Karin Fröhlich, nagrađivana glumica Gradskog kazališta lutaka Rijeka, ulogu Ježurke Ježića u predstavi »Ježeva kućica«, na daskama što život znače, odigrala je u više od 500 izvedbi u protekla dva desetljeća. To je zaista raritet, ali i posebnost. Njen glumački životopis iznimno je bogat. Gledali smo je u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka, ali i u HNK-u Ivana pl. Zajca, na Akademskoj sceni Arka te u Scenskoj radionici Porat. Kao koreografkinja potpisala je nastupe pojedinih izvođača na festivalima Melodije Istre i Kvarnera i Dora te kao koreografkinja i asistentica za scenski pokret u studijskom zboru mladih Sezam za rock operu »Crno-bijeli svijet« te za neke predstave u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka.

Povod za razgovor s glumicom, u kojem je otkrila i djelić svoje privatne priče, bio je dugogodišnja interpretacija Ježurke Ježića, čime i počinjemo razgovor.

Što vam znači lik Ježurke i činjenica da ste ga odigrali više od 500 puta?

– Ovo je predstava koja mi je jako draga i puno mi znači. Upravo zbog toga što je karakter lika kojeg tumačim divan. Cijela ta priča mi je predivna i vrlo zanimljiva. Tu sam priču još odmalena zavoljela i znala sam je napamet još kao mala. Kad sam dobila priliku igrati tu ulogu, pronašla sam se u njoj i imam osjećaj da sve više i više sličim na tog ježa. Volim svoju kućicu, svoju oazu mira. A to što tu ulogu igram već 20 godina, čudim se samoj sebi. Imali smo više od 500 izvedbi, a to je čudno, ali istovremeno i vrlo lijepo. Drago mi je da je dolaze gledati nove generacije publike, svi jednako vole tu priču, i veliki i maleni. Budi toplinu kod ljudi, što je prekrasno. Drago mi je što tu ljubav prema domu mogu kroz lik Ježurke Ježića dočarati publici.

Rođena u Africi

Govorili ste nam o tome kako volite svoj dom. Sve više umjetnika »bježi« na selo. Vi ste to odavno učinili. Pretpostavljam da se bavite vrtlarstvom te uzgojem cvijeća i povrća?

– Da. To jako volim. Zato sam i pobjegla na selo. Imam svoj mir i mogu se posvetiti tome što volim. Obožavam cvijeće. Uzgajam ga, a imam i svoj vrt, povrtnjak: paprike, pomidore, začinsko bilje i puno cvijeća. Volim da mi je terasa ukrašena cvijećem. Obožavam to i jako volim da mi je sve usklađeno, do najmanjih detalja. To me ispunjava, opušta i smiruje od kaosa ovog užurbanog svijeta. Selo mi je super i tamo punim baterije.

Povrće uzgajate u skladu s postulatima biouzgoja?

– Da, svakako. Od kompostiranja nadalje. Ne koristim se kemijskim preparatima, pazim da je sve prirodno, pa čak i voda s koprivom i neemom koja služi za suzbijanje nametnika. Volim raditi domaće proizvode: ajvar, marmelade, sokove, sirupe, rakije, likere. Uzgajam ljekovito bilje, to me ispunjava. Oduvijek me privlačio prirodni uzgoj.

Kao zanimljivost valja napomenuti da ste rođeni u Africi.

– Da, u Tanzaniji, u kompleksu bolnica Bumbuli. Do treće godine sam živjela na imanju s plantažama gdje je tata radio kao liječnik. Imam neka svoja dječja sjećanja, ali se ipak Afrike najviše sjećam iz priča svojih roditelja. Imam dosta predmeta, video i audiomaterijala, snimki plemena koje je napravio moj otac koji je tamo neko vrijeme bio i misionar.

Postoji i anegdota vezana za vas i redatelja Lawrencea Kiirua kad ste jednom prilikom otišli u inozemstvo.

– Da. Radili smo u GKL-u predstavu »Pustolovine maloga lava« koju je režirao redatelj Lawrence Kiiru, Afrikanac iz Kenije, koji ima i hrvatsku putovnicu. Prilikom prolaska granice sa Slovenijom, gdje smo išli na kazališnu predstavu, carinici su nas zaustavili jer im je, dok nas nisu provjerili, bilo čudno što sam ja rođena u Tanzaniji, a Lawrence ima hrvatsko državljanstvo. Napravili smo malu pomutnju, ali je na kraju sve ispalo dobro.

Foto Arhiva/NL

Kuhate li ponekad i neko afričko jelo?

– Da. Moj tata je jako volio kuhati i na našem su meniju bila jela iz cijeloga svijeta, pa tako i ona afričke kuhinje, koja je dijelom pod utjecajem indijske. Znam raditi samose s povrćem ili mesom. To me podsjeća na tatu, na djetinjstvo. Znam raditi i »đavolji odrezak« koji se originalno radi s mesom antilope, a koji je izuzetno začinjen, ljut, s puno papra, klinčića i feferona te zato ima takav naziv.

Aparat za gašenje onda mora biti u blizini?

– Za mene ne, ali za ostale koji ručaju sa mnom – da…

Virovitica

No, pripremate i slavonska jela, jer ste godinama živjeli u Virovitici?

– Mama i tata su bili iz Virovitice, Slavonci. Nakon povratka iz Afrike živjeli smo u Virovitici. Tata je znao raditi i slavonske specijalitete kao što su domaće kobasice i kulen. Kuhinja je raznolika. Na stolu su se tako mogla naći jela i iz austrougarske kuharice, te neke neobične kombinacije kao što je, recimo, slatka kupus salata.

Kakve su vam želje i ambicije u pogledu glumačkog poziva?

– Nemam nekih velikih želja. Tijekom minulih godina imala sam priliku raditi dobre uloge. Iskoristila sam potencijale koje sam željela. Prihvaćam sve uloge otvorenog srca i veselim se svakom novom projektu.

Vidite li se u redateljskoj stolici?

– Ne, ali tko zna što vrijeme nosi? Radila sam kao koreografkinja i asistentica za scenski pokret i to je nešto slično redateljskom pozivu. Bilo je zanimljivo to raditi. Glumila sam i u dva mjuzikla – »Ježeva kućica« i »Pepeljuga«, gdje smo imali puno plesnih pokreta i gdje smo i stepali. Otvorena sam za sve žanrove. Volim pomicati kreativne granice. Odmalena obožavam bajke i priče i skupljam slikovnice. Ono malo dijete u meni i dandanas voli i vjeruje u vile, vilenjake, zmajeve…

Gluma i lutkarstvo

Oduvijek ste zapravo željeli biti glumica u kazalištu lutaka?

– Da. Jako volim kazalište za djecu, oduvijek. Glumiti sam počela u Virovitici. Baka i djed su mi bili glumci, a kad sam odlučila biti profesionalna glumica, ovo mi je kazalište to omogućilo. Mogu se raditi predstave uživo i lutkarske predstave, što je izvrsno. Pruža se jako puno mogućnosti.

Lutkarstvo je vrlo zahtjevno.

– Da. I fizički i psihički. Fizički stoga jer tijelo ponekad mora biti u tom nekom neprirodnom položaju zbog animacije lutaka, a psihički stoga jer koncentracija svo vrijeme koliko traje predstava mora biti savršena jer se moraju iskoordinirati pokreti lutke i govorni dio istovremeno. Primjerice, kad se radi s marionetom, lutkom na koncima, mora se voditi računa o svemu tome, pritom još i da se konci ne zapetljaju, kao i kad nekoliko nas glumaca animira jednu veliku lutku. Svi moramo biti jako dobro uigrani, kao jedno. Pažnja mora biti konstantna, savršena.

Otkrijte nam što volite slušati od glazbe, što čitati i kakve filmove volite gledati kad boravite u svojoj vlastitoj »ježevoj kućici«?

– Stara sam škola, što bi se reklo. U posljednje vrijeme volim gledati nijeme filmove: Charlieja Chaplina, Bustera Keatona, a volim gledati i mjuzikle s Ginger Rogers i Fredom Astaireom. Jako volim i glazbu dvadesetih, pedesetih godina prošloga stoljeća koju volim slušati i kad radim nešto po kući. Volim evergreene jer je to za mene bezvremenska glazba i pruža mi neke posebne osjećaje, ugodu. Što se čitanja tiče, volim razne žanrove. Od knjiga sam nedavno opet pročitala »Juditu« Mire Gavrana te predivnu knjižicu, moderne basne »Dječak, krtica, lisica i konj« C. Mackesy. Preporučam da je pročitaju i djeca, ali i odrasli.

Prirodan put

Što biste poručili mladima koji bi željeli kročiti u glumačke vode, poglavito u kazalište lutaka u kojem je glumački angažman dosta zahtjevan?

– Neka se ne boje. Neka probaju. Prije nego odu na Akademiju u Osijek, gdje je Akademija za lutkarstvo, neka dođu kod nas, neka probaju raditi s lutkama. Imamo organizirane i lutkarske radionice za sve one koje to zanima.

Da možete ponovo birati, biste li opet izabrali biti glumica?

– Da, opet bih bila glumica. To je za mene prirodan put. Gluma je dio mene. Možda zbog miljea u kojem sam živjela kao malena, zbog bake i djeda. S pet godina sam počela glumiti u virovitičkom kazalištu. Oduvijek sam voljela plesati i recitirati te nikada nisam imala tremu od scene. Uvijek sam voljela biti na sceni i tome je tako i dandanas. Brzo naučim tekst i sve je to za mene vrlo prirodan proces.

Za kraj razgovora recite kojim biste motom opisali svoj životni stav uz onaj »la vie en rose«?

– Pearl Buck je jednom prilikom rekla: »Nikad ne propuštaj malu sreću, jer se na veliku vječno čeka«. U skladu s tim smatram da treba živjeti svaki i najmanji trenutak i pokušati ostvariti sve što se želi, te da ništa ne treba propustiti. Treba biti otvorenog uma. Lijepa mi je i ona misao iz »Malog princa« – »Bitno je očima nevidljivo, samo se srcem dobro vidi!«. Smatram da više moramo osjećati srcem, energijom kojom zračimo i kojom drugi zrače, a ne vjerovati samo onome što vidimo.