Mnogi će se složiti s tvrdnjom da je Shakespearov »Hamlet« jedna od najboljih drama koje su ikad napisane.

»Hamlet ima sve – duhove, mačevanje, samoubojstvo, osvetu, strast, filozofiju, vjeru, intrige i krvavi vrhunac kao u nekom Tarantinovu filmu. Majstorsko djelo koje spaja vrhunsku umjetnost i senzacionalizam«, ističe Jon Miltimore, glavni urednik FEE.org, čiji su članci često povod za teme na BBC-ju, Fox Newsu, u magazinu Time, The Wall Street Journalu, Forbesu, Star Tribuneu.

No, kako navodi Miltimore, nisu svi bili oduševljeni »Hamletom«, a među takvima najpoznatiji je bio Josif Visarionovič Džugašvili, odnosno drug Staljin.

»Staljinova mržnja prema ‘Hamletu’ graničila je s legendom, posebice jer nikom nije bilo jasno zašto je tako mrzio ovu dramu. O tome je već napisan i lijepi broj znanstvenih radova«, podsjeća Miltimore u nedavno objavljenom članku.

Kultura brisanja

Važnu anegdotu o ovoj misteriji zabilježio je poznati ruski skladatelj Dimitrij Šostakovič u svom autobiografskom djelu »Svjedočanstvo«, u kojem pretpostavlja da je sovjetski vođa smatrao da je drama »previše mračna i potencijalno subverzivna«.

Staljin nije volio da narod gleda predstave čija mu se radnja nije sviđala. »Tko zna što bi nerazumnoj osobi moglo pasti na pamet«.

Posebno je zanimljiv način na koji se Staljin obračunao sa Shakespearovim remek-djelom. Naime, izvođenje »Hamleta« nije nikad bilo službeno zabranjeno u Sovjetskom Savezu.

Šoštakovič opisuje što se zbilo u Moskovskom umjetničkom teatru, omiljenom Staljinovom kazalištu. Na jednom sastanku s vodstvom kuće Staljin je samo kazao: »Zašto morate igrati ‘Hamleta’ u Umjetničkom teatru«? I to je bilo dovoljno, navodi Šoštakovič.

»Svi su odmah saznali za Staljinovo pitanje upućeno upravi Moskovskog umjetničkog teatra i nitko nije želio riskirati. Jednostavno, bojali su se«, piše Šoštakovič i zaključuje, kako se nakon toga godinama na sovjetskim pozornicama nije moglo gledati »Hamleta«.

Publicist Jon Miltimore, međutim, uzeo je ovu povijesnu crticu kao temelj za svoju dublju analizu onoga što se danas, prvenstveno u SAD-u, ali i sve više u drugim zapadnim zemljama naziva »cancel culture« ili »kultura brisanja«.

»Premda je ‘Hamlet’ u SAD-u na sigurnom, današnja kultura brisanja uklonila je iz javnog prostora već dosta umjetničkih djela – od ‘Doktora Seussa’ i ‘Prohujalo s vihorom’ do Disneyevih filmova kao što su ‘Petar Pan’ i ‘Dumbo’.

Ta umjetnička djela nisu zabranili nikakvi državni cenzori. Oni koji ih uklanjaju ili im otežavaju pristup jesu online trgovine, izdavači i dobavljači pod opravdanjem da su kulturološki ili rasno neosjetljiva«, navodi Miltimore.

Demonstracija moći

»Jesu li ova umjetnička djela kulturno i rasno neosjetljiva ili ne, subjektivno je pitanje, jednako onome je li ‘Hamlet’ subverzivna drama. Međutim postoje i oni koji negiraju da je, primjerice, ‘Dr. Seuss’ uopće pod cenzurom«, piše Miltimore.

»Možemo raspravljati je li to što je učinjeno ispravno ili ne, ali važno je naglasiti nekoliko stvari. Najvažnije je to da je odluku donijela tvrtka koja se bavi izdavanjem i distribucijom knjiga, a ne vlasti, niti je do ovoga došlo zbog pritiska neke rulje i svjetine«, piše filmski kritičar Stephen Silver u Philadelphia Inquireru.

Miltimore se slaže sa Silverovim mišljenjem da postoji razlika između cenzure koju provodi vlast i autocenzure izdavača, ali upozorava da njegova tvrdnja kako nije bilo nikakvog pritiska zahtijeva malo dublju analizu.

»Način na koji je Staljin spriječio izvođenje ‘Hamleta’ pokazuje nam da zabrane nisu jedino sredstvo kojima vlasti mogu ograničiti slobodu izražavanja, pa čak ni da one nisu najučinkovitije. Kako je primijetio Šoštakovič, to što je Staljin mogao zabraniti izvođenje ‘Hamleta’ s tek nekoliko riječi, puno je bolja demonstracija moći od ijedne službene zabrane.

Nikakve zakonske ni službene mjere nisu bile potrebne. Sve što je trebalo bilo je nekoliko mirno izgovorenih riječi i strah, emocija s kojom su Amerikanci danas dobro upoznati«, ističe Miltimore.

Strah od rulje

On potom podsjeća da je nedavno istraživanje Instituta Cato pokazalo da se dvije trećine Amerikanaca boji dijeliti svoje ideje u javnom, pogotovo, online prostoru, zbog stvorene političke klime nazvane »osviještenost«, izvorno »wokeism«.

Ti strahovi nisu neutemeljeni. Već su bezbrojni primjeri Amerikanaca koji su bili otpušteni s posla, javno ponižavani i progonjeni zato što su se našli s »krive strane» kulturnog narativa današnjice.

O tome svjedoči i otvoreno pismo koje je objavo Harper’s Magazine, a potpisalo ga je nekoliko desetaka intelektualaca i sveučilišnih profesora.

»Urednike se otpušta zbog kontroverznih tekstova, knjige se povlače iz prodaje zbog tobožnje netočnosti, novinarima se brani da pišu o određenim temama, profesore se istražuje jer su u razredu citirali dijelove klasične literature, znanstvenik je otpušten s posla jer je dijelio članak koji je prošao recenziju«, navodi se u pismu i zaključuje:

»Mi već plaćamo cijenu tako što se pisci, umjetnici i novinari sve više boje riskirati da će ostati bez sredstava za život ako ne budu izbjegavali određene teme i udalje se od nametnutog konsenzusa pa čak i ako ne pokažu dovoljno gorljivosti u podržavanju istog«.

Naći se na krivoj strani kulturnog narativa znači riskirati da ćeš biti u potpunosti uklonjen iz javnog prostora. Jednostavnije je ukloniti »štetnu« umjetnost ili otpustiti zaposlenika čiji su stavovi razjarili rulju na Twitteru, primjećuje Miltimore.

»Treba reći i da u današnjoj Americi nitko ne riskira biti likvidiran ako ne bude provodio autocenzuru svojih ili cenzuru tuđih djela, što se nije moglo kazati za Sovjetski Savez pod Staljinom. No postoji zajednički nazivnik koji povezuje obje cenzure, a to je strah.

To nema veze s pitanjem jesu li djela Dr. Seussa stvarno kulturološki neosjetljiva, niti s onim sadrži li ‘Hamlet’ potencijalno subverzivne i štetne elemente.

Radi se jednostavno o tome da se iza uklanjanja umjetničkih djela iz javnog prostora i ograničavanja slobode izražavanja zapravo krije strah. I to je sasvim dovoljan razlog da se suprotstavimo takvim nastojanjima«, zaključio je Jon Miltimore.

Intelektualni kukavičluk

»Očito je da nije poželjno da vlade i ministarstva imaju moć cenzuriranja slobode izražavanja…, ali glavna opasnost slobodi misli i govora u ovom trenu nije izravno uplitanje vlasti ili nekog službenog tijela. Ako se izdavači i urednici naprežu da spriječe tiskanje određenih tema, ne rade oni to jer se boje progona, nego zato što su u strahu od javnog mišljenja.

U ovoj zemlji najgori neprijatelj s kojim se pisac ili novinar mora suočiti je intelektualni kukavičluk i čini mi se da se o ovoj činjenici ne govori onoliko koliko bi trebalo«, piše u predgovoru Orwellove »Životinjske farme«.

U članku pod naslovom »Zašto je Orwellova kritika autocenzure danas važnija nego ikad«, koji je objavila Foudation for Economic Education (FEE), autor Brad Polumbo prikupio je nekoliko slučajeva »kulture brisanja« u SAD-u, upozorivši da su to samo primjeri za ilustraciju, dok se stvaran broj takvih slučajeva već broji u stotinama.

Palestinski doseljenik izgubio je ugovor o najmu prostora za svoj restoran, nakon što su ‘aktivisti’ pronašli statuse koje je na društvenim mrežama još kao tinejdžerica pisala njegova kći.

Nogometaš je otpušten iz kluba Los Angeles Galaxy jer je njegova supruga objavila nešto ‘rasističko’ na Instagramu. Izvršni direktor u Boeingu dobio je otkaz jer je 30 godina prije objavio članak u kojemu se zalagao da žene ne služe u borbenim postrojbama u vojsci.

Neodlučni Danac

Nedugo nakon što se počeo izvoditi u Rusiji (1748.), »Hamlet« i njegov istoimeni glavni junak postali su važan dio ruskog nacionalnog identiteta, potičući primjedbe, poput one Williama Morrisa da je »Hamlet trebao biti Rus, a ne Danac«. Međutim s izbijanjem Drugog svjetskog rata, drama je tijekom jednog desetljeća nestala sa sovjetskih pozornica.

Tako je nastao »mit« o Staljinu i Hamletu. Prema primjedbama samog diktatora o »neodlučnom Hamletu« u kontekstu s kritikom Eisensteinova prikaza Ivana Groznog, razvidno je da je Hamlet za Staljina imao negativne konotacije.

Ipak, mit o Staljinovoj zabrani Hamleta zahtijeva iznijasiranu i temeljitiju studiju od onih koje su do danas napravljene«, istaknuto je u sažetku znanstvenog članka Michelle Assay, »Što (ni)je Hamlet učinio da je rasrdio Staljina?«.