Znani hrvatski književnik i novinar Jurica Pavičić uljepšao je ovu jesen ljubiteljima hrvatske književnosti svojim novim romanom, knjigom »Mater Dolorosa«. Radnju je ovaj put smjestio u svoj Split i izgradio je oko zločina ubojstva sedamnaestogodišnje djevojke. Policijska istraga nema previše uspjeha, a po pojedinostima predočenim javnosti dvije Splićanke, majka Katja i kći Ines, pomisle kako je ubojica njihov sin i brat, osamnaestogodišnji Mario. Dok istraga polako kreće i u njihovom smjeru, a Mario ne govori ništa, njih su dvije u velikoj moralnoj dvojbi – prijaviti li »svoju krv« policiji ili zaštititi sina i brata. Oko te moralne dvojbe i, naravno, zanimljive istrage, Pavičić je – što je za njega tipično – stvorio krimić koji je više od krimića, jer uz zanimljivu kriminalističku priču nosi itekako pečat stvarnosti i društva u kojem se odvija. Slaže se s tom ocjenom i sam autor:

»Svaki dobar krimić je – kako vi velite – više od krimića«. To vrijedi za bilo koju dobru knjigu Chandlera, Hammetta, Camillierija, Gillian Flynn. Kad je krimić samo krimić, a ne više od krimića, onda je ili stilska vježba – recimo, to je radio Borges – ili je parodija. Mene ni jedno ni drugo ne zanima. Inače volim knjige koje su istodobno i zanimljiva priča s intrigantnim likovima, ali i svojevrsni »dokumentarac« o svijetu u kojem likovi žive. Volim knjige koje su točne – iz kojih steknete ideju gdje ti ljudi žive, što rade, kako im izgleda kuća, što jedu. Takve knjige stoga nastojim i pisati.

Bijeg iz Hrvatske

Što je u ovom slučaju bio motiv za priču? Je li sve stvar mašte ili postoji neka konkretnija motivacija?

– Što se mašte tiče, vjerujem da će vam svaki pisac odgovoriti isto. Mašta nije »terra vergine«. Uvijek postoji nešto što se ispisuje na praznu ploču. Zgode koje ste čuli, ćakule, tračevi, članci iz novina, skandali iz crne kronike, oglasnik, osmrtnice. Neki se lik, motiv ili dio zapleta uhvati za vas kao čičak, a onda se oko toga počne skupljati gruda. Na tu se grudu spajaju i lijepe komadići drugih priča, zgoda, situacija, stvari koje ste vidjeli. Nikad priču ne preuzimam iz stvarnosti jedan na jedan. Iako, naravno, ima pisaca koji to rade, i to dobro.

U svojoj bešćutnosti iznimno je dojmljiv lik mladog ubojice. Je li on slika suvremene hrvatske mladosti?

– Ja se ne bih zalijetao u takve generalizacije. Kad pišete likove, treba pobjeći od tih tipizacija, od »načela tipičnosti« koje je zagovarao Engels. Takav mladi čovjek može postojati bilo gdje. Zapravo, iz dana u dan doznajemo da i postoje bilo gdje.

Na kraju romana Ines bježi iz Hrvatske i dojam je da se baš i ne želi vratiti. Iako su njezini razlozi osobne prirode, itekako na odluku utječe i to što u 26. godini – iako je to sigurno željela – nije zbog općih društvenih okvira stvorila dovoljno za svoj život. Može li se taj čin barem dijelom poistovjetiti s brojnim odlascima mladih iz Hrvatske?

– Vjerojatno da, premda bih i tu izbjegavao političku alegoriju. Mnogi mladi ljudi odlaze iz Hrvatske ili zato što ne mogu naći dolično plaćen posao, ili zato što su isključeni iz klupka koje su kreirale klijentističke veze stranaka, zemljaštva i obitelji. S Ines nije tako. Ines je imala posao koji je voljela. Ona odlazi jer se nastoji izmaknuti od neizdržive situacije u kojoj se našla njezina obitelj, te nastoji uteći od moralne dileme u kojoj nema (za nju) dobrog ishoda.

Policija i manjkavosti sustava

Krajnje realistički doprinos priči je policijska istraga koja je prikazana kao minuciozan, naporan i spor posao koji rezultate daje kroz rad u kojem nema rješenja što ih donose super detektivi, već obični ljudi, obični policajci. I u tom dijelu priče ima elemenata društvene kritike jer je očito da sustav ima manjkavosti. Imate li u tom pristupu obradi teme nekog uzora među svjetskim piscima. Općenito, koje autore ove vrste literature volite?

– Ja dosad nikad nisam napisao pravi policijski roman. Kao i većina istočnoeuropskih pisaca, zazirao sam u krimiće uvlačiti policiju. Na istoku Europe na policiju se u prošlosti gledalo kao na dio ideološkog represivnog aparata, a danas se – pogotovo među liberalima – na nju gleda kao na dio kvarnog i defektnog javnog sektora. Istodobno, volio sam i još volim pisce koji pišu prave policijske krimiće. Recimo, na pamet mi padaju Ed McBain, James Elroy, Erin Kinsey, Hideo Yakoyama, Dolores Redondo. Kod njih dio autoriteta proizlazi iz toga što stječete dojam da o policiji, pravosuđu, procedurama i koracima istrage znaju dosta. Stoga sam odlučio da ću – budem li ikad pisao čisti »policier« – pokušati i ja biti činjenično autentičan. Istrage, naravno, često jesu minuciozan i spor posao: evo, ovog tjedna smo čitali o ubojici susjede koji je otkriven nakon 11 godina. A sustav uvijek i svuda ima manjkavosti. Sve što je vezano za državu u Hrvatskoj zjapi od manjkavosti, zašto biste mislili da će policija biti otočić iznimke?

Koliko dugo ste radili na romanu?

– Meni za roman obično trebaju dvije jeseni, dvije zime i jedno proljeće. Naravno, ovisi o debljini, ali manje-više uvijek je tako, pa je bilo i sad.

Kakve su do sada reakcije?

– Knjiga je friško izašla, pa ih je malo.

Uspjeh u Francuskoj

Nedavne nagrade u Francuskoj lijepa su vijest i za vas i za hrvatsku književnost. Kakvi su vaši dojmovi o tim priznanjima?

– Naravno da me raduju jer sam dobio potvrdu da je ono što radim dobro, i to iz jedne sofisticirane književne kulture. Raduje me što sam dobio šest nagrada od kojih svaku daje druga kategorija ljudi od knjige: kolege pisci, novinari, knjižničari, nezavisni knjižari, publika. Kako smo mi u Hrvatskoj pomalo kolonijalna kultura, treba da nam netko izvana kaže da je nešto naše dobro. Tako se i meni dogodilo da se »Crvena voda« počela dobro prodavati četiri godine nakon izlaska jer se proširio taj francuski »hajp«. Naravno, čovjek mora biti trezveno svjestan da se sve to dogodilo i zato jer se poklopilo dosta sreće. Poklopilo se da je prijatelj moje prijateljice volio moje priče i počeo ih za sebe prevoditi bez da je imao izdavača. Da je mali izdavač iz Bordeauxa tražio naslijepo mogući hrvatski krimić i od ljudi s hrvatskog štanda na sajmu u Parizu dobio moje ime. Poklopilo se da sam im mogao pokazati već prevedene priče. Da je taj izdavač – iako mali i iz provincije – nevjerojatno agilan i zna raditi s knjigom. Da su knjigu odmah uočili mediji. U sto sitnih stvari mi je s »Crvenom vodom« sretno pao grah – a nije morao. Da nije, za »Crvenu vodu« bi se znalo samo u Hrvatskoj. Inače, sad mi je u Francuskoj izašla i »Žena s drugog kata«, knjiga koja je po meni bolja od »Crvene vode«. Sad ondje stižem s drugom pozicijom, kao netko pred kim su povišena očekivanja, tko brani stečeni ugled. Tako da zapravo prvi put malo imam tremu.

Što trenutačno radite i je li u planu neki novi roman ili zbirka priča?

– Idući roman je trenutačno samo u mojoj glavi, kao sklop motiva i likova koje još nisam posložio do kraja. Planiram ga početi krajem listopada.