanje mirovine, a nije. Ravnopravnost je kad se prema migrantima odnosimo s poštovanjem, a ne činimo to. Ravnopravnost je kad dijete s epilepsijom želimo povesti na izlet, a ne činimo to, ravnopravnost je kad osobni asistenti nisu potplaćeni, a jesu, i kad nisu privilegij, a jesu.

Ravnopravnost je kad o svom tijelu odlučujemo same, a ne odlučujemo. Ravnopravnost je kad možemo bez ustručavanja i straha za egzistenciju reći svoje mišljenje, a ne možemo. Sve je ovo samo nekoliko primjera i sve je to moguće kad postoji politička volja za to.

Biološkom činjenicom žena je predodređena za mogućnost reproduktivne funkcije (za sad), a sve drugo je pitanje društvenog konsenzusa.

Žena ne mora rađati, ona to može, ali ne mora. Žena je žena i kad ne može roditi, ona ima pravo na izbor. O tome se i radi, nema tu određenja, već isključivo odluke koju svaka žena donosi prema svojoj potrebi. Tako ja to vidim, ja sam mogla i nisam morala biti majka, ali htjela sam to, i htjela sam to dva puta, i u tome uživam, no ne smatram da sam bila predodređena za tu funkciju”.

Osnažujuće iskustvo

U predstavi »Opasne veze«, Foto: Dražen Šokčević

U »Lolipopu«, monodrami, uz dramaturginju Natašu Antunov potpisali ste i autorstvo. U toj ste se monodrami ogolili i razgolili, što je bilo teže, skinuti odjeću sa sebe ili stati razgoljeno pred gledatelja dopustivši mu da se bez zadrške zagleda u vašu nutrinu i intimu?

“Činilo mi se kako nije fer govoriti o ranjivosti, sa sigurne pozicije »skrivenog« izvođača, zato sam odlučila izložiti se.

Izložiti svoje »mane«, ožiljke, svoj sram, jer sam se svog tijela nakon dva poroda sramila, jer više nije djevojačko, jer je okrznuto životom. U »Lolipopu« govorim o svojoj intimi, ali i ne samo svojoj, to je naša intima, Natašina i moja.

Nekad samo moja, nekad samo njezina, a nekad svih nas koje smo kroz iste ili slične situacije prošle ili prošli, a nekad je i fiktivna. I tu se publika i ja prepoznajemo, u tom dijalogu. Zato u toj predstavi za mene ništa nije teško, baš naprotiv, iscjeljiteljsko je. Iskustvo monodrame je vrlo osnažujuće. Obožavam igrati »Lolipop«!.

Pretpostavljam da se propitujete kroz uloge žena koje ste do sada igrali, ali na što je najčešće usmjereno vaše osobno propitivanje? Koja je vaša najveća intimna borba?

“Moja intimna borba je kako mraku koji gricka periferne živce i sumnji koja se lijepi k’o žvaka za cipelu pronaći pravo mjesto i kako biti otvorena za sve užase i ljepote koje život pruža.

Uglavnom, čini mi se kako je dvorana za probe mjesto koje sve to može upiti, a za ostalo je tu psihoterapija, ponekad astrologija, često sladoled, a poslije dobar trening”.

Završili ste glumačku Akademiju u Zagrebu i vrlo uspješno surađivali sa zagrebačkim kazalištima, ipak vratili ste se u Rijeku, gdje ste na angažmanu od 2016. godine, znači li to da riječka scena zadovoljava sve vaše profesionalne potrebe?

“U profesionalnom angažmanu sam u HNK-u od 2012. godine, na izvaninstitucionalnoj riječkoj sceni djelujem od 2013.

Iskustvo rada na ta dva polja obogaćuje moju praksu, a time i vještinu koju ne želim prestati preispitivati i usavršavati formalnom i neformalnom edukacijom.

Nekad to mogu u Rijeci, a nekad ne, kombiniram resurse kad ih zapazim. Fluktuacija je uvijek zdrava. I skitnja i povratak kući. A u Rijeci sam doma, ali volim i zaviriti što ima okolo. Malo budem zadovoljena profesionalno, a malo ne. Dojam se izmjenjuje, ali moja znatiželja je uvijek tu“.

Otvoreni ste za sve kazališne izričaje, radili ste na klasičnim predstavama, ali i onim poput »Lollipopa«, zanima li vas više model izražavanja ili istraživanje vlastitih mogućnosti?

“Pa različiti izvedbeni procesi, različiti modeli izražavanja, kako vi kažete, dovode, ako se posao obavlja predano, do istraživanja vlastitih mogućnosti, a istraživanje pretpostavlja da ćemo doći do nekog novog zaključka ili barem pitanja o svijetu ili/i homo sapinesu, jednoj zanimljivoj vrsti koja me kao i kazalište uvijek iznova čudi”.

Fotogenična Rijeka

Kao Volpina u »Amarcordu«, Foto: Karlo Čargonja

Osim kazališta, zanima li vas film?

“Da, da i da. To je nešto čega si želim još i više i još malo. Ova je sezona bila filmski zanimljiva za mene, nažalost, ne mogu otkriti detalje, ali mogu reći kako sam sudjelovala u dvije dugometražne inozemne produkcije.

Jako sam zahvalna na tom iskustvu i na tome što sam mogla pristupiti audicijama putem snimke. Za nas koji nismo u žiži filmske produkcije, koja je ipak centralizirana zagrebački, to je jedina prilika. I želim si još takvih angažmana. Pogotovo u Rijeci, koja je prefotogenična”.

Kad biste mogli birati, koju filmsku ulogu biste voljeli igrati ili koji žanr?

“Prije nekoliko godina imala sam prilike djelovati unutar projekta Peti ansambl, dogodio se inkluzivni ansambl pri HNK-u u kojem su drukčije sposobne osobe mogle umjetnički djelovati.

Tih pola godine s 27 štićenika Centra za odgoj i obrazovanje i Centra za autizam zaista je bilo fantastično. Voljela bih kad bismo o tome napravili film, dugometražni, dokumentarno-igrani”.

Osim glume u Zajcu, predajete i na riječkom fakultetu Gluma i mediji, kakvi su vam studenti?

“Predavala sam. Nažalost, ne radim to više. To je osjetljiv posao, koji zahtijeva potpunu predanost, a ja trenutačno puno radim u kazalištu i klinci su mi mali, ali nadam se da ću jednom opet imati prilike okušati se u edukaciji.

Svjedočila sam transformaciji studenata prateći ih od njihovih početaka na prijemnom do ravnopravnog partnerskog odnosa u ansamblu. Pa tako sada u »Yermi« glumim s Dorom Čičom i Nikom Grbeljom, fantastičnim studenticama treće godine APURI-ja, smjer Gluma i mediji.

Općenito, u zadnjih deset godina APURI je iznjedrio izvrsne mlade glumce, studij glume i medija u Rijeci je kvalitetan i oni studenti s kojima imam prilike surađivati su i talentirani i osposobljeni za rad”.

I sami ste nekada pohodili riječku scenu Belveder, tamo ste započeli s glumom, zar ne?

“Da, da, tamo smo se inficirali tim suludim stvarima. Pokojni Likota nas je izlagao i Krleži, i Brechtu, i nekim zabavnim sadržajima. Uglavnom, nije to bilo nalik današnjim dramskim skupinama, bilo je rubno, na kolodvoru, svakakve face su tamo znale naići, ali nama je tada to bilo zanimljivo. Poslije sam bila pod utjecajem Zoom festivala, Queer festivala i HNK-a”.

Zašto ste željeli glumiti, što je gluma za vas predstavljala u tim mladim godinama?

“Prvo sam se intenzivno igrala kao dijete. Dugo. Onog što danas nazivamo role play igrama, e to sam valjda radila do šestog razreda, na koncu smo se moja prijateljica Vanja i ja doslovno dogovorile da se više nećemo igrati. Ja nisam izdržala. Na Scenu sam se upisala već sljedeće godine i evo još sam na njoj”.

Autori kreacija

Kao Nina u predstavi »Maskarada«, njezinoj prvoj ulozi u »Zajcu« 2012.

Osim igre, je li to i dijelom vaš osobni pokušaj da ukažete na društvene nepravedne pozicije?

“Moram reći da nije, jer da je, bavila bih se politikom izravno. Nisam glumica da bih mogla ukazivati na nepravedne pozicije, već sam glumica, pa mogu ukazivati na nepravedne pozicije”.

Rijetki glumci požele se baviti autorstvom, pisanjem. Kad se to kod vas javilo, jeste li skloni vođenju dnevnika ili zapisivanju misli?

“Glumci su ovisni o angažmanu, ali i to se mijenja. Dolazak do istih je još uvijek u sivoj zoni, audicije nisu uvijek praksa, često posao sklapaš po pozivu. To nas dovodi do podređenog položaja, jer osim izvrsnosti moraš imati i još neke druge talente, a ponekad i dobar želudac.

Zbog toga mnogi preuzimaju inicijativu i otvaraju umjetničke organizacije gdje produciraju vlastite radove. Glumci nisu baš u ravnopravnom položaju ni izvan institucija ni u njima s obzirom na ugovore na određeno koji se mogu produživati do 20 godina radnog staža. Kako onda bez straha za egzistenciju pregovarati o boljim uvjetima rada? O tome se ne zna puno. I to je sve po zakonu. Koji je loš. A stiže nam još lošiji.

Svi se glumci bave autorstvom. Glumci jesu autori svojih kreacija koje nastaju u pregovoru s redateljskom idejom i tekstualnom podlogom, no ne postoji neka Viola izvan mene. Ona zavisi o mom emotivnom spektru, govornom aparatu i fizičkoj spremi bez obzira na to što ju je Shakespeare napisao, ne postoji neka izvedbena kreacija koja je u posjedu nekog drugog osim izvođača”.

Imate li možda ideju kako biste neko konkretno djelo postavili na scenu?

“Ne, zapravo. Uvijek me privuče tema, onda vidim kako kolektiv vibrira s nekim mojim pitanjima i tada zatitra okvir koji onda postavljam za dalje. Ja ne znam pisati izvan izvedbe niti zamišljati izvan sadržaja neke teme, a sadržaj mi je najdraži kad je autentičan kad proizlazi iz izvođača i, evo, opet autorstva i tu”.

Nekad kaos, nekad urica

Kao Silvija u predstavi »Čelične magnolije«

Osim glumačkih imate popriličan broj i roditeljskih obaveza s obzirom na to da ste majka dvoje djece, uspijevate li stići na sve?

“Raspored je posložen u minutu, doslovno. Nekad se čini kao da se svi spuštamo po strmoj litici, nekad se raspadnemo i danima u kući nema mlijeka, a nekad je sve k’o urica. Stižem sve, jer sam podržana.

Da nisam, ne bih uopće mogla raditi posao koji radim, jer plaća ne bi bila dovoljna za tetu čuvalicu koja bi bila neophodna za večernje probe ili predstave. Suprug Ivan ravnopravno sudjeluje u odgoju. Ali i deda Pere, baka Mira, deda Dragi, teta Mira, svi mi skupa dižemo na noge to dvoje ludo slatke djece i odgajamo ih predano”.

Otkrili ste mi kako volite kuhati jer, rekli ste, u kuhanju nema peripetija?! Možete li to pojasniti?

“Ma ja budem zbrčkana od svih tih doživljaja i onda kad upalim TV navečer, ne mogu više ništa doživljavati, nikakvu dramu ni katarzu, onda gledam kuhanje. Netko uzme krumpir, oguli ga, stavi ga u vodu, ona zavrije, krumpir je kuhan i eto veselja.

Nema naglog obrata, napetog odlaganja događaja, krumpir se nije zaljubio u vilicu, ne bježi iz lonca, nema krizu identiteta, ne kasni na posao. Uh, koje olakšanje, bon apetit”.

Možda je to zbog toga što nas život iskušava i tjera naprijed u svakom smislu, pa i kroz peripetije?

“Možda. Da. I ja tako mislim. Optimistična sam. Držat ću se optimizma do kraja. Bolje je i bit će bolje“.