Tko rano rani, dvije sreće grabi ili ako nešto radiš, napravi to kako spada, a ne samo da napraviš – narodne su to mudrosnice koje se nerijetko prenose sa starijih na mlađe, a poslužile su i filmski kao životne upute jedne tajlandske bake svome unuku, i to u filmu »Kako se obogatiti prije nego što baka umre«/»How To Make Millions Before Grandma Dies«, ili u tajlandskome izvorniku »Lahn Mah« (što bi u prijevodu jednostavno značilo – bakin unuk).

Film je to koji je zaintrigirao i svojom naslovnom sintagom i činjenicom da se radi o tajlandskome filmu još kad je prikazan na posljednjem Zagreb Film Festivalu. Naposljetku je film na istome festivalu osvojio nagradu PLUS za najbolji film, ujedno je i kandidat za ovogodišnji Oscar, a bio je nominiran za nagradu publike na Miami Film Festivalu, te za nagradu za najbolji film na Asian World Film Festivalu, dok je na New York Asian Film Festivalu i dobio nagradu publike. Uz to, na Cambodia International Film Festivalu film je dobio nagradu za najbolju režiju i za najbolji zvuk.

Kandidat za Oscar

U glavnim su ulogama u filmu, režiserskom prvijencu Pata Boonnitipata koji, uz Thodsapona Thiptinnakorna supotpisuje i scenarij za film, popularni tajlandski glumac i pjevač Putthipong Assaratanakul te sedamdesetosmogodišnja Usha Seamkhum, kojoj je ovo prva filmska uloga, a tumače baku (Mengju) i unuka (M-a). Film je dosad uprihodio 78,3 milijuna dolara na svjetskoj razini, postavši drugi najuspješniji tajlandski film 2024. godine i dvanaesti najuspješniji u povijesti, a uspjeh je doživio i u ostalim azijskim zemljama. Također, postao je to i prvi tajlandski film kojem je nedavno pošlo za rukom biti u selekciji od samo petnaest filmova koji se u kategoriji za najbolji strani film natječju za potencijalni Oscar.

Radnja filma usmjerena je na (radničku) bangkošku obitelj u čijem su srcu baka i unuk te njihov odnos. Film tako započinje svojevrsnim prologom, obilježavanjem tajlandske verzije kineskoga Qinmig festivala na kojemu se okuplja Mengjina obitelj – kći Sew i njezin sin M te sinovi Kiang i Soei – odnosno događajem koji ponešto situira obiteljsku situaciju koja će kasnije biti predmet razlaganja.

Koban odlazak u bolnicu

Ono što je trebao biti samo događaj okupljanja i sjećanja na preminule, koji uključuje i određena tipična kineska jela te bacanje latica cvijeća po travi ponad grobova predaka (vjeruje se da to osigurava potomcima prosperitet), pretvorilo se zbog slučajnoga pada bake u koban odlazak u bolnicu te sasvim slučajnu pretragu koja je otkrila ono neželjeno – bakinu bolest, rak debelog crijeva u poodmakloj fazi. Prva koja se u takvoj situaciji aktivira je kći Sew, koja i svome sinu tinejdžeru naloži da više vremena provodi s bakom. Cinični M i odluči provesti vrijeme s bakom, no to čini jer se nada da će mu boravak u bakinoj kući pomoći pri stjecanju nasljedstva. Ni sam ne sluti da će se stvari ipak ponešto promijeniti, kao i on sam, no stvari pak postanu posebno zanimljive kada se u nadi da će također zgrnuti dio nasljedstva za bakin život počinju sve više zanimati i ostali članovi obitelji. Iako je žanrovski film označen kao komedija, većinski se radi o žanrovskim obrascima obiteljske drame s manjim elementima komedije, nerijetko onim simpatičnim i toplim trenucima koji rastvaraju generacijski jaz između bake i unuka, koji ujedno pokazuju na razdaljinu u njihovome odnosu, kao i na postupak približavanja koji na koncu dovodi do čvrstih i neraskidivih veza koje počivaju na spremnosti da razumijemo drugoga, onoga potrebitog, te da smo mu od pomoći.

Generacijski jaz

Blago humorne iskre javljaju se već za prvoga posjeta unuka baki, a očituju se u generacijskim razlikama, odnosno načinu na koji će što pripadnik koje generacije napraviti; bakini su uzusi tako oblikovani životnim iskustvom, gdjekad i ispravnim načinom, dok M stvari čini na način karakterističan za mlađu generaciju – brzo, jednostavno, nerijetko i bez promišljanja (od bacanja latica po grobu, grijanja vode koju stavlja ispred kipa božice, pa sve do nabave ribe s obližnjega štanda). Baš zbog takvoga načina obavljanja stvari, što će mu više puta baka (naglasivši neka bolje radi stvari tako da napravi kako spada, nego da ih samo obavi) spočitati, i povjerenje nje kao pripadnice starije generacije spram pripadnika one mlađe koji na sve gleda olako, nije jednako na početku filma te kasnije; ono se mijenja usporedno s vremenom provedenim zajedno. Na početku ga tako baka nakon podgrijavanja vode u mikrovalnoj za božicu gotovo istjera iz kuće, a jednom mu prilikom ukaže na nepovjerenje glede uspinjanja uz stepenice koje vode do njezine sobe.

Posebno je baka osjetljiva uopće na činjenicu da je prije bolesti nije nitko posjećivao, odnosno rijetko tko, dok se nakon saznanja o dijagnozi odjednom o njoj počnu svi brinuti, što joj smrdi na kakav materijalni interes. To vrijedi (posebno) i za unuka koji se doslovo useljava u njezinu kuću, pa nije sigurna u njegove namjere, kao ni u namjere njezinih dvaju sinova, Soeia, besciljnog kockara i alkoholičara koji je u dugovima, te Kianga, pohlepnog burzovnog mešetara, dok je njezina kći Sew njihova sušta suprotnost.

Dobra skrbnička praksa

Ipak, u bake je prisutna ljubav spram njezine djece i unuka bez obzira na sve njihove mane, koja se razotkriva kao motivacijska pozadina njezine želje o grobnome mjestu.

U odnosu baka-unuk iščitava se generacijski sraz i(li) kritički potez kistom u smjeru staro-mlado, pa su razlike evidentne i u načinu razmišljanja, postupanja, kao i u pogledima na život, te načinu življenja; dok je s jedne strane M-ova baka primjer pripadnice starije generacije, treće životne dobi (one koja i u poznim godinama prodaje rižinu kašu na štandu), unuk je primjerak novije generacije, onaj koji vrijeme provodi ne mareći za zaposlenje i traženje posla, već kako da u maniri utile cum dulci unovči svoju gejmersku strast, što mu ne polazi za rukom. Još bolji ogledni primjerak pripadnika mlađe generacije je M-ova lijepa rođakinja Mui koja, osim što velike svote novaca zarađuje predstavljajući se u uniformi medicinske sestre na svojem OnlyFansu, također voli skrbiti o starijima i(li) slabije pokretnima koji su prepušteni sami sebi, pa onda, kako to već ide, kad odu s ovoga svijeta, većinu toga ostave onima koji su u najtežim danima skrbili o njima. Upravo je u M-a trenutak kad Mui na temelju skrbi od djeda dobiva u nasljedstvo stan, onaj ključan prekretnički trenutak osvještavanja činjenice da bi se i on mogao poslužiti primjerom dobre skrbničke prakse u slučaju svoje bake, ne bi li dobio što u nasljedstvo. Na kraju, kaku mu Mui savjetuje, što više vremena bude provodio s bakom, manje će, odnosno neće, osjetiti miris starijih ljudi, koji u suštini samo žele da se vrijeme ne mjeri i da što više vremena ne provode – sami.

Minimalni zahvati

Miminalistička režija zahvatila je pretežito stan/kuću bake, okolicu, put do obližnjeg štanda na kojem svaki dan prodaje, stanove drugih obitelji, početno groblje i bolnicu, kao i pridodane gradske vedute gdjekad poetskoga sjaja. Takva će režija, uz suptilno i intencionalno razlomljeno javljanje prigodne klasične glazbe koja denotira osjećaje bliskosti, zajedništva, ljubavi, nostalgije (primjerice skladba »Grandma’s Home«) značiti očekivane kutove kamere koji prate glumačko doziranje, minimalne tehničke zahvate i(li) intervencije u njihove dijaloge, pa se sve čini kao jedna tečna, pitka priča, kratka crtica o odnosu bake i sina koja se s lakoćom i zanimanjem prati, a još se teže s njome rastaje.

Naracija filma je strogo linearna, a pri samome kraju filma javlja se i mala analepsa u formi flashbacka, koja zadobiva karakter idejnog suplementa, životne formule i(li) klauzule o vrijednosti i značenju obiteljskih odnosa. Taj je trenutak posebno vrijedan zbog toga što (raz)otkriva veličinu prave bakine ljubavi, a dodatno je poetski pojačan prikazom iste ceste kojom M prolazi sada i kojom je prolazio s bakom kao dijete, kao i u sklopu tê analepse ontogenetski upućivačkim dijaloškim linijama.

Ova tajlandska poema o podršci, požrtvovanosti, pomoći, nesebičnosti, ljubavi i gubitku podsjetnik je na našu obitelj, naše djedove i bake koji su uvijek imali nezamjenjivu ulogu, ulogu drugog oca i majke, onih koji su tu uvijek, bezrezervno, spremni pomoći, puni ljubavi, a nikad predrasuda. Jer da predrasuda imaju, i Mengju bi mudrije ocjenjivala kome će što ostaviti, tko je više zaslužio, no svojem nasljedstvu pristupa tako da možda želi (i) nagraditi nekoga koga život nije mazio, tko ima manje. Isto tako, i nju život nije mazio, jer i sama nije dobila zasluženo i možda očekivano nasljedstvo od svojih roditelja, već sebični i pohlepni brat koji i u najtežim trenucima u potpunome sljepilu, bez obzira na sestrin podsjetnički glas razuma zaboravlja što znači biti dio obitelji, kao što zaboravlja i što je ono ispravno.

Crtica o odnosu

Ono što je zaista bitno jest poklanjanje vremena nekome, skrb o nekome, iskazivanje ljubavi sitnicama, onim malim rijetkim trenucima koji čine život bogatijim i ljepšim. Baš kao što je i M pokazao svojoj baki da u dubini duše istinsko dobro može nadvladati površnu mladenačku brzopletost i nepromišljenost, gramzivost, tako i ovaj topao i iskren odnos bake i unuka nadvladava jezične barijere i kulturološke razlike i još jednom poziva da u vremenu kaosa i distorzije vrijednosti stanemo i osvijestimo (koje su) one istinske vrijednosti – ljubav, naših bližnjih, napose onih u trećoj životnoj dobi, djedova i baka, koji su uvijek i nesebično tu.

Kao i uslučaju Mengju, iako postupke starijih nekad ne možemo shvatiti, može se dogoditi da su oni mnogo značajniji od njihova pukog shvaćanja, te da imaju jednostavno neshvatljivu veličinu pred kojom, kao i M, možemo samo zastati, nijemi od nesebičnosti i ljubavi kojoj smo imali prilike na svom životnome putu (po)svjedočiti. I bakin qi-chou svojom reakcijom suprotnom početnome razmišljanju i samoj simbolici naziva filma iznenadi. C’est la vie! Zbog reakcija gledatelja, film je postao viralan u azijskim zemljama, a odlučite li ga pogledati film, bit će vam jasno zašto. Samo, pripremite papirnate maramice.