U uvodnoj riječi svoje sjajne studije »Tito i drugovi« (ispisana na gotovo 700 stranica teksta), slovenski povjesničar Jože Pirjevec pozvao se na riječi Karla Marxa i Friedricha Engelsa (Neue Rheinische Zeitung, travanj 1850.): »Treba poželjeti da ljudi koji se nalaze na čelu stranaka, pokreta – bilo prije revolucije – bilo za vrijeme revolucije budu prikazani odlučnim rembrandtovskim bojama, takvi kakvi stvarno jesu. Međutim, nijedan poznati portret te osobe ne predstavlja ih onakvim kakve su bile, već na postoljima, s aureolom oko glave. Na takvim idealiziranim rafaelskim portretima poništena je svaka originalnost prikaza.« To su, napomenuo je Pirjevec, (na) pisali klasici marksizma još dok su bili optimistički raspoloženi glede uspjeha (p)ostvarenja revolucije, dok još nisu mogli ni zamisliti kako revolucija koju su najavljivali može propasti, a njezini nositelji završiti na stupu srama. Nešto se slično dogodilo i jugoslavenskim partizanima, narodnooslobodilačkoj i nacifašističkoj borbi na čelu s Titom, zaključio je Pirjevec; on se do jučer nalazio na oltaru, pijedestalu, da bi nakon raspada Jugoslavije postao predmetom poruge, a cijeli se pokret uveliko počeo prikazivati na karikaturalan i groteskan način.

I stoga je Pirjevec, osoba nesumnjivo ogromnog enciklopedijskog znanja i fascinantne erudicije, odlučio napisati knjigu kojom je želio (pri)kazati istinu o partizanskom pokretu i ratovanju, odnosno pokušao ih je portretirati na rembrandtovski način. U već spomenutoj knjizi »Tito i drugovi« (u nas ju je tiskala Mozaik knjiga 2012.) pokušao je na sličan način uz Tita portretirati i njegove najbliže suradnike (Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković), ali također i (tada) mladu komunističku gardu njegovih sljedbenika, kao i Titove supruge/ljubavnice (Pelagija Belousova, Lucija Bauer, Herta Haas, Davorjanka Paunović i Jovanka Budisavljević), a tom je tehnologijom nastavio i u svojevrsnom nastavku ovog djela, u knjizi jednostavno naslovljenoj »Partizani« (Srednja Europa, Zagreb, 2023., u prijevodu sa slovenskog Anite Peti-Stantić). Radi se o ambicioznoj i pretencioznoj studiji napisanoj na gotovo tisuću stranica (uz prateću bibliografiju) i odmah valja napomenuti da je riječ o djelu koje spada u nešto najrelevantnije napisano o Drugom svjetskom ratu na našim jugoslavenskim prostorima, posebice partizanskom pokretu, njegovoj genezi pod vodstvom KPJ-a s Titom na čelu, koji je od prijeratne, marginalne (imala je manje od desetak tisuća članova, od kojih je dvije trećine poginulo u ratu), ali iznimno dobro organizirane i disciplinirane partije, prerasao u stranku koja je organizirala ustanak, pokrenula borbu protiv okupatora i nametnula se kao vodeća snaga pod čijim je vodstvom zemlja oslobođena.

Prikaz povijesne istine

Osim toga, Tito i partizani su se tijekom rata nametnuli zapadnim saveznicima kao nezaobilazni čimbenik u krojenju i prekrajanju planova o poslijeratnoj sudbini i društvenom razvoju Jugoslavije. U predgovoru svoje knjige Pirjevec piše: »Kada sam počeo istraživati povijest suvremene Jugoslavije, te kada sam se suočio s Drugim svjetskim ratom na našem području… shvatio sam izvornost i značenje narodnooslobodilačke borbe koja je Slovencima osigurala bar koliko-toliko pravedne granice te je izoštrila sliku o njima u međunarodnom prostoru. Tada sam konačno stao na partizansku stranu, a naročito nakon osamostaljenja Slovenije kada su se devedestih godina prošlog stoljeća u novostvorenoj državi počele pojavljivati revizionističke težnje koje su pokušavale vrednovati kolaboracionizam i demonizirati partizanstvo. Tada mi se učinilo nužnim i časnim stati u obranu tog središnjeg događaja naše povijesti, ne toliko zbog uzdizanja Tita i njegovih komunističkih drugova, koliko zbog poštovanja hrabrosti, patnji i smrti tisuća prostodušnih boraca koji su se suprotstavili Mussoliniju i Hitleru zbog poriva za slobodom i pravdom.

O mjeri u kojoj je Tito od početne gerile uspješno organizirao udarnu vojsku sposobnu suprotstaviti se divizijama Wehrmachta jasno svjedoče visoke ocjene koje su o njemu davali, ne samo Churchill i drugi državnici zapadnog svijeta, nego i njegovi najžešći neprijatelji: njemački generali na terenu, Goebbels, Himmler, pa čak i Hitler. Kada sam odlučio napisati knjigu o partizanima, dao sam si u zadatak da ne smijem učiniti pogreške onih povjesničara koji su se usredotočili na događaje u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Hrvatskoj posve ignorirajući slovenski i makedonski doprinos oslobodilačkoj borbi. Zato sam odlučio uključiti čitav jugoslavenski prostor u tu priču… To sam smatrao potrebnim zato što se bez uzimanja u obzir narodnooslobodilačke borbe svih jugoslavenskih naroda ne može razumjeti međunarodne dosege događanja i umiješanost velikih sila u njih… Znao sam da ne smijem napisati apologiju partizanstva jer je takvih već bilo dovoljno, nego da moram prikazati povijesnu istinu u svoj njezinoj veličini, ali i u zabludama, tragici i zločinima. Svoju pripovijest tako zaključujem opisom poslijeratnih izvansudskih ubojstava kvislinga, uvjeren da te likvidacije ne treba prešutjeti, nego ih treba prikazati u svom njihovom užasu, ali ih istovremeno treba i smjestiti i u vrijeme puno osvetoljubivosti i neprijateljstva koje je obilježio užasan sukob s Englezima i Amerikancima zbog naših granica u Koruškoj i Primorskoj.«

Opasne revizionističke tendencije

Jože Pirjevec je šest godina intenzivno pisao ovu veliku sintezu, kako sam kaže »u klauzuri svoje radne sobe«, ali priznaje da su mu u mnogočemu pomogli i »mentori velikog formata« kao što su bili Janez Stanovnik i Anton Vratuša, a posebnu zahvalnost je iskazao akademiku Janku Pleterskom i Dušanu Biberu koji mu je darovao zbirku američkih i britanskih dokumenata koje je godinama skupljao u vašingtonskim i londonskim arhivama, a pri tome mu je i ustupio vlastitu bogatu knjižnicu vezanu uz ratnu tematiku.

Ali, prije šire elaboracije o ovoj iznimno napisanoj i nadasve zanimljivoj knjizi, koja u svakoj rečenici uvažava strogo znanstvene uzuse istraživanja, a da pritom nije lišena publicističke slobode da je i o najsloženijim fenomenima na jednostavan i svima dostupan način progovorio, valja nekoliko riječi iznijeti i o autoru prof. dr. Joži Pirjevcu. Rođen je 1940. u Trstu u dobrostojećoj građanskoj obitelji slovenskih korijena, na tamošnjem je sveučilištu i diplomirao, a poslijediplomske studije nastavio je u Pisi i na Diplomatskoj akademiji u Beču. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a godinama je predavao na sveučilištima u Trstu, Pisi i Padovi. Za svoje znanstvene doprinose izabran je u članstvo Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a osim što se bavio poviješću Jugoslavije i Trsta u 20. stoljeću, poznati su i njegovi radovi o talijansko-slovenskim odnosima u vrijeme preporoda (Risorgimenta), pitanjima Rusije u 19. stoljeću, a posebno se ističe i njegova monografija »Jugoslavenske vojne 1991. – 2001.«

Iz različitih razloga, ali i kutova gledanja obično se smatra da je o Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB-u), partizanima, Titu i svemu što je tomu prethodilo, a potom svršetkom rata (u)slijedilo gotovo sve poznato, posebice ono u svezi prijelomnih ratnih događanja i da se tome više nema što novoga otkri(va)ti. Naravno, povjesničari znaju da to baš i nije tako, da se vrag uvijek krije u detaljima iz kojih može mnogo toga novog, nepoznatog (ili barem nedovoljno poznatog) pojaviti, ali ipak u konačnici ne treba očekivati velika iznenađenja. Međutim, svaki pa i najmanji pomak bitan je za razumijevanje cjeline, a upravo je dr. Pirjevec svojom knjigom učinio velike iskorake da na čitav niz stvari toga razdoblja (sa)gledamo na nov i drukčiji način. Posebno je važno naglasiti kako on stalno upozorava da je pogrešno govoriti o hrvatskim, slovenskim, srpskim, crnogorskim ili makedonskim partizanima kako se danas u »soft« verziji prikaza ovog pokreta to uobičajilo i pritom se svjesno izbjegava prefiks jugoslavenski, a partizanski je pokret nedvojbeno i prvenstveno bio jugoslavenski. Ignorirati tu činjenicu znači u startu lagati ili barem u velikom luku zaobilaziti istinu.

I upravo je Pirjevec na toj elementarnoj činjenici inzistirao i to s razlogom, jer se u protivnom znanstveni diskurs pretvara u politikantske, nacionalističke fraze koje s povijesnom istinom nemaju veze. To je posebno važno naglasiti, sada i ovdje kada se posljednjih desetljeća forsira jedan »novi« kulturni identitet baziran na oštrom rezu prema jugoslavenstvu. Primjerice, kada govorimo o sisačkom partizanskom odredu koji se u Hrvatskoj prvi formirao i suprotstavio okupatorima i kvislinzima, nacionalistički orijentirana historiografija s ponosom ističe kako su pripadnici odreda sve redom bili Hrvati, ali se zapostavlja i ne spominje da su to bili komunisti jugoslavenske orijentacije. Nužno je da svaka generacija (iz)vrši svoju rekapitulaciju i reinterpretaciju povijesnih zbivanja, posebice novodobnih, pa tako i onih u svezi partizanskog pokreta u nas, jer su stvari danas tako poslagane (i politički i historiografski) da su na djelu snažne i opasne revizionističke tendencije koje žele profilirati novu sliku epohe negirajući vrijednosti antifašizma; dakle, želi se obrnuti redoslijed stvari i pobjednike proglasiti poraženima, a poražene pobjednicima i pritom naglasiti da su antifašisti tijekom rata počinili strašne zločine, a da se pri tome o masovnim i stravičnim zločinima nacifašizma ne progovara na pravi način, već ih svjesno umanjuje i marginalizira. Pirjevec to pokušava demistificirati, ne skriva se iza ideoloških argumenata, već svu istinu iznosi na vidjelo, a ona je sama po sebi takva da jasno govori o sadržajima svih prijelomnih i tragičnih događanja toga doba.

Kontroverzna zbivanja

»Partizani« su knjiga koja donosi osvježenje u pojašnjavanju čitavog niza fenomena i unosi više svjetla u portretiranje glavnih protagonista partizanskog pokreta i time snažno demantira stereotipna gledanja na ova po mnogočemu i danas kontroverzna zbivanja. Pirjevec se oslanja na izvorne dokumente i arhivsku građu (prilikom pisanja ove studije služio se građom u arhivima Moskve, Berlina, Münchena, Londona, Cambridgea, Oxforda, Rima i drugih), a sve to po vlastitom priznanju ne bi mogao bez stipendija koje su mu omogućile Zaklada Alexandra von Humboldta i Nobelovog instituta u Norveškoj. Svojom studijom Pirjevec je na najbolji mogući način delegitimirao svu silu novodobnih revizionističkih interpretacija koje bi povijesnu istinu pretvorile u laž, i utoliko je njegova knjiga »Partizani« još važnija, jer jasno i odlučno, ali i kritički objektivno propituje stvarno stanje povijesti Drugog svjetskog rata, kao i poratne izvedenice nastale nakon poraza nacifašizma i utoliko je u pravu kada tvrdi da je Drugi svjetski rat još uvijek velika i izazovna tema, još uvijek nedovoljno poznata priča koja usprkos tome što je i pobjednička strana (po)činila zločine, posebice pri kraju i neposredno nakon rata, nikako i nikada, naravno ako se zna cjelina problema, ne može biti izjednačena s nacifašizmom, zločinačkim projektom koji je želio ustrojiti svijet na novim rasnim/rasističkim osnovama, ne libeći se pritom ni najmonstruoznijih zločina (holokaust), ne samo prema Židovima kao pripadnicima navodno niže rase, već i prema drugim narodima, prije svega Slavenima koje su nacistički »higijeničari« smatrali manje vrijednima, podobnim tek da vladajućoj germanskoj rasi služe kao robovska radna snaga.

Sustav »vrijednosti«, način života i razvoj političkog ustroja što je nacifašizam nudio kao povijesni novum više nego jasno i razgovjetno ilustrira zašto se tome civilizirani svijet morao svim silama suprotstaviti. A, među onima koji su se suprotstavili nacifašizmu, veliku su ulogu imali i (od)igrali jugoslavenski partizani kojima je akademik Pirjevec posvetio ovu knjigu; nije im »ispjevao« samo isprazne laude iz repetoara ideoloških floskula, već je kritički ukazivao i na čitav niz partizanskih zabluda i grešaka koje su počinili, ne zaboravljajući im spočitnuti ni njhovu (ne)skrivenu želju da NOB pretvore u socijalističku revoluciju u kojoj bi kroz klasnu borbu likvidirali sve neprijatelje revolucije, njezine suputnike, nedovoljno odlučne, jednostavno sve koji bi sa skepsom gledali na ponuđenu/nametanu komunističku perspektivu.

Jugoslavenski pokret

Usprkos svemu, nikako i nikada ne treba zaboraviti da je antifašistički pokret u Jugoslaviji pokrenuo isključivo KP na čelu s Josipom Brozom Titom, a ne neke građanske političke opcije kako se to zna često podmetati u revizioističkom kontekstu. O tome svjedoči Pirjevec na mnogo primjera, a možda najjasnije i najpreciznije kroz odnos Tita prema Oslobodilačkoj fronti Slovenije (OF), kršćanskim socijalistima i(li) Edvardu Kocbeku, jer su se u toj dinamici prelamali svi najbitniji problemi (nacionalni, socijalni, revolucionarni itd.) koje je KPJ u svom biću nosio na specifično dogmatski način. I danas se, posebice u Hrvatskoj, partizanski pokret pod vodstvom komunista pokušava »nacionalizirati« iako se u biti radilo o internacionalnom pokretu; u tom se kontekstu partizane pokušava deideologizirati, odnosno izbjegava se bilo kakvo spominjanje uloge komunista u organiziranju i vođenju partizanskog pokreta, a jedno i drugo je netočno. Kako smo već rekli, nije postojao hrvatski partizanski pokret nego je riječ o jugoslavenskom pokretu, što dakako ne znači da u njemu nisu masovno sudjelovali i Hrvati, i Srbi, i Slovenci i drugi narodi, ali oni se nisu borili za svoje nacionalne države, već za Jugoslaviju kao zajednicu ravnopravnih naroda.

Bez KPJ-a, partizanskog pokreta sigurno ne bi bilo, i u tom kontekstu srpsko stanovništvo u Hrvatskoj bi se sigurno odupiralo ustaškom teroru, ali bez organizacije koju je uspostavio KPJ, taj otpor ni približno ne bi bio tako uspješan. Prijelomna točka za rast partizanskog pokreta nesumnjivo je bio Igmanski marš. Na temperaturi više od trideset stupnjeva ispod ništice, skupina od 730 gladnih boraca, u visokom snijegu, bez prikladne odjeće i obuće neprestano je hodala tri dana i noći preko planine Igman koja se uzdiže iznad Sarajeva, svojom je kalvarijom ispisala jedan od najslavnijih događaja partizanske borbe. Tito je bio bijesan zbog navodno nepotrebnih ljudskih gubitaka, ali Koča Popović je u svom »Ratnom dnevniku« zapisao (iako ga je Tito u privatnom razgovoru oštro kritizirao): »Proleteri su pokazali nesalomljivu volju, izdržljivost, vjeru u sebe i svoje snage. Igmanski marš mnogo puta je poslužio kao nadahnuće za kasnije iznenadne manevarske podvige u NOR-u, jer je bio podvig do uzvišenosti.«

Koča Popović je svjesno riskirao, ali bilo je logično da su i ostali članovi najviših zapovjednih tijela partizanskog pokreta činili pogreške, jer prije toga, osim malobrojnih »Španjolaca« (komunisti koji su se kao dobrovoljci republikanskih interbrigada borili protiv Francovih fašista u Španjolskom građanskom ratu) nisu imali nikakvih iskustava u ratovanju. Istina je da su partizani najveći dio rata djelovali kao gerilski pokret i u tom pogled i Igmanski marš, ali i bitke na Kozari, Neretvi i Sutjesci u biti su bili partizanski porazi koji su se na koncu pokazali pobjedama, jer su uz primjere nevjerojatne hrabrosti i požrtvovanosti uspjeli preživjeti.

Tragedija Bleiburga

Osim toga, na svim oslobođenim teritorijima partizani su organizirali »narodnu vlast«, uspostavljali elementarne oblike nove državnosti, a kruna tih procesa bila su dva zasjedanja AVNOJ-a; štitili sve pripadnike etničkih grupa od nacifašista, iako tu notornu činjenicu danas revizionisti pokušavaju osporiti. Kao i činjenicu da su ustaše surađivale s četnicima, da su jedni i drugi djelovali po naputcima ili u dogovoru s njemačkim i talijanskim okupatorima. Jedino su partizani bili oružani antifašistički pokret otpora na tlu Jugoslavije i jedino oni nisu surađivali s okupatorima i fašistima. Pirjevec govori i o (revolucionarnom) nasilju kojim su se služili partizani tijekom antifašističke borbe i to u širokoj lepezi od tzv. lijevih skretanja u Crnoj Gori, preko atentata na kolaboracioniste u Sloveniji (prije svega u Ljubljani), nakon čega su slijedile masovne odmazde okupatora i kvislinga nad civilnim stanovništvom, pa sve do zločina na Bleiburgu, odnosno na Križnom putu. Nema spora da je partizansko nasilje bilo dijelom uvjetovano ideološkom komponentom, odnosno komunističkim pogledom na svijet, ali ipak u najvećem dijelu nasilje treba (sa)gledati u kontekstu građanskog rata koji se vodio u Jugoslaviji i u tom smislu ne treba zanemariti osvetu za počinjene nacifašističke zločine, kao ni strah od budućeg sukoba s protivnicima koji su pokazivali spremnost za nastavak obračuna s komunistima i nakon što rat završi.

Dakle, revizionisti pokušavaju cijeli Drugi svjetski rat na prostorima Jugoslavije svesti pod egidu Bleiburga, ali pritom »zaboravljaju« da se ovaj nesumnjivi zločin mora također sagledati i u širem kontekstu i kako se ne može odvojiti od fenomena osvete do koje je dolazilo na svekolikom području nad pobijeđenima diljem Europe. »Svi su se svetili pobijeđenima«, piše Pirjevec i tu dimenziju ne smijemo zaboraviti kada govorimo i o tragediji Bleiburga. Na desetine tisuća zarobljenih njemačkih vojnika umrlo je od gladi u savezničkim logorima; a da se i ne govori o tome što su im, kakve strahote sve činili u sovjetskim gulazima. Talijanski su partizani diljem zemlje likvidirali na tisuće fašista, a kada se govori o fojbama, treba podsjetiti da su u okolici Milana ili Emiliji Romagni pobili i pobacali u njih tisuće svojih protivnika. Konačno, i Mussolinija su smaknuli bez suda. Francuzi su se također žestoko i masovno obračunavali sa svojim kolaboracionistima, a kada govorimo o Bleiburgu, partizanska osveta nad domaćim izdajnicima, nažalost dijelom i prema nevinim civilima, ima i neke dodatne dimenzije koje su se ticale odnosa među saveznicima, jer odmah po okončanju rata došlo je do trzavica između Zapada i Sovjeta, pa i očekivanja da bi moglo doći do ratnog sraza između dojučerašnjih partnera, na našem području, prvenstveno oko Koruške i Trsta. Tito je imao u planu Korušku pripojiti Sloveniji, ali su mu Englezi jasno stavili do znanja da to neće ići. Partizani su ušli u Trst unatoč protivljenju saveznika, a Korušku su željeli »očistiti« od tisuća neprijateljskih vojnika (Nijemci, Mađari, ruski i albanski kolaboracionisti, pa sve do raznoraznih jugoslavenskih kvislinga: ustaša, četnika, ljotićevaca, nedićevaca, belogardejaca itd.), ali na koncu Tito je morao popustiti oko Koruške, jer nije dobio Staljinovu potporu za svoje planove. Osim toga, računao je: ako se partizani povuku iz Austrije, za uzvrat to neće morati učiniti u Istri i Trstu. Pritom ne treba zaboraviti niti događaje vezane uz Grčku, gdje su tamošnji partizani-komunisti pobijedili, ali uz privolu Staljina i uz pomoć Engleza grčki su monarhisti izveli puč i počeo je krvavi građanski rat u toj zemlji. Staljin je grčke komuniste ostavio na cjedilu, a Tito koji ih je pomagao, morao se povući, jer još nije čvrsto zauzeo vlast u svojoj zemlji. Iako ju je praktički imao, još uvijek ju je morao dijeliti s monarhističkim strukturama, pa je i sam strahovao da bi mu se mogao dogoditi »grčki scenarij«.

Smrt fašizmu, sloboda narodu

Sve je vodilo Titovom oprezu i prema Staljinu i njegovoj politici, jer je shvatio da Kremlj vodi svoju politiku, u kojoj nema mjesta za druge, osim ako to nije u interesu sovjetske komunističke nomenklature i njihove soc-imperijalističke politike, te da se Rusi dogovaraju s Amerikancima i Englezima oko svih bitnih pitanja, ne vodeći previše računa o interesima »bratskih« komunističkih partija, koje uostalom i nisu smatrali ravnopravnim partnerima, već pukim poslušnim servisom svoje politike. Na koncu, sukob Staljina i Tita je kulminirao 1948. godine, ali to je već, barem što se tiče ovog konteksta, jedna druga priča. Ali, sve ovo ukratko naznačeno ne može zasjeniti veličinu i značaj partizanskog pokreta; on je bio značajan za sve narode (i narodnosti) Jugoslavije i imao je veliki značaj i udio u svekolikoj »epopeji Drugog svjetskog rata«. Njegov je neodvojivi dio; a Tito se pokazao i dokazao kao ličnost posebnog, iznimnog formata, jer je razmišljao kao pragmatični državnik, a ne kao uskogrudni političar. Naravno, nije bio, kako to kaže Pirjevec, nikakva »cvećka«, ali kakav je recimo bio Churchill, pita se autor ove knjige, pa ga nitko ne osporava na način kako mi to činimo s Titom, gotovo na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. On je bio čovjek svoga doba, sa svim slabostima i vrlinama ideologije kojoj je pripadao, ali usprkos svemu on je jedna od najvećih hrvatskih, ali svjetskih ličnosti koje je novodobna povijest imala, jer je kako to navodi Pirjevec, »dvojici najvećih diktatora 20. stoljeća, Hitleru i Staljinu, rekao ne«.

Osim toga, u nacionalnom smislu, Slovenci, Bošnjaci i Makedonci su ojačali i dobili svoj identitet, Crnogorci su se u identifikacijskom smislu »oporavili«, a Hrvati i Slovenci proširili svoj nacionalni teritorij. I ono za Hrvate, možda najvažnije: skinuli su breme kolektivne krivnje koja im se mogla »prišiti« zbog ustaških zločina. Dakle, svi su, zaključio je Pirjevec, nešto dobili i u nacionalnom smislu; sve te »podčinjene« nacije i(li) potlačeni socijalni slojevi, postali su emancipacijski »subjekti« vlastite povijesti i društvenog progresa. Nažalost, i nakon pobjede u ratu određene se civilizacijske razlike unutar zemlje nisu mogle/znale/htjele premostiti i vremenom su postale ishodištem i žarištem novih nesporazuma i sukoba. Ali, kako piše Pirjevec: »Stablo partizanske borbe rodilo je plodovima upravo zato što su ga komunisti povezali s mesijanskom revolucijom… A, visoko na tom stablu vijorila je zastava na kojoj je pisalo: ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu.’«