ZAGREB – Pisati o protekloj godini u kazalištu stvara iluziju plodnosti i prividno žive produktivnosti: kao da ne prolazimo kroz period stostruko obilježen odjecima pandemije i ekonomskom krizom kao globalnom posljedicom Putinovih ratova. Ljudi su se, doduše, vratili na svoja mjesta u gledalištu, premijere su se odvijale bez ometanja, kao što je i kvaliteta »siromašnih« predstava, upravo onih koje se odvijaju izvan repertoara i velikih produkcijskih budžeta, predvidljivo i ove godine (tako je već tri dekade) bila znatno veća od kvalitete »bogatih« predstava ili redovite scenske ponude naših državnih i gradskih institucija. To nam također govori i da se novac za kazalište i dalje loše, nepravedno i neadekvatno raspoređuje, koja god ga garnitura vlasti distribuirala. Automatizam favoriziranja velikih i notorno neambicioznih, koliko i umjetnički nemotiviranih kazališnih kuća, kao i stalno sadističko mučenje nezavisne scene financijskom crkavicom, šteti i jednima i drugima.

Pa ipak je najcjelovitija predstava 2022. godine nastala na terenu nezavisnog i producentski jedva održivog spajanja kraja s krajem: »Java« Silvije Marchig i Darka Japelja, odigrana u skromnim uvjetima MSU-ove scene Gorgona, u sklopu plesne Antisezone, kao izrazito »samonikli« projekt dvoje originalnih umjetnika.

Divlje ptice

Fokus Silvije Marchig i Darka Japelja doslovce je na opustošenosti svijeta, na crnim pticama koje više ne izgovaraju slavni stih Edgara Allana Poea (»Nikad više!«), jer znaju da se razaranja i holokausti nažalost ponavljaju, ali koji i dalje ne odustaju od vlastite stvaralačke potrebe. Služeći se Japeljovim poetskim tekstovima, u okolišu koji podsjeća na Beckettovu nigdinu, dvoje izvođača čuva preostatke riječi, na magnetofonske trake snimljene tragove zvuka, gotovo skamenjen pokret, polagano dodavanje teškom, crnom loptom svijeta. Kao da gledamo inscenaciju Maljevičeva »Crnog kvadrata«, originalno smještenog u visoki gornji kut izložbenog prostora, s neposrednom asocijacijom na mjesto »poludjele« ikone, četvrtu dimenziju ili posvetu umjetnosti koja bi trebala nadomjestiti religiju, jednako kao i političku kuhinju.

Druga važna predstava, »Biografije ptica« autorice i redateljice Nine Bajsić, također se događa na nezavisnoj sceni, konkretno u zagrebačkoj vili Arko, gornjogradskoj dvorani koju inače koristi Hrvatsko društvo pisaca. Na sceni su glazbenik (Vid Hribar) i glumac (Silvio Mumelaš) koji razgovaraju o tome kako izvoditi poeziju.

Ništa pretenciozno. Samo blago nadvito nad glazbene i scenske mogućnosti stiha. Kako veli naš majstorski književni kritičar, Veselko Tenžera, društvo koje ne njeguje svoju poeziju ne postoji kao društvo. Predstava mlade redateljice Nine Bajsić duboko respektira moć pjesničkog stvaralaštva, zvuk eksperimenta, potrebu za glasom koji i pjeva i istražuje svoju nutrinu.

Društveni kritičari

I »Realisti« nezavisnog teatra EXIT (režija: Matko Raguž) i »Zagrepčanka« nezavisnog Teatra Erato (režiju potpisuje Dražen Krešić) važne su satiričke predstave suvremenog trenutka. Opet, nisu se dogodile u Kerempuhu ni u Komediji, tamo gdje ih institucionalno očekujemo, nego na mjestima izvan institucija, gdje je za njih trebalo skupiti komercijalnu potporu, sponzore, naplatu iz putujuće kazališne blagajne. »Realisti« okupljaju mladu ekipu glumaca koja s publikom prolazi sve krizne točke aktualnog trenutka: plutokraciju, snobizam, usamljenost, zatiranje kulture u korist kupoprodaje statusa. Nika Ivančić, Domagoj Ivanković, Nikola Nedić, Rok Jurčić i Fabijan Komljenović donose na pozornicu neustrašivost prozivke socijalnih nebuloza, kabaretski u svoje provokacije uključujući i publiku. Već dugo nismo svjedočili da je mladim glumcima primarno bitna političnost izvedbe i da se ta političnost transformira u humorno razobličavanje ideologijskih klišeja.

I predstava »Zagrepčanka«, smještena u Malu dvoranu »Lisinskog«, u izvrsno razrađenoj dramaturgiji Patrika Gregurca i režiji Dražena Krešića, ima za temu zlatnu mladež, njezinu ispraznost i okrutnost, dok je u samom središtu lik i obiteljske i društvene pobunjenice Marijane, u izvanredno pribranoj, slojevitoj i drskoj izvedbi mlade glumice Nikoline Prkačin.

Naravno, s obzirom na to da im je važan dio autorske pozornosti posvećen preživljavanju u komercijalnim uvjetima, predstave »Realisti« i »Zagrepčanka« svjesno eksploatiraju i razne scenske zabavljačke klišeje, ali ne toliko da njima pokvare svoju originalnu propitivačku gestu.

Institucije i njihova močvara

»Gavella« se obnavlja nakon potresa i repertoarno sanja zimski san koji je počeo davno prije potresa, a posebno je čvrst tijekom ravnateljskog mandata Dražena Ferenčine. Pojedini glumci, kao Filip Šovagović, Jelena Miholjević i Enes Vejzović napravili su uspješne i raznovrsne nezavisne projekte koje je s dobrim razlozima potom udomila i njihova matična institucija, ali ostatak službenih naslova ovog teatra teško da možemo smatrati visokim umjetničkim dosegom. Bilo bi puno zdravije da navedeni autorski trojac napravi trijumvirat i preuzme upravu kuće.

U zagrebački HNK je na mjesto ravnateljice Drame nakon Ivice Buljana stigla Nenni Delmestre, splitska redateljica koja dugo radi u struci i unatoč tome nije izrodila nijednu prijelomnu ili bar antologijsku predstavu, a zagrebačkoj se publici ove zime predstavila neinventivnom režijom »Plodne vode«, nerazrađenog i sračunato »mističnog« teksta Marine Vujčić o pravu žene na abortus (tema, ne i njezina obrada, vjerojatno je bila i razlog zašto je tekst nagrađen »Držićem«). Nova intendantica HNK-a Iva Hraste Sočo ne samo da je izabrala previše mlaku i neupečatljivu umjetničku osobnost za upravljanje Dramom, nego ni sama ne pokazuje intelektualnu budnost i kazališnu erudiciju kakvu bismo očekivali od osobe na toj poziciji. Izražava se općim mjestima i marketinškim floskulama, a tako joj izgleda i repertoar (često isticanje »nacionalnog« u njezinim rečenicama sa sigurnošću upućuje prema stranci čija je članica: HDZ).

Naravno, možda nas zagrebačko izdanje ravnateljice Drame Nenni Delmestre iznenadi. Ali mnogo bih radije doživjela da nas ugodno iznenadi netko čija glavna legitimacija nije dugotrajna osrednjost, nego živa originalnost stvaralačkih vizija. Da smo politički u stanju zamisliti glavnu državnu kazališnu instituciju kao mjesto istinske izvedbene renesanse, vodili bi je umjetnici kao Siniša Labrović, Vlasta Delimar ili Slaven Tolj, a ne operna pjevačica s doktoratom iz komercijalnog brendiranja kulture.

Živa mjesta

Zagrebačko kazalište mladih i dalje ima najsamosvjesnije glumce i kvalitetne predstave poput Frljićeve »Braće Karamazovih«, »Višnjika« redatelja Ivana Popovskog ili Kicine režije drame »Svjetlo pada«. Nedavno je i u sklopu ZKM-ovih javnih čitanja suvremene drame izveden i tekst »Nestajanje« Tomislava Zajeca, koji je – sudeći i po tome kako je napisan i po prvom glumačkom doprinosu – kandidat za moćnu predstavu. Iako je Snježana Abramović Milković na mjesto ravnateljice ZeKaeM-a došla kao rigidan Bandićev kadar, posebno kompromitiran oko nekorektnog preuzimanja Zagrebačkog plesnog centra (što još uvijek nije institucionalno raspetljan čvor), ova se ravnateljica u međuvremenu pokazala kao suradnički fleksibilna i prema glumačkoj zajednici ZKM-a otvorena osoba, sklona stalnom učenju od suradnika i kolega.

Sve veći napor da uspostavi profilirani repertoar pokazuje i Teatar &TD umjetničkog ravnatelja Vedrana Hleba, s time da u slučaju ovog kazališta nije toliko važno jesu li predstave koje se igraju »uspjele« (mnoge nisu), nego jesu li otvorile prostor istraživanju autorskih timova. Hvalevrijedno je da beziznimno sve predstave Teatra &TD dopuštaju autorski rizik, s time da bi redateljski popis suradnika (Ivan Planinić, Hrvoje Korbar, Ivor Martinić, Filip Šovagović, Vanja Jovanović, Anastazija Jankovska, Ivan Penović, Rene Medvešek i dr.) mogao uključiti i više ženskih imena i veći odmak od dominantne fascinacije različitim oblicima starog i novog apsurda. Medvešekov »Franz«, primjerice, znatno je domišljenija i hrabrija predstava od navijački zahuktanog »Garda« Dražena Krešića. No, svakako je riječ o kazalištu koje vodi živi dijalog s mladim generacijama izvođača i gledatelja, pokušavajući adresirati njihove bolne točke i pritom ozbiljno čuva &TD-ovu tradiciju nonkonformizma.

Slično vrijedi i za nezavisni, minijaturni trešnjevački Kunst teatar, privatnu institucija koja je u početku mnogo obećavala, ali koja je ove godine iznjedrila samo jednu zanimljivu predstavu: glazbeno-scensku satiru po imenu »Sloboštinu Barbie« redateljice Natalije Manojlović. U ostatku repertoara Kunst njeguje svoj već dobro nam poznati stilski manirizam, omiljene autore i sad već pomalo potrošenu vrstu humora.

Prijepori

Činilo se da se kazalište Kerempuh »Psećim srcem« Mihaila Bulgakova, u režiji Aleksandra Švabića i pod novom upravom Sonje Kovačić, konačno počelo oporavljati od mandata ravnatelja Romana Šuškovića, ali onda je uslijedila premijera predstave »Tko tu koga? Zona pansiona« autora Borne Vujčića i redateljice Tamare Damjanović, za koju je teško reći da li više strada od pretencioznog, loše napisanog i neduhovitog teksta ili od režije koja brojne tekstualne trivijalnosti (manjak kvalitetnog jezika, manjak humora, manjak dubljeg poznavanja same satiričke književnosti) nastoji povezati s nekim oblikom karikaturalnog realizma. Repertoarno, time smo dobili jedan korak naprijed (Bulgakov), dva natrag (Vujčić). Tu je i komorna Kerempuhova predstava Gorana Kulenovića i Sare Stanić u obliku kazališne adaptacije filma »Djevojka za zbogom«, uspjela već i po tome što združuje dvoje fantastičnih glumaca, bogato nijansiranu glumicu i redateljicu Saru Stanić i burleski otvorenog Marka Makovičića. Nažalost, ta je predstava nakon premijere gurnuta u komercijalnu zonu Kerempuhove Scene Vidra, iako je umjetnički reprezentativnija za Kerempuh od kvazipolitičke predstave »Tko tu koga«. Bojim se da Kerempuh još uvijek nema jasne repertoarne kriterije, niti svijetlu budućnost ako Sonja Kovačić čvršće ne stane na stranu umjetničkog, a ne oportunističkog repertoara.

Pojedinac i »slijepe« institucije

Komedija kao kazališna kuća igra svoj uobičajeni provincijski kič; jedino osvježenje je prijevod Shakespeareova komada »Mnogo vike nizašto« duhovitog Andyja Jelčića. Nije jasno kome u gradu Zagrebu treba Komedijin institucionalni stroj za sajamski spektakl, niti kad će se neki gradonačelnik konačno upitati zašto iz građanskog budžeta financirati svu tu ispraznu komercijalu. Ako Komedija radi gaže, neka od gaža i živi.

Kulturna sekcija stranke »Možemo!«, unatoč svojim javno zadanim i deklariranim programskim ciljevima, zasad ni u kojem od zagrebačkih kazališta nije potakla promjene ravnateljskog sustava ni promjene prema većoj profesionalnosti i participativnosti kazališnih uprava (sumnjam da će to realizirati kroz kazališna Vijeća koja su slagali veoma dugo i previše oprezno), što također spada u sumornu bilancu minule godine. Kvaliteta pojedine predstave stoga i dalje isključivo ovisi o pojedincima koji su spremni izdvojiti svoje vrijeme i svoje znanje da naprave vlastite autorske projekte, mahom izvan službenih institucija. Ali što će nam institucije koje ne znaju prepoznati te individualne umjetničke proboje? I što će nam »službena kultura« i svo njezino silno »brendiranje«, kad pomake u istoj toj kulturi izazivaju trajno nebrendirani individualci s nezavisne scene?

Naravno, izazivaju ih zakratko: koga ne bi iscrpilo dugoročno preziranje umjetničkog volonterskog rada, tipično za stav Ministarstva kulture i gradskih uprava prema svim hrvatskim nezavisnim scenama. Je li možda Matija Ferlin stupio na čelo pulskog HNK-a, makar i samo zato jer ima za navedenu funkciju sve međunarodne i domaće kvalifikacije? Ne. I tako će i ove godine svi koji rade u učmalim kazališnim institucijama mirno spavati, dobro zaštićeni kulturnim konzervativizmom naše ministrice Nine Obuljen Koržinek, a svi koji rade na nezavisnoj sceni razmišljat će o tome hoće li promijeniti profesije (da prežive) ili nastaviti rad u inozemstvu, s obzirom na to da je u Hrvatskoj nezavisna kultura službeno »nevidljiva« i »nevažna«. Baš me zanima hoćemo li ikada imati ministricu ili ministra kulture koji će svoj omiljeni biser u velikoj kruni institucija po imenu HNK prepustiti nezavisnoj sceni. Zašto? Samo zato što su nezavisni umjetnici to zaslužili. Podijeliti prestižni prostor HNK-a s kolegama koje se službeno smatra »prvacima drame« i razviti projekte koji nisu isprazna »nacionalna baština«, nego autorsko istraživanje. Time bi bar netko iz duge povorke hrvatskih ministara na crvene i bijele kockice pokazao da više ne živi u stoljeću kad je HNK izgrađen (1895.), nego milenij kasnije.

Vasaryjev odlazak

Ove nas je godine napustio i jedan od najobrazovanijih, najosebujnijih i najmaštovitijih glumaca domaćeg teatra: Mladen Vasary. S njim je otišla i raspjevana lakoća Petrice Kerempuha, sprega vrsne dikcije i spretne akrobacije, mračna visprenost Learove lude, mačja razigranost i ozbiljnost »Pozdrava«, koliko i mudar, ničim-lako-impresioniran stoicizam starog klauna iz »Dvostrukog aksla«, kao predstave koju je Vasary do samo prije nekoliko mjeseci igrao s glumcem Draženom Šivakom na pozornici Teatra &TD. Odlazak ovog prvaka nezavisne scene i vrsnog stilista glumačke poezije još je jednom potvrdio da je najveći kapital koji imamo na umjetničkoj sceni ipak unutarnja sloboda. Neograničenost mišljenja, djelovanja, pjevanja, igre. Nepristanka na funkcije, ali pristanka na uloge i njihovo prokazivanje. Tim dugotrajnim i dosljednim slobodoumljem svoje igre, Vasary je u svima nama zasadio i osobit profesionalizam, na osnovi kojega se i usuđujemo govoriti o umjetničkim, a ne zabavljačkim i »komercijalnim« kriterijima kazališnih vokacija. Za velikim glumcem ne ostaje samo praznina, nego i čitava jedna umjetnička disciplina.

Novi prostori

Na čelo Ribnjaka stigla je Pavlica Bajsić Brazzoduro, a odmah potom je raspisan natječaj i otvorena »rezidencija Ribnjak«, u čiju će populaciju biti uključeni brojni vispreni intermedijski umjetnici različitih generacija: od mladih plesnih umjetnica i lutkarica, lukarstva za odrasle koje donosi kolektiv LOFT, zatim scenskih družina orijentiranih na djecu i pripovijedanje bajki kao Poco Loco, već zrelih eksperimentalnih dramaturginja poput Nine Gojić, do afirmiranih avangardista poput Stanislava Habjana, nezavisnosti odanog glumca Dražena Šivaka, sve do doajena scene performansa poput Damira Bartola Indoša. Zalet ove scene djeluje obećavajuće (izuzmemo li činjenicu da njezina događanja detaljno možemo pratiti samo na Facebooku, ali ne i na njezinim vlastitim digitalnim stranicama), pa završimo prikaz godine argumentom da očito i u Zagrebu mogu postojati institucije koje njeguju individualizam umjetnosti, pod uvjetom da ih vodi osoba koja je i sama umjetnica, poput Pavlice Bajsić Brazzoduro.

Usput odgovorimo i na pitanje iz naslova teksta: itekako nam trebaju institucije koje prepoznaju radikalni individualizam stvaralaštva. Ne trebaju nam ni puke birokracije lažnog zajedništva, ni kičerska plastika tipa Komedija, ni prividno glamurozan »bajaderizam« najnovijeg zagrebačkog HNK-a. S posvetom Mladenu Vasaryju, prema tom skromnom, ali postojanom suncu izvedbenog individualizma i profesionalizma, ionako će se nastaviti okretati svo »živo tkivo« domaćeg kazališnog gartlica.