Kazališna redateljica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti Snježana Banović žestoka je kritičarka aktualnih društvenih zbivanja. Njezine su kritike ponajviše usmjerene na kulturnu politiku jer  je sama pripadnica te scene iako na domaćem terenu igra sve rjeđe. Nekadašnja ravnateljica Drame zagrebačkog HNK, prije nekoliko mjeseci postavila je ne scenu novosadskog Pozorišta mladih predstavu »Enciklopedija izgubljenog vremena« prema tekstu suvremenog hrvatskog dramatičara Slobodana Šnajdera.

Autorica dviju zapaženih teatroloških studija »Država i njezino kazalište« (o Hrvatskom narodnom kazalištu u doba NDH), te »Kazalište krize« uskoro kompletira trilogiju knjigom »Kazalište za narod« (HNK od 1945. – 1955.) na kojoj upravo radi i čiji izlazak planira iduće godine.

Snježana Banović trenutačno sprema režiju nove predstave u Operi bb, u nas dosad neizvođene Donizzetijeve komorne opere »Betly« i budno prati politička događanja, posebice ona vezana uz mandat novoizabranog ministra kulture Zlatana Hasanbegovića.

Kako komentirate trenutačnu društvenu klimu? Kažete da vam se današnja situacija čini gorom od one 90-ih. Zašto?

– Očekivalo bi se da su neke lekcije naučene, da je društvo postavljeno na kakve-takve demokratske noge i da smo ušli u fazu gledanja u svijetlu budućnost, a ne u crnu prošlost. Nažalost dogodilo nam se, najviše zaslugom loših političkih praksi, upravo suprotno – veliki pad u mrak. Ipak je u ovoj zemlji 16 godina na vlasti bio HDZ koji je pod egidom domoljublja i sveopće duhovne obnove, a bez ulaganja u potencijale – posve opustošio njezine blagajne i razvio korupciju kao omiljeni sport. U najkraćim se crtama taj proces može ilustrirati poznatim »poučkom« F. D. Roosevelta: »Demokracija može uspjeti samo tamo gdje su oni koji izabiru naučeni da izabiru pametno, jer, najvažniji čuvar demokracije je – obrazovanje.« Mi pak tonemo velikom brzinom u mrkli mrak neznanja. To je po meni ključ svega. Ogromno neznanje kao program, povezano s posluhom i strahom koje nas je preplavilo na svim nivoima, u svakoj pori društva.

Vlada nestručnjaka

Koliko je opasna atmosfera koja se valja hrvatskim ulicama i medijskim, kulturnim i virtualnim prostorom?

– Na rubu smo građanskog rata, to je vidljivo iz priloženog. A do toga nas je doveo dugogodišnji trend (koji se sve više ubrzava) u kojem vodeći ljudi ove zemlje – u politici, velikim institucijama, Crkvi – izbacuju na dnevnoj bazi ogromne količine gore spomenutog neznanja i cinizma, kad falsificiraju povijest i potiču sukobe svodeći (najviše zbog svojih uskih interesa) sve na ideologiju, lažno domoljublje i mržnju na sve što misli drugačije. Netko je rekao da se u politici ništa se ne događa slučajno, ako se slučaj i dogodi, možemo se kladiti da je planiran. Najbolji primjer tog »planiranog slučaja« su prethodni izbori i ono što je potom uslijedilo: u postizbornoj farsi sklepana, nacionalistička Vlada nestručnjaka koja generira kaos, mržnju, čistke.

Prosvjedovali ste protiv izbora Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Zašto njegovo imenovanje smatrate štetnim?

– Zato što mislim da ljubitelje nacifašizma treba ostaviti doma da se igraju sa svojim igračkama, a ne ih izvlačiti na javni proscenij i obasjati ih reflektorima najveće snage. Pa tako Nepoznat Netko preko noći postaje mesija nove (čiste) hrvatske kulture. Parafrazirat ću velikog Krležu i njegovu poslanicu izvjesnom Prohaski: Nitko nije kriv što je glup. Glupan ili glupača postaju onoga trena krivim kada uzimaju na svoju dušu neke pozive koji ne odgovaraju njegovim ili njezinim sposobnostima. Takvi nesposobni glupani skrivili su čovječanstvu već mnogo u ovih šest hiljada godina pisane ljudske povijesti. Glupani u politici. Glupani u religioznim pokretima. Glupani u kulturi… Važno bi bilo da se fiksira sljedeće: između nas koje Hasanbegović ne priznaje (zove nas svakojakim imenima i lijepi etikete kao da s tim može nadoknaditi rupetine u svom CV-u i izbrisati naše biografije koje si ne može nabildati ni za tri ovakva mandata) i Njega s druge strane ne može biti spora, niti problema Mi i Vi. Zašto? Zato što smo Mi, za razliku od Njega, u posljednjih 25 i više godina u našoj kulturi nešto rekli i napravili. On – baš ništa. Prafraza završena. Osim ako se kulturnim doprinosom ne računa njegovo članstvo u opskurnom Bandićevu odboru za zagrebačke centre za kulturu koji su najmutniji prostor gradonačelnikove ionako mutne kulturne politike gumna i prćije. Kapitalno, doista.

Što očekujete od njegove vladavine resorom?

– Jedno veliko gore od ništa. Plus zaoštravanja i poticanje na sukob na dnevnoj bazi što bi po svakoj zdravoj logici trebalo biti posve suprotno s resorom koji je iznenada dobio u krilo tako da se i sam začudio. Dosad smo od »programa« vidjeli samo sve simptome teškog autoritativnog hedonizma. Nema ciljeva, nema mjera, ne poznaje instrumente kulturne politike već samo prijetnje i omalovažavanja, a jedini kriterij mu je podobnost. Smjena Povjerenstva za medije, smjena Nataše Mataušić s mjesta ravnateljice Hrvatskog povijesnog muzeja samo su prvi u nizu primjera te vladavine neznanja i bahatosti. Nijedna zemlja koja se diči svojom kulturom ne stavlja vojnika opće ideološke prakse na takvo mjesto. Čak i ona totalitarna vrši neki kakav – takav probir. Spremam se inspirirana događajima zadnjih dana napisati poduži tekst o tome tko su bili Pavelićevi ministri prosvjete/kulture. Svi redom (rijetki) intelektualci unutar ustaškog pokreta, čak je i on vodio o tome računa. Ukratko, ne znati razliku između termina »politics« i »policy«, a prihvatiti takvo mjesto je znak loših namjera, to za početak.

Osinje gnijezdo

Niste bili zadovoljni ni s kulturnom politikom prošle vlade. Smatrate li kulturnu scenu kronično zapuštenom?

– I gore od toga, smatram je predanom u ruke interesnih grupa koje iz nje cijede sve što mogu na vlastitu korist. Kaos, klijentelizam, posluh, sprega, pogodovanje i strah, to je »instrumentarij« naše kulturne politike i o tome sam objavila mnoge stranice. Najavljene »metode« Hasanbegovića neće – u to se mogu kladiti na sve što imam na svijetu – dirnuti ni u jedno interesno osinje gnijezdo jer, zamislite – najveća se i nalaze kod njegovog koalicijskog partnera Bandića, tu neće biti po džepu i tu će se i dalje bez kriterija inkasirati. Za njih se baš ništa neće promijeniti. Kad Hasanbegović oformi kabinet, sve će biti još jasnije. Nastradat će oni doista nezavisni i umjetnički jaki. A nastradat će i civilno društvo, no to je očito i cilj ove vlasti jer smo već u Saboru u raspravi oko izglasavanja povjerenja Vladi čuli što vladajući misle o tom sastavnom segmentu demokratskog društva.

Zabrinjava li vas Hasanbegovićeva često citirana misao »antifašizam je floskula«?

– Njegovo je neznanje duboko kao ocean, a znanosti se nije približio ni u snu. Galileo Galilej kroz usta Brechta u danas itekako aktualnom komadu »Život Galilejev« – koji preporučam svim ministrima za čitanje – pisanom kao reakcija na uspon fašizma i uspostavu dogme umjesto znanstvenih metoda u vremenu diktature, kaže da nije cilj znanosti otvoriti vrata beskrajnoj mudrosti već postaviti granice beskrajnoj pogrešci. Nažalost, upravo se to dogodilo »znanstveniku« Hasanbegoviću koji je predan radu u velikom području greške i laži, a ne istine i mudrosti o kojoj govori Brecht. Usto, da je na čelu resora kulture osoba koja ne zna što je ZAVNOH, ali se divi naci-imamu Đozi je upravo sramota, u ovom slučaju – nacionalna. O njegovim ostrašćenim tekstovima za razne opskurne portale da ne govorim. Badava mu je sad što cijele ekipe posljednjih dana danonoćno skidaju te umotvorine, internetski prostor je neukrotiv i neumoljiv, sve ostaje negdje zapisano.

Kakve oblike fašizma primjećujete u današnjem društvu?

– Od gesti i grimasa sve do marševa koji su karakterističan oblik njihova djelovanja od davnina. Počelo je na stadionima, nastavilo se s ćirilicom, pa je uslijedio signal za masovnu dozvolu prakticiranja istog s predsjednicom, njezinim floskulama o antifašizmu i izbacivanjem Tita iz predsjedničkih odaja koji polako postaje vukodlak za plašenje male djece prije spavanja. Usto nam javni mediji redovito plasiraju pojedince koji prekrajaju povijest, nagrđuju jezik, falsificiraju nam prošlost, šalju najogavnije nacionalističke poruke, potiču i generiraju mržnju prema različitima. Ratni zločinac sjedi u parlamentu, narodni deputat maršira u ustaškom maršu, a policija to mirno gleda jer da ih je previše s rukama u ZDS i stoga naporno trpat’ u marice. Berlin 1933. Sad predstoji samo paljenje Reichstaga ili nečeg sličnog da baš sve krene otvoreno, jasno i glasno. I svakodnevno.

»Mrzim indiferentne«

Je li zabrinjavajuće da policija nije reagirala na govor mržnje prilikom prosvjeda pred zgradom Vijeća elektroničkih medija? Kao i činjenica da se nitko iz vladajuće garniture nije ogradio od ustaških pokliča tijekom tog pohoda?

– To je tek početak dovođenja diktature na velika vrata, a igrokazi koji »ukrašavaju« takva događanja naroda su začinjeni s neukusnim i vulgarnim »detaljima« npr. četničke šajkače na glavi žene, slučajno ili ne je to glava jedne od najvećih novinarki koje je naša televizija ikad imala. Pa se snimi i vlastito dijete koje urla »Za dom spremni«. Prethodno se plaši Zagrepčane s četnicima koji iskaču između pravoslavne crkve i tegli s cvijećem na Cvjetnom. Da se razumijemo, tih je »signala« bilo napretek i za bivše vlasti, nije se nikome dogodilo ništa. Sjetimo se postrojavanja crne legije ispred vrata Sabora i Vlade. Zar tu nije trebalo izreći jedan veliki premijerski STOP?! Ali ne, s tim se kalkuliralo u borbi za glasove na izborima, to mi je još najbljutavije od svega. Borba za Vlast kao opravdanje za nedolično ignoriranje očiglednog zla.

Slažete li se s mišljenjem povjesničara Dragana Markovine da ćemo tijekom četverogodišnjeg mandata ove vlade prijeći točku s koje nema povratka u normalno građansko društvo?

– Ako im to budemo dopustili, ako se ne probudimo iz epohalne letargije kako to najtočnije veli Boris Buden i ne krenemo redovito javno djelovati, Markovina će biti u pravu, kao i obično. On je ipak povjesničar s enormnim znanjem, za razliku od ovih koji su preko noći postali IN.