RIJEKA  Kao što je i obećala u izjavi za Novi list nakon premijere predstave »Vježbanje života – drugi put«, Melita Sciucca – predsjednica Zajednice Talijana Rijeka – uputila nam je razmišljanja jedne Fijumanke, iznoseći potresnu priču o svojoj obitelji:

»Riječanka sam. Fiumana patoca. Moja je obitelj tipična riječka, fijumanska. Jer moj je grad i Fabrijeva Tonka Despot i Mafalda, samo što je moja Mafalda ostala živjeti u Rijeci, u njenoj Fiume, nije otišla. A Mafaldina Emilija još uvijek u njemu živi, radi, ima svoju obitelj i dio je ovoga grada. Tatina mama naučila me govoriti fijumanski, a mamina mama čakavski. Tatina je mama bila kći jednog Fijumana (sina jednog Triestina i jedne Fijumanke) i jedne Hrvatice s Drenove.

Mamina je mama bila kći jednog Istrijana s Poreštine (sina Istrijana, šumara u austrijskoj vojsci i Talijanke iz okolice Firence) i jedne Slovenke. Tatina je mama govorila talijanski, malo mađarskog i malo njemačkog. To su učili u školi koja se zvala Scuola femminile »Emma Brentari«. Rođena je 1904. u Ospedale di Santo Spirito, u današnjoj ulici Fiorello la Guardia. Govorila je malo čakavskog, s mlekaricama koje su uvijek nosile u našu kuću svježe mlijeko i jaja. Mamina mama govorila je istrovenetski dijalekt, čakavski i slovenski. Tatina mama čitala je Leopardija i Manzonija, a kasnije fotoromanze i ljubavne Harmony romane. Mamina mama čitala je Dostojevskog i Zorana Kompanjeta. Nisu se baš jako voljele.

Narodni heroj Niko Katunar

Tatina mama imala je sedmero djece, nakon rata ostala je u Rijeci, nije otišla. Otišla su njena dva brata, optirali su. Mlađi se vratio u Rijeku nakon tri desetljeća, ostao nekoliko dana, vratio se u Rim i umro. Stariji se nikad više nije vratio. Mamina mama imala je tri brata. Jednoga su ubili arditi, bio je beba od devet mjeseci. Došli su po nonića koji je bio sa Zanellom u Kraljevici, i bijesni jer ga nisu našli – ubili bebu u maminom naručju, uboli je bajonetom. Kad se nono vratio kući, odveo je malu bebu na Kozalu, u crkvu, a svećenik ga nije htio pokopati jer se zvao Bruno Giordano. Nono ga je pokopao izvan groblja, jer nije smio u »svetu zemlju«. Nakon toga nona nije htjela više živjeti u Rijeci, preselili su se na Pećine i nikad više nije prešla most. Tamo su nonića zezali jer nije znao dobro govoriti hrvatski.

Drugi je brat bio Niko Katunar, narodni heroj. On je poginuo u partizanima, u istarskoj šumi. Imao je nepunih 20 godina. Trećeg brata su Nijemci odveli u logor. Tražili su Niku, nisu ga našli pa su uhapsili Nina. Nije se vratio kući. Imao je 22 godine. Nitko iz moje obitelji nije završio u nekoj fojbi ni na Golom otoku. Barem to.

Život na Gomili

Mamina se mama udala za talijanskog vojnika iz Latine, kraj Rima. Živjeli su na Gomili. U onoj kući gdje su ostale još spiralne škale, gdje su narisali tri neandertalca. Na trećem katu se još vidi zid nonine spavaće sobe. Mamina je mama 40 godina radila u Harteri. Kad sam se ja rodila, Grobničanke koje su radile s njom smijale su se jer su se tada sve krave na Grobniku zvale kao ja. Mamina mama je pokopana na Trsatu, sa svojom obitelji: mamom, tatom, Nikom i sestrom.

Tatina mama je radila u tvornici pašte i ostala je bez posla jer je ukrala pola kile pašte da bi nahranila djecu. Nono je umro od tuberkuloze i nona je ostala sama. Nakon otkaza zarađivala je šivajući na staroj »singerici« koju još imam kod kuće. Tatina mama je pokopana na Kozali, s mojim tatom i bratom. Moj je brat bio u Domovinskom ratu, radio je u koksari. Umro je od melanoma. Posljedica stresa? Koksare?
Mama je pohađala talijansku školu, školu »Brusić«. Godine 1953. imala je 10 godina. Došla je pred školu i rekli su joj da tamo više nije talijanska škola, da mora ići drugdje. Završila je talijansku osnovnu, zatim trgovačku, na hrvatskom jeziku. Uvijek govori da joj nije bilo lako. Tata je pohađao talijansku školu. Nakon osnovne, išao je raditi jer nije znao govoriti hrvatski jezik. Govorio ga je tako da je na kraju talijanskih riječi stavljao slovo u: tavolu, sediu, macchinu…. Moj brat i ja slatko smo mu se smijali.

Pojma nemaju o mojoj Rijeci

Mama i tata su se upoznali na plesu. Odrasla sam s divnim roditeljima. Tata me naučio da ne smijem suditi ljude po boji kože, religiji, nacionalnosti. Uvijek je govorio – glavno da je čovjek. To me naučio. Poštovati čovjeka. Moj tata je bio radnik. Odrasla sam slušajući Bregovića, Baglionija, Čolića, Morandija, Olivera i Battistija. Danas slušam Gibonnija i Erosa. Čitala sam Manzonija, Leopardija, Andrića, Krležu. I Maka Dizdara. Danas čitam Nedjeljka Fabrija, Dašu Drndić, Marisu Madieri, Osvalda Ramousa. I Miljenka Jergovića.
Obožavam svoju Rijeku, svoju Fiume, i jedva čekam da na ulaz u grad stave natpis Rijeka – Fiume. Zato što je to normalno, prirodno. Tako se moj grad oduvijek zove: Rijeka, Fiume.

Kada govorim hrvatski, idem u Rijeku, u Rim, u Beč i u Pariz, a kada govorim talijanski, vado a Fiume, a Roma, a Vienna e a Parigi. Zbog svega toga osjećam se jako loše kada moj gradonačelnik poveže Talijane isključivo s fašistima i D’ Annunzijem. Zadnji put je to učinio na svečanoj sjednici Grada Rijeke, na Dan svetog Vida. Bila sam tamo i sledila mi se krv u žilama. Ja nisam fašist, nisam sljedbenica D’Annunzija – učila sam ga u školi, na talijanskoj književnosti, čitala ga za lektiru. Kad je netko od mojih Fijumana desničarski nastrojen, ide mi na živce. Ide mi na živce kada se povežu -izmi s narodima. Svi -izmi mi idu na živce, ljute me. Ne donose ništa dobroga nikomu. Ide mi na živce kada mi kažu: »Što tražite vi Talijani, pa imate sve, škole, novine, programe na Radio Rijeci.« Ide mi na živce. Pa imamo, uvijek smo imali – zar je to loše?

Ili je to bogatstvo? Ide mi na živce kada hodam s kćerki po gradu pa netko dobaci: »Zašto pričaš talijanski, pa u Hrvatskoj smo?!« Zar se u Hrvatskoj ne smije govoriti talijanski? Ide mi na živce kada Talijani dolaze u Rijeku i čude se što govorim tako dobro talijanski. Ide mi na živce kad se pojave kukasti križevi na plakatima. Ma pojma nemaju o mojoj Rijeci!

I zbog toga svakodnevno učim svoje učenike iz talijanske i iz hrvatske gimnazije toleranciji. Učim ih da je čovjek koji poznaje puno jezika i druge kulture bogat čovjek, da je njihov grad bogat grad jer se u njemu govore i hrvatski i talijanski, jer se ovdje objavljuju Novi list i La Voce del Popolo. Učim ih da su sretni što žive u ovome gradu. I učim ih da ne sude ljude po boji, religiji, nacionalnosti, nego da poštuju čovjeka.