Novi roman »Žigice« Jurice Pavičića već privlači pažnju i sigurno je da će biti jedan od rado čitanih naslova predstojećeg ljeta. Radnja je i ovog puta smještena u Split i okolicu, a vezana je uz policijsku istragu kojom se nastoje otkriti uzroci požara koji ne samo da je nanio ogromnu štetu cijelom tom području, već je uzeo i jedan ljudski život zbog čega se istraga o požaru pretvara u istragu o ubojstvu. Ta će pak istraga silom prilika dotaknuti puno toga vezano uz prošlost ovih krajeva i izmjene političkih sustava. Tako će na kraju »Žigice« postati tužna, ali realna slika suvremenog hrvatskog društva u kojem pojedinac, »ni kriv, ni dužan«, postaje zločinac. Jer, glavni lik nepravedno je i bez svog doprinosa doveden u košmarno stanje iz kojeg je jedino rješenje – zločin! Tako, ustvari, potpuno normalni i obični ljudi mogu postati zločinci. Upravo stoga autora na početku razgovora pitamo je li stvarajući ovu priču imao neke konkretne primjere takvih situacija?

– Ne, to nije moj način pisanja. Naravno, motiv požara temelji se na nizu jadranskih požara kojima smo svjedočili, ponajviše na onom ogromnom koji je spalio okolicu Splita 2017., a nikad nije razriješen. Što se tiče motiva lika koji je u načelu čestit, ali ga okolnosti dovedu do toga da počini palež, meni se čini da je cijelo ovo društvo jedan veliki konkretni primjer takve situacije. Ova je zemlja dospjela u belaj jer su brojni načelno pristojni i solidni ljudi odlučili bar malo saviti pravila i pristati na sitne neprincipijelnosti ako je u pitanju njihovo dijete, bližnji, njihova imovina, materijalni interes ili svojta. I ja sam to radio, vjerojatno i vi. Tako se ti mali, sitni kompromisi gomilaju i onda nastane ovo što imamo – društvo lipe i radosti.

Žanr krimića

Balzakovski pristup analizi društva upotpunjen je, moj je dojam, opsežnim pripremama za pisanje. Dijelovi romana vezani uz vjetrove, klimu, požar, planinarenje, sudski sustav… pokazuju da ste sve to detaljno proučavali. Koliko vam je vremena trebalo za taj dio stvaranja romana?

– Kako za koji. Meteorologija nije bila problem. Nautičar sam i planinar, normalni mi je dio svagdana da konzultiram DHMZ i AccuWeather, meteorološki strukovni sloj romana nađe se na internetu u popodne-dva. Drugi je slučaj bio s vještačenjem požara. To je razmjerno uska stručna tematika kojom se ne bave policajci, nego inspektori zaštite od požara. Na koncu sam preko izvora u policiji nabavio dva stručna rada – jedan je bio magisterij – koji daju pregled te struke. To mi je bilo dovoljno da zanimljivo obojim tekst.

Kad Mirela, supruga glavnog lika Mladena Božikovića, shvati da je on krivac za požar, kaže mu: »Ti si dobar čovik.« Nije li u toj istinitoj konstataciji puno od tragike suvremenog hrvatskog društva?

– Apsolutno. U načelu dobar čovik je doveden u situaciju da spali pola županije. U tome se krije – ako mogu reći – »politički« sloj romana koji je naoko apolitičan.

Je li jedna od tužnih poruka »Žigica« i to da sustav ne može osigurati ni pravo, ni pravdu.

– To je problem žanra krimića u svim neuređenim društvima. Zemlje koje imaju najjaču tradiciju kriminalističkog romana – skandinavske, anglosaksonske, Francuska – zemlje su u kojima postoji stanovito povjerenje u sustav. Postoji barem donekle konsenzus da je javni sektor vrijedan poštovanja, da su ljudi u njemu ne baš dobro plaćeni sebedajni ljudi koji rade društveno korisni posao i otkidaju prekovremene od svoje obitelji. Također, postoji vjera da sustav ipak u načelu nadvlada zlodjelo, a ta vjera se otjelovljuje u hepiendu. Suvišno je reći da mi nismo takvo društvo. Ljudi kod nas baš i ne vjeruju da pravda pobjeđuje, prečesto svjedoče kako se moćni izmigolje ako već ne kazni onda barem izvršenju kazne, a znatan dio ljudi javni sektor poima ili kao uhljebe ili kao nećakinje zaposlene preko stranke – ne bez razloga, dakako. Stoga u hrvatskom krimiću hepiend može biti samo relativan. A institucije u takvom krimiću nastojim prikazivati u njihovoj nesavršenosti – ali, jako bitno, i važnosti. Jer, bez njih bi bilo gore.

Prijevodi

Sjajno su izgrađeni sporedni likovi, posebno negativac Katić koji inteligentno i beskrupulozno koristi sve što mu pravni sustav današnje Hrvatske omogućuje. Nije li tih i takvih Katića danas previše?

– Nisu oni iznikli niotkuda. Jedna je ideologija 90-ih poslala poruku da su oni poželjni. Da oni vuku društvo dalje, zapošljavaju, donose rast. Sjetite se svih novinskih tekstova o »antipoduzetničkoj klimi« i »kočenju investicija«. Mi novinari smo kao struka – ne jedini, ali među ostalima – stvorili Katiće i prodali ih javnosti kao poželjne.

Kako ste zadovoljni početnim reakcijama na roman? Slijede, pretpostavljam promocije, a hoće li biti i prijevoda na druge jezike?

– Prve su reakcije pozitivne, izdavač mi veli da se knjiga prodaje vrlo dobro. Što se prijevoda tiče, o tom potom. Sad mi prvo trebaju – tijekom ove godine – izaći francusko i njemačko izdanje prethodnog romana »Mater dolorosa«. »Crvena voda« izlazi na slovenskom ove godine, a na poljskom i engleskom iduće proljeće. »Žigice« će vjerojatno doći na red nakon 2025.

Televizijska serija

Spremate li i radite li na nečem novom?

– Ova je knjiga tek izašla, rano je da govorim o sljedećoj. Ono što je plan jest TV-serija po romanu »Crvena voda«. Trebala bi imati šest epizoda, pišem je zajedno sa srpsko-njemačkom scenaristicom Ljubicom Luković koja je pisala scenarij serije »Kljun« i filma »Ljeto kad sam naučila da letim«. Još nemamo zeleno svjetlo, nije sigurno hoće li se produkcija dogoditi, ali obavljamo scenarističke predradnje.

O piscu

Jurica Pavičić je hrvatski romanopisac, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama, te trilerima i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je više književnih nagrada. Njegov roman »Crvena voda« (objavljen 2017.) dobio je nakon prijevoda na francuski 2021. nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman.