Jedva desetak posjetitelja okupilo se u Zajednici Talijana na predstavljanju dviju iznimno važnih knjiga u književno-povijesnom, estetskom, ali i društvenom smislu. I dok u novom Muzeju grada Rijeke, posve opravdano, redovi posjetitelja čekaju na svoju prigodu da zavire u to velebno riječko kulturno zdanje, i dok je izložba posvećena Alanu Fordu, i opet posve opravdano, bila događanje naroda, prijevodi Janka Polića Kamova na engleski kao da baš nikoga ne zanimaju.

Ili se možda varamo, jer će sada krenuti jagma za njima prema varaždinskom Modernist nakladništvu, koje je odlučilo podržati dugogodišnji projekt našeg riječkog Engleza Martina Mayhewa.

Pisali smo već o tome kako je varaždinski nakladnik morao doći u Rijeku i održati lekciju iz kulturološke relevantnosti riječkim izdavačima koji su pred Kamovom i Mayhewom pobjegli u mišje rupe, no to ostaju jalova slova na papiru jer strast kojom je izdavač Robertino Bartolec govorio o Kamovu i Mayhewovim prijevodima nismo već neko vrijeme imali prilike vidjeti u Rijeci.

Zašto Varaždin

Bartolec je malobrojnoj publici, u večeri koja je uključivala i glazbene potpurije dijela sastava Sarah and the Romans, objasnio i kako je uopće došlo do toga da jedna varaždinska izdavačka kuća objavljuje Kamova, pa još na engleskom.

Sve je počelo kandidaturom Varaždina za Europsku prijestolnicu kulture 2020., kada je Bartolec, zadužen za literarni segment kandidature, zavrtio priču oko Krleže, dijelom Varaždinca, u europskom kontekstu.

Ubrzo je došao i do Kamova, prema kojem je Krleža, znamo, očito imao ambivalentan odnos. S jedne strane iznimno ga je cijenio, pa i nasljedovao, a s druge postoje naznake da je čak »zaslužan« što krunsko Kamovljevo djelo, roman »Isušena kaljuža« nije bio objavljen sve do 1957., kada više nikako nije mogao izvršiti onaj utjecaj koji je mogao da je objavljen kada je trebalo.

Kad je Rijeka dobila titulu, Bartolec je, kaže, prekrižio priču o Kamovu, siguran da će Kamov biti centralna figura književnog programa Prijestolnice. No to se, kako znamo, nije dogodilo, kao što se jedva dogodio uopće neki književni program Prijestolnice, s obzirom na to da korifeji programa variraju od eventualno tek čitatelja do literarnih analfabeta.

Bartolec je potom došao do Martina Mayhewa i odlučio da je pravi izdavački potez objaviti njegove prijevode Kamova na engleski te su tako pred nama knjige »The Curse« (Psovka), prva Kamovljeva zbirka pjesama, i »Farces & Novellas«, knjiga koja u ovom obliku nikada nije postojala, no Mayhew ju je kreirao zapravo prema zamislima samoga Kamova, što se može vidjeti i na njenoj naslovnici, gdje je Kamovljev popis djela koja bi u tu knjigu ušla.

Put u Brighton

Bartolec je u uvodnom izlaganju pokazao da je temu Kamova sasvim dobro apsolvirao, no pokazao je i strastveni afinitet prema njemu i njegovoj književnosti, što je odlika onih koji mu se na pravi način, i uz pravu »aparaturu« otvore.

A takav je i Martin Mayhew, koji je priznao da je njemu, kao prevoditelju, čitanje posao, da sam po sebi nije neka literarna osoba, a još je manje književni znanstvenik, no ulazeći sve dublje i dublje u Kamova shvatio je njegovu fascinantnost, i još važnije, fascinantnost njegove književnosti, bez obzira na iznimno mladu dob u kojoj ju je stvarao, a prema nekim tumačenjima čak i zaokružio. Iako je umro u dvadeset četvrtoj godini života.

Mayhew je na predstavljanju rekao da prevodeći Kamova stvara i njegov rječnik, koji će mu služiti i kod prevođenja »Isušene kaljuže«, no za taj posao trebat će mu, kako je rekao, najmanje godina dana intenzivnog posla, a to je nemoguće napraviti bez sponzora.

Budući da to očito neće biti riječki izdavači, ostaje nada da je Bartolecova želja i ambicija da objavi i »Kaljužu« sukladna njegovim mogućnostima.

A da priča s Kamovom na engleskom ne bude i opet samo lokalna priča s jednom fascinacijom, probat će se pobrinuti njen izdavač u suradnji s autorom prijevoda koji će zajedno put Mayhewova rodnog Brightona, gdje će probati proširiti glas o genijalnom Riječaninu koji bi, da je rođen u nekim drugim okolnostima, u nekom drugom, većem jeziku, bio najmanje predvodnikom novih književnih stremljenja.