RIJEKA – Vrijeme je relativno. Ali ne uči nas tome fizika, nego izbor nove ravnateljice Muzeja grada Rijeke, koji je postao pravi politički slučaj. Naime maske su pale i mnogi sada već smatraju da je riječ o političkom kadroviranju, pri čemu je Sabrina Žigo jasna favoritkinja vladajućih, i to primarno zamjenice gradonačelnika Sandre Krpan, kojoj je gradonačelnik povjerio i sektor kulture. Iako to znamo već dugo, kako to sada i nedvojbeno znamo, odnosno možemo tvrditi? Jednostavno, treba samo poslušati što je Krpan govorila o Žigo pri neuspješnom izglasavanju svoje pulenke novom ravnateljicom Muzeja na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća Grada Rijeke.

U jednom je, naime, trenutku Krpan drhtavim glasom poručila s govornice, nakon što je po tko zna koji put citirala dio sasvim prosječne biografije Žigo kao da je riječ o kustosici Mome, da nitko ne bi trebao proživljavati ono što proživljava Žigo s obzirom na medijski tretman. Moram priznati, morao sam ići precizno pročitati sve svoje tekstove koje sam objavio o Žigo, s obzirom na to da ne znam tko još medijski prati zbivanja oko Muzeja, da mi se možda nije potkrala kakva neprofesionalnost, ili nedajbože ostrašćenost. I nisam našao ništa osim novinarstva koje pokušava raspetljati problem od javne važnosti za neku sredinu koja se naziva demokratskom, ali se u najmanju ruku upitno postavlja prema demokratskim standardima. Najjaču tvrdnju o Žigo izrekao sam u prvoj rečenici ovog odlomka, a ovo je ujedno prvi komentar koji pišem na rečenu temu.

Dva legitimiteta

Problem o kojem je riječ u najkraćim se crtama očituje u dvama legitimitetima. O jednom sam opširno pisao, a na drugi nas je sve upozorio jedan gradski vijećnik. Oba legitimiteta zaslužuju javnu pozornost, jer govore o rečenim demokratskim standardima. Legitimitet o kojem govori gradski vijećnik Josip Ostrogović onaj je Upravnog vijeća Muzeja grada Rijeke, čije je članove iz reda osnivača muzeja, Grada Rijeke, političkim dekretom imenovao gradonačelnik, koji je za tu svoju rabotu tražio uporišta u nekim zakonima i nekim mišljenjima ustavnih sudaca. No taj isti gradonačelnik je glatko dozvolio da u slučaju Kazališnog vijeća HNK-a Ivana pl. Zajca trećeg člana iz kvote Osnivača, Dalibora Laginju, bira Gradsko vijeće, dakle predstavničko tijelo, kao osnivač kazališta. Kako to, pitao bi se reper, a s njim i mi. Ne, doduše i Ostrogović, koji se nije sjetio ovoga slučaja, no koji je jasno uputio s govornice poruku da će nastojati raspetljati rečenu dubiozu i osporiti legitimitet dekretom izabranog Vijeća. A onda, naravno, u vodu pada i sve što je to Vijeće učinilo ili odlučilo. Vidjet ćemo kako će se ta priča razvijati, s obzirom na to da je oporba na Gradskom vijeću natjerala SDP da povuče prijedlog imenovanja Žigo radi dodatnog pojašnjavanja. Hoće li to značiti da će se sazivati posebna sjednica Gradskog vijeća samo s tom točkom dnevnog reda, ili će se čekati nova sjednica, a s njome tko zna što, ostaje vidjeti.

Dotad treba reći rečenicu-dvije o drugom legitimitetu, onom o kojem sam pisao, a koji se, u najkraćim crtama, svodi na činjenicu da kandidatkinja Žigo nema podršku kolektiva, ni radničkog, šireg, ni stručnog, užeg; onih kolega s kojima će morati usko surađivati. I ne bi to možda imalo neku posebnu težinu, pa na svakom koraku svjedocima smo šefovima koje zaposlenici hejtaju, no, prvo, protukandidatkinja Žigo – Ema Makarun – u isto vrijeme uživa strahovitu potporu kolektiva, drugo, riječ je o BIRANJU najboljeg kandidata za upravljanje JAVNOM ustanovom, a treće, ta javna ustanova uskoro će biti jedna od najkompleksnijih muzejskih ustanova u Hrvatskoj. Pa valjda i javnost ima pravo sagledati radi li se sve u njezinom interesu ili ne.

Teorija relativnosti

A kako je to vrijeme relativno, što se pita sada već možda zaboravljeni početak teksta? Tako što pet minuta može biti puno dulje od pola sata. Kako, pobogu? Petrinić, kao instalirani predsjednik UV-a Muzeja, u svojim je kratkim obraćanjima, očito još nevješt u kulturnim pitanjima, dosta toga zakuhao. O iskazu prema kojem su članovi UV-a imali stav o kandidatkinji za ravnateljicu i prije konzultacije sa Stručnim vijećem uopće ni neću na ovom mjestu, nego ću se sjetiti samo da je rekao da su s kandidatima, njih troje, razgovarali po pola sata. Pola sata razgovora njima je bilo dovoljno da utvrde njihove vizije, pročešljaju njihove programske i financijske planove, propitaju što to novoga kandidati donose Muzeju. Pola sata. Tome, naravno, valjda pribrojati i nešto vremena utrošenog na čitanje tih programa, no pola sata razgovora, recimo, mojoj sestri koja se svojedobno upisivala na poslijediplomski u Engleskoj, na kojem su RAZGOVORI trajali tjedan dana, zvuči prilično amaterski.

No dobro, Englezi, standard, pa takva su i pravila, i tko smo mi da ih propitujemo. No kako je sad pet minuta više od tih pola sata? Pa tako što je, kako je to plastično rekla Krpan, posvjedočivši da i ona »ima svoje izvore«, Stručnom vijeću trebalo pet minuta da donese odluku o podršci Emi Makarun. Na stranu što ne znamo kako to Krpan zna, možemo joj ipak reći da je odvjetniku Petru Petriniću, za kojeg ne znamo ni ide li uopće u muzeje, a kamoli zna ili išta o njima, trebalo pola sata razgovora da procijeni da je jedna kandidatkinja top, uz malo čitanja materijala, a da članovi Stručnog vijeća SVAKI DAN odlaze na posao u ustanovu o kojoj je riječ i tamo međusobno razgovaraju o onome o čemu ljudi na poslu obično razgovaraju, o poslu i o tome tko bi ga dobro ili loše obavljao. Misli li Krpan da članovi Stručnog vijeća nisu upoznati s programima obiju kandidatkinja, a pogotovo da nisu upoznati s njihovim kapacitetima za upravljanje? Vjerujem da ne misli, stoga je njezina podrška Žigo ipak vjerojatno drukčijeg karaktera.

Slon u prostoriji

Na koncu onda valja uputiti i na slona u prostoriji. A to nije novinar koji prati cijelu priču, iako se to tako ponekad čini. Tog slona, naime, svi vide, svi o njemu zdušno pričaju, ali nikako da mu se dade legitimitet. Čemu, naime, igrokazi s natječajima? Kako to Krpan u jednom odgovoru na moj upit lijepo kaže kad je pitam za interes za rečeni slučaj, da je logično da ima interes za slučaj iz svoje domene. Pa naravno da je logično, no pitanje je dokud ide taj interes. Pa ako ide dotud da se dekretom imenuju javna tijela koja će onda imenovati podobne čelnike javnih institucija po tko zna kakvim, političkim, osobnim ili inim linijama, i ako to javnost zna, pa su svima puna usta korupcije, klijentelizma i podobnosti, zašto se ne otkriti pa reći: »Ja sam dobio/dobila legitimitet na izborima i ja ću postaviti toga i toga ili tu i tu moju prijateljicu za šeficu i odgovarat ću svojim političkim kredibilitetom?« Zašto ne tako? Zašto se igramo procedura i demokracije? Eh, naivac, rekao bi netko malo bolje upućen. Prvo, tu su zakoni koje ne možeš tek tako ignorirati, a drugo, ako bi se tako izložio, ako bi i postojao zakonski okvir za takvo ponašanje, pa je li ti kao političaru baš pametno radi nekoga, pa bio ti taj i rođen, stavljati glavu na panj kad pogriješi? Nije, naravno, bolje je postaviti ga tako da se tek malo, po mogućnosti nekažnjivo, izigravaju pravila, inzistirati na proceduri (odvjetnici su za to super) pa u konačnici imaš sve, i svoga čovjeka i mir kada tvoj čovjek eventualno pogriješi ili se ne ispostavi dobar. Nisi ti kriv, čovjek je izabran po proceduri.

A kad se jednom, u konkretnom slučaju u Muzeju grada Rijeke, kako je to najavio odvjetnik Petrinić, Statut uskladi sa Zakonom, što u prijevodu znači da UV ni slučajno neće morati konzultirati Stručno vijeće oko kandidata za ravnatelja, ni novinar ni javnost neće saznati da se neki kolektiv plebiscitarno izjasnio za ili protiv nekog kandidata. Jer informacija o, recimo, osam naprama jedan, koliko je u Stručnom vijeću prevagnula potpora u korist Makarun, neće ni postojati.

A da u tom slučaju jedan može glatko biti više od osam, to do ovog dijela teksta, nadam se, dobro znamo.