RIJEKA – Djelo »Opera po Kamovu« skladatelja Zorana Juranića trebalo je biti praizvedeno 21. travnja, no kako je zbog epidemioloških mjera program u HNK-u Ivana pl. Zajca trenutačno obustavljen, novi termin praizvedbe bit će naknadno objavljen. Pripreme opere su u punom jeku, što je i povod za razgovor sa Zoranom Juranićem, koji će i dirigirati »Operom po Kamovu«. Prolog koji prethodi operi, »Kamovljev Credo«, publika je već mogla čuti na otvorenju programa Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture.

Podsjetimo, ne tako davno hrvatsku kulturnu javnost zaintrigirao je pronalazak ranije nepoznatoga libreta Janka Polića Kamova, što ga je genijalni Riječanin napisao za svoga brata Milutina, a pronašao ga i prije petnaestak godina objavio Nedjeljko Fabrio. Tekst je Kamov naslovio »Kad slijepci progledaju«, a napisan je prema sadržaju Derenčinove drame »Slijepčeva ljubav«. Libreto je koncipiran u deset prizora, napisan je u stihu, i to na način da se nepravilan metar ili veže kroz ariju ili je pak razlomljen na likove.

Zoran Juranić i ravnat će »Operom po Kamovu« / Snimio Dražen ŠOKČEVIĆ

Zbog svoje tragične sudbine Milutin Polić nije uspio dovršiti operu te danas imamo samo njegove motive i skice. Skladatelj i dirigent, također rođeni Riječanin, Zoran Juranić odlučio je pridonijeti uspomeni na braću Polić uglazbljivanjem pronađenog Jankova libreta uz korištenje sačuvanih Milutinovih motiva.

Začudno majstorstvo

Vaša »Opera po Kamovu« podsjeća na pronalazak do tada nepoznatog libreta Janka Polića Kamova. Možete li nas podsjetiti na okolnosti pronalaska Kamovljeva libreta?

– Libreto pod naslovom »Kad slijepci progledaju« pronašao je Nedjeljko Fabrio u ostavštini obitelji Antić i objavio ga pred nekih 15 – 20 godina. Janko ga je napisao na zamolbu brata Milutina, s kojim je neko vrijeme na početku 1907. godine živio u Veneciji, gdje je Milutin studirao kompoziciju kod Wolf-Ferrarija. Libreto je pisan po sadržaju Derenčinove drame »Slijepčeva ljubav«, koji je Janku poslao brat Vladimir; sam libreto je nastao u svega nekoliko dana.

Što nam možete reći o libretu Janka Polića Kamova? Koliko je on zanimljiv u glazbenom smislu?

– Iako Janko, po vlastitim riječima, nije bio preveliki ljubitelj opere, ovaj libreto odaje začudno majstorstvo u oblikovanju opernog predloška po svim kanonima tadašnje libretistike. Ne odričući se svog često sarkastičnog i ekspresionistički izravnog leksika, Kamov stvara situacije i stihove koji dobro podnose glazbenu nadogradnju i pružaju zahvalni izazov skladatelju. U njemu su znalački uobličene cjeline – monolozi, dueti, ansambli – koje u velikom luku prirodno gradiraju dramatiku djela.

Budući da je tragična sudbina spriječila Milutina Polića da napiše operu, uglazbljivanjem ovog teksta želite pridonijeti uspomeni na braću Polić i njihov udes, zbog čega su u partituri sačuvani i neki motivi i skice za operu koje je Milutin uspio napisati. Kako je tekao proces uglazbljivanja? Na koji način su vam braća Polić pritom bila inspirativna?

– Milutin Polić ostavio je samo tri sačuvane skice, od kojih je jedna pisana za sam početak opere. S obzirom na tragičnu sudbinu tog nadarenog skladatelja, osjećao sam dužnost da njegove ideje ubacim u tkivo opere. One u pojedinim situacijama imaju gotovo lajtmotivski karakter, i siguran sam da su, kao i slikovitost i strastvenost Kamovljeva jezika u libretu, potaknule i rasplamsaje moje inspiracije.

Kamovljev alter ego

Kojim temama i motivima se bavi »Opera po Kamovu«? Hoće li publika u njoj osjetiti prepoznatljivu kamovljevsku poetiku?

– Sama priča ima tipičan veristički okvir – slijepac Ivo čiji se prijatelj slikar Robert udvara njegovoj ženi Maji (koja nije indiferentna, no žrtvuje svoje osjećaje dužnosti bračne družice), te slijepčeva majka Ana koja je uvjerena da ga žena vara. Naravno, sve završava Ivinim ubojstvom Roberta. No tu prispodobe s verizmom prestaju jer postoji još jedno važno lice – Pajo, za kojeg ne znamo (a nije ni važno) je li sluga, kućni prijatelj ili nadomjestak antičkog kora. Svojim britkim sarkazmom i nihilističkim komentarima on je zapravo Kamovljev alter ego, i njime ovaj libreto dobiva vrijednost koja iskače daleko iznad prosjeka i interesa svojeg doba.

Završetak autografa libreta Janka Polića Kamova

Redateljica predstave je Caterina Panti Liberovici. Kakva je vaša suradnja s njom?

– Jako sam sretan što imam ponovo priliku surađivati s Caterinom Panti Liberovici. S njom sam surađivao u Osijeku i Zagrebu, zajedno smo postavili Bellinijeve opere »Mjesečarka« i »Capuleti i Montecchi«, i ona je kao suradnica čuvenog Luce Ronconija u Scali unijela novu energiju u našu opernu produkciju. Odličan je motivator i minuciozno radi s pjevačima na svakom pokretu i reakciji. Proučila je sve što je od Kamova prevedeno i napisano na talijanskom i engleskom i uobličila posebnu poetiku predstave, pronalazeći u tekstu libreta poveznice s Jankovim životnim situacijama, prisutne u cijelom njegovom opusu.

Profesori i studenti

Vi i dirigirate vlastitim djelom. Postoji li neka razlika u odnosu na to kad ravnate orkestrima koji izvode neke tuđe kompozicije?

– Kad je autor ujedno i izvođač svojeg djela, to se smatra garancijom autentičnosti interpretacije. No vrlo često drugi interpreti pronađu skrivene detalje u partituri i na neki način nadmaše autorovu viziju. Ja ću, naravno, operu nastojati izvesti onako kako sam je zamislio, no to je ipak samo jedno viđenje. Koje god djelo izvodim, pristupam mu analizirajući strukturu i pokušavajući ući u stvaralačke intencije autora; tu mi skladateljsko iskustvo svakako puno pomaže jer mogu nazrijeti tijek stvaralačke evolucije pojedinih skladatelja.

U podjeli je uloga Janka dodijeljena našoj uglednoj opernoj pjevačici i pedagoginji Vlatki Oršanić. Kako ste došli na tu ideju i kako se to odražava na interpretaciju vašeg djela?

– Kako je u Prologu uloga Janka namijenjena ženskom glasu, svidjela nam se mogućnost da u operi zajedno nastupi Vlatka Oršanić sa svojim bivšim studentima – Goranom Jurićem, Ivanom Srbljan, Domagojem Dorotićem i Mojcom Bitenc. Kako su Ivana, Goran i Domagoj bili i moji studenti na studiju opernih uloga, bit će to dvostruka veza studenata i profesora.

Glazbena baština

Svojedobno ste bili umjetnički ravnatelj Opere HNK-a Ivana pl. Zajca. Kakva su vam iskustva iz tog perioda i kako danas vidite riječku Operu?

– Moje kratko razdoblje na čelu riječke Opere pamtim ponajprije po postavljanju Zajčeve »Lizinke«, koja je igrana gotovo deset godina i obišla je mnoge gradove; ona je bila i nukleus kasnijih Zajčevih dana i revitalizacije drugih Zajčevih djela. No današnju produkciju riječke Opere obilježava bogatstvo opernog i koncertnog repertoara koje ranije nije bilo moguće; to se bogatstvo temelji kako na vrsnoći ansambla, tako i na ambicioznosti i hrabrosti vodstva kuće.

Revidirali ste i izveli niz zanemarenih djela iz hrvatske glazbene baštine, poput djela Ivana pl. Zajca i Antonija Smareglije. Koliko se, po vašem mišljenju, danas vodi računa o hrvatskoj glazbenoj baštini, njenom njegovanju i izvođenju?

– Brizi za našu glazbenu baštinu nedostaje sistematičnost i »logistika« – ona je najčešće rezultat entuzijazma pojedinaca i nekih ansambala, što samo iznimno prate notna izdanja i zvučni zapisi. S minimalnim ulaganjima u kulturu, kakva su već dulje vrijeme na snazi u nas, teško da će se u tome nešto uskoro promijeniti. Zato svaka inicijativa i narudžba novih djela posebno veseli, i ja sam sretan što je riječko kazalište ustrajalo – zajedno s EPK-om – da se ostvari ova opera.