TRST – Operna sezona u tršćanskom kazalištu i ove godine donosi niz zanimljivih i kvalitetnih naslova. Nakon niza simfonijskih koncerata početkom sezone, uslijedili su operni naslovi »Manon Lescaut« i »Anna Bolena«, a do lipnja ove godine moći ćemo vidjeti i uprizorenja »Ariadne na Naxosu«, »Nabucca«, »Pepeljuge« ili baletnog remek-djela »Giselle«. Ako govorimo o programu namijenjenom djeci i mladima, onda je u proteklim mjesecima bilo moguće vidjeti jako dobru adaptaciju Mozartove »Čarobne frule« i to u dva ciklusa predstava (u prosincu i veljači).

Za početak treba naglasiti da Teatro Verdi u Trstu u okviru glavne zgrade osim velike dvorane ima i koncertnu dvoranu pod nazivom Sala Victor de Sabata (Ridotto del Teatro Verdi) što uvelike olakšava postavljanje različitih produkcija u isto vrijeme. Ujedno, takav prostor u mnogočemu je i prihvatljiviji jednostavnijem (i jeftinijem) načinu komunikacije i interakcije s publikom, a ako se govori o djeci, onda je navedeno i izuzetno važno. No, prije svega treba imati ansambl, ljude koji su spretni, iskusni i sposobni na prikladan način odgovoriti suvremenim zahtjevima najmlađih.

Takvi zahtjevi ne samo da ne trpe fušarenje, već se i mijenjaju iz godine u godinu s tendencijom da postaju sve složeniji. Danas više nije dovoljno samo skratiti neku predstavu, već je nužno dobro promisliti o elementima koji drže pažnju djece i koji ih privlače i uvlače u priču, podmećući pod nju opernu glazbu, inače prilično stigmatiziranu među današnjim učenicima. Isto tako, potrebno je u navedenom pronaći mjeru da se održi potrebna razina kvalitete kako se ne bi otišlo u jeftini trivijalizam ili grotesku.

Mladi interpreti

Srećom, u Trstu su za adaptaciju, odnosno režiju, scenografiju i kostimografiju pronašli pravu osobu koja očigledno posjeduje potreban senzibilitet, ali i veliko iskustvo. Tako je Andrea Binetti izradio pravu verziju Mozartovog singspiela prerađujući ne samo tekst, već i ispravno i s mjerom krateći glazbene brojeve, zadržavajući pritom veći dio priče koju je, kako znamo, moguće čitati na nekoliko razina. Takva kraćenja nisu bila učinjena satarom, kako to obično biva, ili u želji da se preskoče teški dijelovi, već su, upravo suprotno, pred publiku iznijeli ono najvažnije. Mladi interpreti kojima uvijek nedostaje prilike za dokazivanjem i stjecanjem iskustva također su bili na visini zadatka. Zapravo, gotovo je neočekivano dobro izvedena svaka solistička rola kako u glazbenom, tako i u glumačkom smislu. Jednostavna, ali funkcionalna scenografija omogućila je neometano praćenje dramske radnje koja teče logično i pitko ponajviše uz pomoć uloge Papagena i Naratora kojeg je znalački prikazao ponovo Andrea Binetti. No, ravnopravno su mu uz bok stajali i Francesco Napoleoni kao princ Tamino, komični i karakterni Giacomo Segulia kao Monostatos (istovremeno i u ulozi Tri Dame!), Patricia Daniela Fodor kao Pamina, impresivni Rustem Eminov kao Sarastro, a posebnu pohvalu valja uputiti Veroniki Foia kao Kraljici noći, kojoj kao da dvije poznate arije nisu bile dovoljne pa je na kraju opere u izvedbi sudjelovala i kao Papagena. Najznačajniji i najpoznatiji dijelovi, što je važno za djecu, izvedeni su cjelovito pa su prisutni učenici mogli uživati u svim onim »hitovima« koje »Čarobna frula« u sebi ima.

Puna dvorana

Sve navedeno ne bi bilo moguće bez orkestracije za dvadesetak glazbenika koju je izradila Paola Magnanini i koja je, potpomognuta akustičkim blagodatima dvorane, zvučala puno i potpuno pružajući mogućnost da se u velikoj mjeri dočara sve ono što je Mozart zamislio. Kao nekakav zvučni tepih orkestar je svirao nenametljivo, prilično ujednačeno i stilski dotjerano, a sve bez dirigenta, ali pod budnim okom maestra Stefana Furinija, inače koncertnog majstora opernog orkestra u Trstu. Ozvučenje koje je ponekad otegotna okolnost i nešto što nije uvijek prikladno i potrebno u operi, ovoga puta bilo je decentno i pridonijelo je ukupnom razumijevanju svega što se događa pa su i najmlađi u gledalištu mogli pratiti sve ono što se na sceni događa. Puna dvorana s odobravanjem je ispratila sve izvođače i nagradila ih zasluženim aplauzom, a cijela predstava koja je trajala oko jednog sata pokazala se vrlo uspješnom. Sagledavajući ukupno sve ono što je viđeno može se zaključiti da je predstava i prilično mobilna te da je, vrlo vjerojatno, istu bez većih poteškoća moguće izvesti i na drugim sličnim mjestima, što je zasigurno dodana vrijednost cijeloj produkciji. Valja svakako uputiti pohvalu svim izvođačima i upravi kazališta na odabiru naslova i izvedbi koju se može preporučiti za djecu i mlade, ali i za one starije, posebno u današnjem vremenu u kojem opera nedvojbeno gubi utrku s brojnim drugim glazbeno-scenskim vrstama. Primjer je ovo dobrog opernog naslova i održivog razvoja publike.