SPLIT – Nakon predstave »U malu je uša đava« Tisje Kljaković Braić, Drama HNK-a Split postavila je ove kazališne sezone na scenu tekst još jedne splitske autorice – Ivane Vuković (1992.). Riječ je o drami »55 kvadrata«, koja je nagrađena trećom Nagradom »Marin Držić«. Ovime Drama splitskog HNK-a, koju vodi Marina Vujčić, nastavlja s repertoarnom politikom koja promovira splitske autore i autorice, kao i teme vezane za Split. Na taj način kazalište propituje grad u kojem djeluje, i to ne samo afirmativno, nego i ukazujući na neke probleme i neuralgične točke aktualne društveno-političke zbilje.

Isječak života

Tekst »55 kvadrata« inspiriran je svakodnevicom i kolumnom Jurice Pavičića, a u slice of life maniri prati suvremenu splitsku obitelj tijekom ljetnih mjeseci. Dramska situacija je sljedeća: izbačeni 1. svibnja iz stana koji unajmljuju, Lena i Tino odlučuju ljetne mjesece provesti kod Leninih roditelja, mlađeg brata i bake u stanu veličine 55 kvadrata. Osim najezde turista, ljeto u stanu otežavaju nepitka voda, požar koji se opasno približio gradu te smrad odlagališta smeća koji se širi cijelim gradom, a posebno kad zapuše južina, metaforički podsjećajući na odnos grada prema svojim građanima. Tekst Ivane Vuković i predstava u režiji Ivana Plazibata tako ne nude idiličnu sliku Mediterana, onu s turističkih razglednica, već kroz isječak života jedne današnje splitske obitelji koja stanuje u betonskom »mravinjaku« uspostavljaju društvenu dijagnozu sadašnjeg stanja.
U programskoj knjižici predstave naveden je citat iz knjige »Sve sretne obitelji« meksičkog pisca Carlosa Fuentesa, čiji je lik s brodske palube ovako doživio Split: »Vidio je fatamorganu strogoga carskog grada, fikciju njegove izgubljene veličine…« U predstavi se spominje i splitski slikar Emanuel Vidović (1870. – 1953.), koji je slikao Split, luku i gradske uličice, a atmosfera na njegovim slikama postajala je sve tamnija. Vidović je slikarski evidentirao propadanje jednoga grada, čiji se identitet sve više počeo rastakati betonizacijom i apartmanizacijom. I tako se došlo do točke stanja o kojoj progovara predstava »55 kvadrata«.

Dijalog kazališta i filma

U stvarnosti se događa da se ljude tijekom ljeta izbacuje iz unajmljenih stanova kako bi se u njih primili turisti, što je i mladi par iz predstave prisililo da se privremeno usele Leninim roditeljima. No to »privremeno« protegnulo se na tjedne i mjesece, a pokazat će se da suživot triju generacija u malom stanu nije nimalo lagan i prepun je trzavica. Predstava kritički propituje te nasljeđene obrasce višegeneracijskog suživota i mehanizme mediteranskog društva čije su društvene politike pod teretom kapitala sve nepovoljnije kako za pojedinca, tako i za obitelj.
Ivan Plazibat predstavu je režijski postavio realistično – u prednjem planu pozornice su prostori kuhinje i dnevnog boravka (s kaučem na razvlačenje), čime je »četvrti zid« otvoren i vidljiv publici, dok se zbivanja u prostorijama iza pozornice snimaju kamerom i prenose na platnu postavljenom iznad pozornice. Snimatelj prati glumce i na pozornici i iza nje, čime se uspostavlja zanimljiv »dijalog« kazališta i filma, kazališne i filmske glume koja približava lica glumaca u krupnom planu. Takav postupak nije nešto novo u kazalištu, slično je viđeno primjerice u predstavi »Obitelj« Mila Raua na zagrebačkom Festivalu svjetskog kazališta, gdje je publika gledala kako obitelj jede, tušira se, gleda video, razgovara o svakodnevnim stvarima, telefonira, sluša glazbu, čisti stan i slično. Plazibatov pristup, dakle, nije inventivan, ali je možda novina u kontekstu hrvatskog kazališta. Snimanje glumaca na i iza pozornice – gdje članove obitelji pratimo u spavaćoj sobi, kupaonici, u liftu, na stubištu…, mogući je razlog igranja s »bubicama«, što u tehničkom smislu i nije uvijek dobro zvučalo, a u ovakvom intimističkom, realističnom načinu glume to je »ozvučenje« glumaca umanjilo njihovu prirodnost.

Dalmatinski blues

Unatoč primjedbama vezanim za tehničku stranu predstave, glumci i glumice splitskog HNK-a izvrsno su odgovorili ovom nesvakidašnjem kazališnom zadatku. Krenimo od generacijski najstarije, bake Fani, koju je uvjerljivo utjelovila Arijana Čulina, igrajući Fani kao rezigniranu stariju ženu, udovicu, koja s nostalgijom pamti i neke ljepše dane Splita. Majku obitelji, Natašu, tumači Snježana Sinovčić Šiškov, koja realistično igra zabrinutu i brižnu majku. Pomalo apatičnog oca Đuru glumi Nikola Ivošević, a probleme i besperspektivnost mlađeg naraštaja autentično je glumački prenio Roko Sikavica u ulozi tinejdžera Luke. Preseljenjem u roditeljski stan, Tino – kojega igra odličan Goran Marković, i Lena u interpretaciji Ane Marije Veselčić, nikako ne uspijevaju ostvariti intimnost u skučenom stanu, a na kraju predstave odlaze iz stana s ruksacima i kovčezima, dok ih kamera prati u hodu splitskom ulicom.
Kroz razgovore među članovima obitelji, predstava se dotiče i mnogih aktualnih društvenih problema – onečišćenja, nasilja u gradu, sumnjivih poslova, svega onog što je daleko od nekadašnjeg sjaja Dioklecijana i njegove prostrane palače pretvorene u grad. U kontrastu s današnjom slikom Splita, ili kao ironijski komentar, je izbor glazbe Ivana Plazibata koji daje idealiziranu ili nostalgičnu sliku Dalmacije, dok glazba skladatelja Damira Šimunovića priziva blues, u ovom slučaju »dalmatinski blues«.