RIJEKA – Predstavu »55 kvadrata« Hrvatskog narodnog kazališta Split gledala sam u izvornoj izvedbi – na velikoj pozornici splitskog HNK-a. Za Međunarodni festival malih scena u Rijeci predstava je prilagođena za manji prostor, s glumcima i publikom u neposrednijem kontaktu. Time »55 kvadrata« nisu ništa izgubili, dapače postignuta je komornija izvedba koja je još više naglasila dokumentaristički pristup redatelja Ivana Plazibata. Riječ je o drami Ivane Vuković, splitske autorice mlađe generacije, koja je nagrađena trećom Nagradom »Marin Držić« za dramsko djelo.

Tekst »55 kvadrata« inspiriran je svakodnevicom i kolumnom također splitskog autora Jurice Pavičića, a u slice of life maniri prati suvremenu splitsku obitelj tijekom ljetnih mjeseci. Dramska situacija je sljedeća: izbačeni 1. svibnja iz stana koji unajmljuju, Lena i Tino odlučuju ljetne mjesece provesti kod Leninih roditelja, mlađeg brata i bake u stanu veličine 55 »kvadrata«. Osim najezde turista, ljeto u stanu otežavaju nepitka voda, požar koji se opasno približio gradu te smrad odlagališta smeća koji se širi cijelim gradom, a posebno kad zapuše južina, metaforički podsjećajući na odnos grada prema svojim građanima. Tekst Ivane Vuković i predstava u režiji Ivana Plazibata tako ne nude idiličnu sliku Mediterana, onu s turističkih razglednica, već kroz isječak života jedne današnje obitelji u Splitu, koja stanuje u betonskom »mravinjaku«, uspostavljaju društvenu dijagnozu sadašnjeg stanja.

Hiperrealizam

U predstavi se spominje i splitski slikar Emanuel Vidović, koji je slikao Split, luku i gradske uličice, a atmosfera na njegovim slikama postajala je sve tamnija. Vidović je tako slikarski evidentirao propadanje jednoga grada, čiji se identitet sve više počeo rastakati pod naletom betonizacije i apartmanizacije. I tako se došlo do točke stanja o kojoj progovara predstava »55 kvadrata«. U stvarnosti se događa da se ljude tijekom ljeta izbacuje iz unajmljenih stanova kako bi se u njih primili turisti, što je i mladi par iz predstave prisililo da se privremeno usele Leninim roditeljima. No to »privremeno« protegnulo se na tjedne i mjesece, a pokazat će se da suživot triju generacija u malom stanu nije nimalo lagan i prepun je trzavica. Predstava kritički propituje nasljeđene obrasce višegeneracijskog suživota i mehanizme mediteranskog društva čije su društvene politike pod teretom kapitala sve nepovoljnije kako za pojedinca tako i za obitelj.

Ivan Plazibat predstavu je režijski postavio hiperrealistično – u prednjem planu pozornice su prostori kuhinje i dnevnog boravka (s kaučem na razvlačenje), čime je »četvrti zid« otvoren i vidljiv publici, dok se zbivanja u prostorijama iza pozornice snimaju kamerom i prenose na platnu postavljenom iznad pozornice. Snimatelj prati glumce i na pozornici i iza nje, čime se uspostavlja zanimljiv »dijalog« kazališta i filma, kazališne i filmske glume koja približava lica glumaca u krupnom planu. Snimanje glumaca na i iza pozornice – gdje članove obitelji pratimo u spavaćoj sobi, kupaonici, u liftu, na stubištu…, mogući je razlog igranja s »bubicama«.

Izvrsni glumci

Glumci i glumice splitskog HNK-a izvrsno su odgovorili ovom nesvakidašnjem kazališnom zadatku. Baku Fani, koja čeka svoj red za odlazak u starački dom, uvjerljivo je utjelovila Arijana Čulina igrajući svoj lik kao rezigniranu stariju ženu, udovicu, koja se s nostalgijom sjeća i nekih ljepših dana Splita. Majku obitelji, Natašu, tumači Snježana Sinovčić Šiškov, koja realistično igra zabrinutu i brižnu majku. Pomalo apatičnog oca Đuru glumi Nikola Ivošević, a probleme i besperspektivnost mlađeg naraštaja autentično je glumački prenio Roko Sikavica u ulozi tinejdžera Luke. Preseljenjem u roditeljski stan, Tino, kojega igra Goran Marković, i Lena, u interpretaciji Ane Marije Veselčić, nikako ne uspijevaju ostvariti intimnost u skučenom stanu, a na kraju predstave odlaze iz stana s ruksacima i kovčezima, dok ih kamera prati u hodu – u originalnoj verziji splitskom ulicom, a u Rijeci je to bila ulica u kojoj je Hrvatski kulturni dom na Sušaku, dok su za snimane dijelove predstave korišteni prostori HKD-a.

Tino, i pogotovo Lena, sanjaju o odlasku iz grada, o nekom drukčijem, boljem životu. Za početak napuštaju tek stan od 55 »kvadrata«, a u posljednjem prizoru preostale članove obitelji zatečemo u situaciji u kakvoj su se našli i na početku – za njih se ništa ne mijenja i nastavljaju životariti u gradu koji više »nije njihov«.

Dijalozima među članovima obitelji predstava »55 kvadrata« dotiče se i mnogih aktualnih društvenih problema – onečišćenja, nasilja i droge u gradu, sumnjivih poslova, svega onog što je daleko od nekadašnjeg sjaja Dioklecijana i njegove prostrane palače pretvorene u grad. U kontrastu s današnjom slikom Splita, ili kao ironijski komentar, izbor je glazbe Ivana Plazibata, koji daje idealiziranu ili nostalgičnu sliku Dalmacije. Glazba skladatelja Damira Šimunovića mogla bi se pak opisati kao svojevrsni dalmatinski blues.

Spoj filma i kazališta

Na početku okruglog stola nakon predstave »55 kvadrata« kazališni kritičar Igor Ružić kazao je da smo vidjeli kvalitetnu poetiku koju Ivan Plazibat razvija već neko vrijeme.

– Predstava je nastala kao rezultat suradnje dvoje Splićana – Ivane Vuković i Ivana Plazibata, koji u njoj dezintegriraju Split do njegovih elementarnih ostataka. »55 kvadrata« imaju dvostruki kraj, dok se emotivni odnosi među likovima odvijaju u mikroglumi i hiperrealizmu. Za ovu je predstavu karakterističan i spoj filma i kazališta, što je u duhu suvremenog europskog teatra, osvrnuo se Ružić.

Redatelj Ivan Plazibat objasnio je da je u predstavi filmska tehnologija jedan od alata, kao što su to scenografija i kostimi. Na taj su način, kako je kazao, htjeli doći do hiperrealistične glume kako bi bili bliže publici.

– Tekst ima četiri čina i u njemu su naznačene četiri biblijske pošasti koje su zadesile Split – najezda turizma, prljava voda, požar i smeće. Predstava govori o Splitu u 21. stoljeću, o patrijarhatu, kapitalizmu i drugim temama. U »55 kvadrata« nema nekog dramskog sukoba i katarze, osvrnuo se Plazibat.

Glumci Goran Marković i Roko Sikavica govorili su o kazališnoj i filmskoj glumi, dok je o ulozi bake više kazala Arijana Čulina, koja je za ovu ulogu i višestruko nagrađena.

Kazališni kritičar Bojan Munjin doživio je splitsku predstavu kao priču o stiješnjenosti i usamljenosti, a dramaturg Željko Hubač govorio je o dokumentarizmu i nizu peripetija koje se ne završe. Čulo se i zapažanje iz redova publike – Marija Šegota-Novak, nekadašnja ravnateljica Gradske knjižnice Rijeka, kazala je da već neko vrijeme ne ide u kazalište, ali da joj je ova predstava vratila vjeru u kazalište.

– Predstava »55 kvadrata« pobudila mi je emocije i katarzu. Riječ je o vrlo pametnom tekstu, kreativnoj režiji i vrhunskim glumačkim kreacijama, zaključila je Šegota-Novak.

Prosječna ocjena publike je 4,32.