Još od ponedjeljka mantram pozitivu, jer tako to bude kad susretnete Joška Eterovića, slikara i skluptora čija su djela najprije osvojila Pariz a onda i cijeli svijet. Priča umjetničkog uspjeha Joška Eterovića, rođenog Bračanina, ozbiljno je započela mijenjati njegov svijet kad je kao dvadesetpetogodišnjak stigao u Pariz. Prve izložbe u najpoznatijim pariškim galerijama široko su mu otvorile vrata impresivnog umjetničkog putovanja. Prvi kupac njegove slike bio je modni dizajner Paco Rabanne, a onda su se zaredali i drugi poput dizajnera Guya Rochea, američkog tajkuna Howarda Gilmana… Trenutno izlaže svoje zadnje radove na izložbi »Secundum minimum« u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.

Bio je to ujedno i sjajan povod za ovaj naš razgovor pun sjećanja i dobrih vibracija. Filing je krenuo već dolaskom u dvorište njegovog doma. Malo dvorište okruženo gustim grmolikim raslinjem oplahnulo nas je mirisom zelenila i svježe orošene zemlje opravdavajući i ćudljivo proljetno nebo. Uz osmijeh čekao nas je domaćin pred široko otvorenim vratima doma iza kojih se prostirao raskošni pogled na Kvarner kroz ostakljeno pročelje kuće. Otelo mi se pitanje: »Kako spavate u ovoj kući punoj svjetla?!« Nasmijavši se, kazao je kako ni spavati ne voli u potpunom mraku. I, da bilo mi je jasno, baš taj hod po svjetlu i njegov vedar karakter bili su glavni putokazi na njegovom umjetničkom putu i uspjehu.

Optimizam je bio najvažniji

– Optimist sam, uvijek sve gledam s vedrije strane. Često mislim kako je to možda bilo i najvažnije. Stvari su lakše išle, tko zna kako bi sve išlo da sam bio zatvoren – kroz šalu nam se povjerava umjetnik spuštajući se stepenicama do ateljea koji se nalazi u prizemlju.

Kuća s tri strane u staklu. Leđima naslonjena na čvrstu stijenu, a pročeljem predana moru i nebu, svjetlu. Ispred plavetnilo mora i neba, a u bočnim »izlozima« nestašno grmoliko zelenilo različitih sorti otpornih na morska orgijanja. Kuća iz koje se plovi morem, šuruje s vjetrovima, penje na grane i sve to iz udobnosti fotelje. Kuća-nekuća nalik zaigranoj nevjesti u svjetolikom okruženju. Ukratko dom je to upravo topao i pun šarma kao i njezin domaćin.

– Znate, imao sam lijepu kuću na Braču, ali sada imam ovu. Uvijek treba živjeti sada, činiti ono što me usrećuje sada. A sada volim ovu kuću – dijeli naglas Eterović komplimente svojoj sadašnjoj miljenici, a ona kao da mu uzvraća na svaku, jer i mi se, tek pridošli gosti, već osjećamo udomaćeno.

Živjeti sada – to je Eterovićev životni stav i baš tim hedonizmom zrače i sve njegove slike. Eros, to je ono što ga privlači i što ostavlja u svojim djelima – život. I zbog toga je sasvim jasno zbog čega su njegove slike osvojile svijet. Njegov posljednji ciklus »Secundum minimum«, trenutačno izložen u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, velika su platna savršenih kružnica i dvodimenzionalnih ovala opasana tankim obrubima za čiju su preciznu izvedbu potrebni sati i dani pedantne pripreme, a onda i oslikavanja. Tim tankim obrubima u kompozicijama na platnima velikim i do dva metra Eterović pedantno, predano i beskompromisno utiskuje život. Njegove su slike čisti eros.

Uvijek slušao sebe

– Sve su slike iz zadnjeg ciklusa nastale u Rijeci, baš ovdje u ovoj kući – objašnjava Eterović prateći gestom i pokazujući atelje.

Foto Vedran Karuza

– To je prostor uz more i to je ono što je najvažnije, jer ja sam s Brača iako sam se rodio u Splitu. Imali smo obiteljsku kuću uz samo more i moj je atelje bio u prizemlju sasvim blizu mora. Za velikih nevremena nadolazilo je more. Sad toga više nema, sad je ovdje Kvarner koji me zapljuskuje kako god zaželi. Kad je jugo valovi stižu do terase, a pjena s morskih valova sve do gore. Kad sam gradio kuću, s obzirom da sam imao iskustva u plovidbi morem s ocem Antom, razvio sam osjećaj za jačinu i tražio sam da se izdržljivost prozora dvostruko pojača. Nisu baš svi time bili oduševljeni, ali nisam odustajao. Na kraju se našao stručnjak, inženjer koji je potvrdio moju teoriju i njegovi su se izračuni poklopili s mojim iskustvom. Jaki udar juga dogodi se možda samo dva puta godišnje, ne traje dugo, ali tog se momenta može dogoditi da valovi sruše staklene stijene.

Jeste li i u životu uvijek slušali sebe?

– Jesam, da (smijeh)…, ali dugo sam i ljenčario, sve do 25. godine, a onda sam se uozbiljio. Kad sam stigao u Pariz shvatio sam da nije baš sve tako jednostavno. Najprije sam upisao francuski jezik gdje sam se upoznao s različitim ljudima. Želio sam biti redatelj i mislio sam upisati režiju, zapravo sam zbog toga i otišao u Pariz. Radio sam kao asistent redatelja na dva filma. Prvi sam radio u Španjolskoj s Balducijem. Bilo je fantastično. Živjeli smo u hotelskom apartmanu i odlazili svaku večer na fešte. U klubu Almeria viđao sam poznate glumce i redatelje među kojima i Sergia Leonea, Brigitte Bardot i mnogo druge…

Navodno ste pomagali i jednom prijatelju da se upozna s Brigitte Bardot?!

– Bio je to glavni glumac u filmu na kojem smo radili i baš je bio zagrizao! Svaku smo večer išli od kluba do kluba tražeći je no nikako je nismo uspijevali susresti. Kasnije smo sreli Faye Dunaway koja je bila jako ugodna osoba, neusporediva sa svojim filmskim likovima. Momenti u Almeriju su bili božanstveni. Veliko društvo i filmski svijet, vozili smo se kočijom, ponekad i omamljeni pićem, zabavljali se svake večeri i sve je bilo jako lijepo.

Kasnije ste snimali film i sa Jean-Pierreom Mockyjem?

– S njim sam naučio kako napraviti film s minimalno novaca. Primjerice, da nemam novaca, a imam kameru u ruci, znao bih kako snimiti dobar film. To sam naučio s Jeanom-Pierreom Mockyjem koji nije imao dovoljno novaca niti da nas plati pa smo često radili i druge poslove, vozili kamione i slično. Sjećam se da je bilo jako hladno, čak minus 20 stupnjeva, ali zato je atmosfera bila fantastična. Za mene je uvijek bilo važno imati dobro društvo.

U Parizu ste također sudjelovali u društvenom životu i često odlazili u poznate klubove u kojima su se sastajali David Bowie, Guy Laroche, Paco Rabanne, Yves Saint Laurent… Je li bilo lako ući u takve klubove ili su bili rezervirani za elitu, možda i preskupi za svačiji džep?

– Kad si mlad, zgodan i dobro odjeven onda te vratari puste i na takva mjesta. Klub se zvao Seset i tu se zaista moglo susresti mnoge poznate i bogate osobe što je u tom trenutku za mene bilo značajno. Bili su to vrlo lijepi trenuci. Kasnije, kad sam postao profesionalac, sve je postalo ozbiljnije i drukčije. Nastupile su kombinacije i kombinatorike, jesi li sposoban, pametan, znaš li iskoristiti pravi trenutak… Nisam baš bio vičan tim igrama, barem ne do krajnje granice. Primjerice, mnogi su mi zamjerali što se nisam znao praviti važan, jer to je u ponekim situacijama bilo i potrebno. No, ja to nikada nisam naučio. Uvijek su me fascinirali ljudi koji su se pravili važni, nisam uspio shvatiti kako to postižu.

Osim neposrednosti i neopterećenosti, što je još bilo presudno u vašem karakteru, što vam je najviše pomoglo?

– Šarm, to vam je važnije od ljepote i svega drugoga. Znao sam nasmijavati ljude. U Francuskoj je posebno važan šarm. Ljepota je važna, ali šarm probija sve granice.

Prva izložba i to u Parizu

Prvu ste izložbu imali već 1970. godine u Parizu.

Foto Vedran Karuza

– Prva je izložba bila u maloj galeriji Galerie de Beaune. Kad sam došao s Brača u Rijeku odmah sam počeo slikati, a isto se dogodilo i kad sam stigao u Pariz. Jednu sam večer otišao s prijateljem u restoran La Fregate​. Kako je to bio više dnevni restoran tu je večer za stolovima sjedilo svega nekoliko posjetitelja. Za susjednim stolom sjedila je i jedna gospođa s mačkom, Suzane de Coninek. Počeli smo razgovarati i ispričala mi je kako ona ima galeriju koja je nekad bila slavna, ali kako je ostarila i da nije više tako slavna, no još uvijek je podržavala mlade umjetnike. Zamolio sam je da dođe kod mene vidjeti što radim i tako je predložila da napravimo izložbu. Na otvaranje je došlo dosta ljudi i novine su pisale o tome. Međutim ja sam bio nezadovoljan i izložbom i samim sobom. Zaključio sam kako se konačno moram odlučiti između slikarstva i filma. Rad na filmu zahtijevao je dosta komuniciranja i previše kontakta te sam shvatio da se ja u tome ne bih dobro snalazio, a i puno više me je privlačilo slikarstvo.

Kad ste zapravo prepoznali sklonost prema slikarstvu?

– Započelo je već kad sam stigao s roditeljima u Rijeku. Šetao bih Korzom i gledao gdje mogu kupiti male knjižice s fotografijama poznatih slikara poput Picassa, Moneta, Chagalla, Mondriana… U Parizu, tog trenutka, sam si konačno sam to posvjestio i odlučio se u potpunosti posvetiti slikarstvu. Počeo sam malo ozbiljnije raditi. Nakon nekog vremena gospođa galeristica Suzane de Coninek došla je kod mene doma i objasnila mi da je došao trenutak kad moram napraviti izložbu u nekoj većoj i važnoj galeriji ili da mogu spakirati kofere i vratiti se u Hrvatsku. Suzane mi je jako draga kao osoba i počeo sam razmišljati o njezinim riječima. Izabrao sam nekoliko galerija i hrabro krenuo, mislio sam – kud puklo da puklo. Bile su to tri galerije – Faketi, Gervis i Iolas. Najprije sam otišao kod Faketija koji mi je kad je vidio slike kazao kako mu se sviđaju i kako mogu doći kod njega izlagati. Nakon toga otišao sam kod Iolasa, iako te moje slike nisu baš bile njegov stil. Pitao me jesam li Amerikanac, na što sam mu odgovorio da nisam već da sam iz Hrvatske odnosno ono doba Jugosalvije. Tražio je da mu donesem nekoliko slika. Njegova je galerija imala magiju, a i on je bio magičan kao čovjek. U galeriju Gervis došao sam baš neposredno par sati prije otvaranja neke izložbe te sam na vratima zatekao vlasnika Daniela Gervisa s kojim sam započeo razgovor i obećao mu donijeti slajdove s mojim radovima. Kad sam ih donio njegova je tajnica odmah kometirala kako su zanimljive, a Gervis je odmah zatražio da ih vidi uživo. Došao je kod mene i već nakon tri mjeseca imali smo samostalnu izložbu koja je bila za mene jako važna jer sam ušao u najvažnije galerije Pariza čime mi je bila osigurana egzistencija. Mogao sam živjeti u Parizu što je za svakog slikara jako važno. Izložba je bila jako posjećena i popraćena u svim medijima.

Bili ste mladi slikar, niste imali niti 30 godina?!

– Da, mediji su to svuda naglašavali i zaista je to u Parizu sjajno započelo.

Nož u leđa iz zagrebačkog Umjetničkog paviljona

No, Zagreb vas nije prihvatio; vaša izložba u Umjetničkom paviljonu 1978. dočekana je s vrlo lošim kritikama. Što se dogodilo na domaćem terenu?

– To je bio jedan od najružnijih trenutaka u mom životu. Podržala me je nekolicina ljudi koja nije bila u toj klapi poput Julija Knifera, Miroslava Šuteja i još nekoliko kolega koji su rekli da uopće ne razumiju što se tu događa jer nisu mogli razumjeti da je to bio organizirani napad na mene.

No ipak, dobili ste podršku istinske umjetničke elite – Knifera, Šuteja, Koydla…

– To su velika imena i divni ljudi. Knifera sam upoznao baš tada kad je bila moja izložba u Umjetničkom paviljonu i sjećam se, kazao mi je kako mu zaista nije jasno što svi govore protiv moje izložbe. Znao sam cijelu pozadinu priče, ali o tome nikada nisam volio govoriti. Nakon nemilog događaja u Umjetničkom paviljonu, kasnije više nisam imao neugodnih iskustava, štoviše samo vrlo lijepa iskustava s likovnim kritičarima. No, kako sam u tom trenutku srećom imao svoj Pariz, taj mi nož u leđa nije bio tako ranjiv.

Hoćete li nam barem ukratko pojasniti što se zapravo dogodilo?

– Stvar je zapravo krenula pozivom iz galerije Forum u Zagrebu kad su me pozvali da izlažem kod njih. Vidio sam tu galeriju gdje su izlagali svi poznati slikari, Murtić, Šebalj … Ali, ja sam radio velike formate i u toj galeriji sam mogao izložiti četiri slike i gotovo. Tako je njihov predstavnik, jedan krasan čovijek, došao kod mene na Brač jer je ipak želio da napravim tamo izložbu. U mom ateljeu suočio se s velikim formatima i u polušali me upitao kako se usudim raditi tako velike formate. Shvatio sam da to nije čovjek koji mi može organizirati izložbu, jer upitao sam se što bismo zajedno mogli postići, ako ne može shvatiti da netko ima viziju velikog formata. A da se barem samo osvrnuo i vidio da sam ja s Brača, gdje je sve veliko od morske pučine do velikih kamenoloma i da taj svijet pripada meni i ja njemu… Zbog toga sam odbio tu izložbu.

Kako je kasnije došlo do suradnje s Umjetničkim paviljonom?

– Kasnije je kod mene u Pariz došao Vlado Buzančić, galerist i profesor, kojem sam opisao događaj, a on mi je obećao da će pogledati postoji li neki veći prostor, što je bio moj uvjet za izlaganje. I dogodi se čudo Umjetnički paviljon, zaista impresivan prostor za koji moraš biti zvijezda. Ravnateljica Lea Ukrajinček i savjet su se složili i izložba je bila dogovorena. Nakon izložbe, kao prvi objavljeni članak, osvanula je kritika Vladimira Malekovića koji je bio čovjek galerije Forum. Bio je to tekst pun neprofesionalne bijede. A, što se zapravo dogodilo… Kad su ljudi vidjeli moje velike formate, odjednom su se neki slikari osjetili zaklinuti, jer su svi radili male formate. Ja sam došao iz Pariza s mirisom postmoderne i unio nešto novo, a zauzvrat sam protiv sebe dobio cijelu ekipu jakih ljudi. Izložbu su svakako nazivali, i pidžamom i drugim pogrdnim riječima. Godinu dana nakon tog događaja neki ljudi su okretali glavu od mene. Neki kritičari su me i tada podržavali kao što je Mladenka Šolman, Ive Šimat Banov i Željko Sabol… No, moć pojedinih ljudi u to vrijeme bila je jako velika. Nitko nije napisao niti jedan pozitivan članak. Ipak, nakon godinu dana imao sam izložbu u galeriji Spektar gdje sam izlagao manje formate i koja je bila jako posjećena. Malo pomalo počeo mi se opraštati Umjetnički paviljon. To je sve Branko Franceschi jako lijepo objasnio u katalogu ove izložbe.

Ravnatelj NMMU-a, Branko Franceschi, vam je i postavljao ovu izložbu u Rijeci, ali pod uvjetom da se ne miješate. Kako je to prošlo?

– (Smijeh) Da, ali i ja to tako najviše volim. Rekao mi je kako se ne smijem petljati i napravio je izbor koji mi je isprva bio jako neobičan. Kvadrati koji su u prvom dijelu izložbe su upravo kvadrati iz Umjetničkog paviljona koje je Franceschi povezao s ovim današnjim ciklusom, što objašnjava kontinuitet. Na koncu ovo je i prvi put da profesionalac govori o događaju u Umjetničkom paviljonu i bilo mi je jako drago kad sam čitao taj tekst za katalog.

Rijeka je moj grad

Čini se da se vaš puni krug upravo dogodio u Rijeci i to ne samo na platnu već i u stvarnosti, a nadodamo li činjenicu da ste u Rijeci zadnji put izlagali prije skoro 20 godina, čini se da priča postaje još intrigantnija?

– Vjerovali ili ne, ali zbog svega toga je Rijeka moj grad!

Mislim da to još niti jedan Dalmatinac nije izjavio?!

– Ha-ha-ha… Uvijek je u mom životu Rijeka bila na prvom mjestu. Kad sam dolazio u Rijeku s brodom moga oca tu je već bio modernizam. Već tada su se počele graditi više kuće, poput malih nebodera. Bila mi je jako interesantna sva tako razvučena po dužini s tim visokim zgradama. Poseban dodatak tom prizoru bio je trolejbus u Splitskoj ulici koji je pri jednom našem uplovljavanju tako čudesno osvijetlio cijelu ulicu. Bila je to čista magija. Odmah sam se zaljubio u grad. Kad sam napunio 12 godina i kad je došlo vrijeme da krenem u gimnaziju trebali smo se odseliti s Pučišća. Kako sam bio jedinac, počeo sam oca nagovarati da se preselimo u Rijeku umjesto u Split. Na koncu je otac popustio i odlučio da idemo u Rijeku. Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu.

Gdje ste stanovali kad ste stigli u Rijeku?

– Stanovali smo na Belvederu, blizu Casa nave u ulici Josipa Račića. Strašno mi je bilo lijepo u Rijeci. Išao sam u Sušačku gimnaziju, a kasnije sam studirao ekonomiju.

Pa kako s Belvedera na Sušak, zašto ne Riječka gimnazija, bila vam je na pet minuta od kuće?!

– E to vam neću sve ispričati (smijeh)… ali Sušačka gimnazija je bila prekrasna, zaljubio sam se u zgradu. Okružena parkom, stepenicama, a u velikom dvorištu dogodile su se i iskre prve zaljubljenosti i simpatija. Proveo sam prekrasno vrijeme u toj gimnaziji i svima nam je to ostalo u prekrasnom sjećanju. Imali smo poseban osjećaj, naivnost i sreću što smo u toj školi.

Kakav ste bili učenik?

– Ajme, bio sam jako nestašan i imao sam jedinicu iz vladanja. Često sam markirao i nisam išao u školu, zbog čega su roditelji imali neugodnosti. Mama Marija nije htjela ići više na informacije, jer da se neće crveniti zbog mene, a otac Ante nikad nije kročio u školu. Zbog toga je srećom jednom razrednik morao doći kod nas doma da se žali na mene. Kod nas u stanu bilo je dosta slika pa je pitao mamu tko to radi, na što mu je ona odgovorila kako to radim ja. Tada je shvatio da imam druge interese te sam od tada uvijek imao njegovu podršku. Zapravo, imao sam veliku sreću što mama nije htjela više u školu i što je on došao kod nas. Vidio je da imam strast i senzibilitet koji nadilazi školu.

Ružičasta vaza

Koliko vam je kasnije kroz život pomagao ili možda odmagao vaš senzibilitet?

– Greške koje sam tada radio, rade svi mladi ljudi koji su malo hiperaktivni kao što sam ja bio u tom momentu. Ali, zapravo sam uvijek imao jednu crvenu liniju, a to je umjetnost. Znao sam da je to – to. Završio sam gimnaziju, počeo studirati, ali zaništa isto sam se samo šetao po ekonomiji. Na koncu sam ipak odlučio upisati likovnu akademiju, jer sam mislio kako bih ipak trebao naučiti crtati, a ne samo raditi apstrakciju i miješati boje. Kako bih se pripremio upisao sam tečaj u Školi primijenjene umjetnosti.

I tamo ste nacrtali ružičastu vazu, zbog koje vas je profesor naveo kao kontraprimjer talenta?

– Ha-ha-ha, da tako nekako je to bilo. Profesor je na stol stavio vazu sa šarenim cvijećem, a mi smo dobili papir na štafelaju. Tog dana baš sam bio u nekom raspoloženju da mi je sve izgledalo besmisleno. Razmišljao sam što ću upisivati školu, kad ja ne volim školu.. Napravio sam tu ružičastu boju vaze i sve ruže u istoj boji. Tog dana nisam imao osjećaj za boje već samo za nijanse. Došao je do mene i obratio mi se pun prijekora: »Ma što si to učinio?!« Uzeo je papir i pred svima ga pokazivao uz kometar: »Ma zamislite što je on učinio i ovo je njemu kolorizam?! Samo roza boja, pa taj nema talenta jednog grama!«

I tako je završio moj pokušaj odlaska na akademiju. Nakon toga još sam mjesec, dva zujao po Zagrebu i onda sam otišao u Pariz s 25 godina.

Moglo bi se reći da vas je kroz slikarstvo vodio instinkt, intuicija?

– Intuicija je bila nevjerojatna. Prva moja slika koju sam naslikao s 15 godina ima sve što sam kasnije radio. U njoj je već geometrija, organika i apstrakcija. Ta je slika kompletan senzibilitet koji ću kasnije koristiti odvojeno ili skupa, sve je u njoj.

Odatle i vaše faze; kako su one zapravo nadolazile, što je bilo prvo, kako je nadošlo?

– Kad sam stigao u Pariz nakon svoje prve izložbe nisam bio zadovoljan izložbom, jer nisam postigao prepoznatljivost. Bez prepoznatljivosti možete biti izvrstan slikar, ali uvijek će te samo nalikovati nekome. Svi slikari za koje znate imenom i prezimenom imaju svoju prepoznatljivost. Shvatio sam da te slike nikad ne mogu biti nešto što bi se prepoznalo kao interesantno slikarstvo. Tada sam počeo razmišljati i nećete vjerovati o čemu, o Rijeci u noći! Otišao sam kupiti dugačko platno 2 x 97, stavio tamnu pozadinu i sjetivši se nebodera počeo sam raditi ritam vertikala. Napravio sam sliku s vertikalama koja tehnički nije bila nešto, ali to je bila moja prva kreacija – Rijeka u noći. Upravo od te slike počinje moj život u umjetnosti. Imao sam nekoliko takvih slika u vrijeme kad sam otišao u London na jednu izložbu gdje sam vidio sliku Amerikanca Barnetta Newmana i doživio šok ljepote. Vidio sam slike koje su bile dugačke pet, šest metara i sve u jednoj boji i liniji. Odjednom sam ušao u pejzaž u kojem sam se osjećao kod kuće. Vidio sam u njima prostranstvo kojim sam nekad plovio s ocem i ogromne kamenolome koji su uvijek bili moji, a ta Rijeka u noći sve je to povezala. Odmah sam u Londonu kupio platna i zamolio prijatelja kod kojeg sam bio kao gost na par dana, ako mogu početi slikati u stanu. Ponovo sam počeo slikati vertikale, ali još uvijek je to sve bilo uglavnom crno-bijelo. Nije bio prisutan kolorizam.

Prepoznatljivost i perfekcionizam

Kako i kada je došlo ohrabrenje s bojama?

– Vrlo brzo, čim sam se vratio u Pariz, počeo sam s kolorom. Tu počinje moja prepoznatljivost i moj perfekcionizam. Vlasnik moje prve slike Gervais zadržao je tu sliku u Parizu i poslao me u London da pokupim sve ostale slike koje su postale njegova zbirka.

Apstrakcija se ponekad promatraču čini nedohvatljiva, ali kod vas je zasigurno temeljena na nekom iskustvu?

– Da, sve je to manje-više iskustvo na bazi neke realnosti, a onda u glavi nešto dodaš. Iskustvo je realno iako ponekad osjećaj prevlada. Primjerice, kreneš raditi neku crvenu boju, ali onda skreneš u crnu fazu… Ja sam u crnoj fazi bio dvije godine.

Zašto ste otišli u crnu fazu?

– Dogodi se, zasitiš se boje, pa inspiriraju samo one tamne. Tako su nastali crni krugovi i kao kontra ovi bijeli. Ta je crno-bijela faza trajala godinama.

Imali ste fazu kad ste i uništavali svoje slike. Zašto vam se nisu sviđale?

– Bilo je to u Parizu, izložba se zvala »Kamenolom«. Imao sam koncept da apstraktni dio slike pokrijem kvadratima, a da se ispod naslućuje apstrakcija. Počeo sam raditi i prva slika je bila odlična kao i druga, ali sve ostale nisu mi se sviđale. Nikako da napravim sliku kako treba! Kad bi mi prijatelji došli u atelje pitali su se gdje su sve slike koje su zadnji put vidjeli, jer ih nije bilo… Znali su mi reći da sam poludio. Posjetila me u Parizu i likovna kritičarka Mladenka Šolman. Ispričao sam kako sam uništio sve slike, na što mi je i ona kazala da griješim. Smatrala je da ih je trebalo ostaviti pa da se kroz vrijeme vidi je li to u redu ili nije… Ali, ja sam ih gledao i nisam ih mogao vidjeti.

Dogodi li vam se to i danas?

– Dogodi, naravno, uništim sliku koja mi se ne sviđa. Od deset slika sigurno se nađu jedna, dvije koje ću uništiti.

Intervenirate li i naknadno na slici, imate li potrebu nekad nešto popravljati, mijenjati, dovršavati?

– Da, dogodi se da neku sliku mijenjam i deset puta. Evo, konkretno ova. Mijenjao sam na njoj boju nekoliko puta sve dok nije saživila. Slika je gotova kad joj se više ništa ne može oduzeti niti dodati. Nisu dovoljne samo geometrija i estetika već slika mora imati i duhovnu vrijednost. Treba postići taj magični moment što nije uvijek jednostavno.

Kolorizam je veliki vrag

O čemu ste razmišljali prije nego što ste počeli raditi zadnju fazu?

– Krugovi su prisutni kod mene već od prve izložbe u galeriji Galerie de Beaune, a kasnije su došle vertikale, a iza vertikala su došli kvadrati. Dogodio se neki redoslijed. Mijenjao sam stvari, jer sebi nisam mogao dopustiti da odem u zanatstvo. Kad su mi tijelo ili duh ili ruka rekli, slijedio sam taj osjećaj i mijenjao se. Kod mene je sigurno bilo jedanaest faza, ali sve su povezane. Prva faza i kvadrati su povezani s ovom fazom. U obje glavna linija drži sliku da eksplodira. Ako slika ne živi, nema smisla. Već je izložba 70-ih imala krugove, a kasnije se to razvijalo u kamenolomu pa su krugovi malo skriti, ne vide se na prvu. Krug privlači sve geometričare, samo je pitanje hoćeš li napraviti svoj krug zbog kojeg ćeš biti prepoznatljiv.

Dok kao laik gledam vaše slike, koje imaju vrlo strogi koncept, one me istodobno raduju, vrlo su optimistične, kao da nose ozbiljnu radost …

– Često kažu da u njima ima hedonizma, čak i kad su sasvim crne. Kolorizam je veliki vrag. Sve ovisi kakav odnos postavljaš među bojama i nijansama. I jako je veliko pitanje jesi li u svom vremenu s kolorizmom. Jer, može se biti sjajan kolorist, ali ne biti u svom vremenu. Važno je osjetiti vrijeme i donijeti boju vremena u kojem živiš. Na slikama su nijanse u kojima se uvijek osjeća dah vremena.

Kod vas čini se i korak ispred, ali kako ste nadoknadili manjak tehničkog znanja koje niste stekli na Akademiji?

– Prva izložba nije bila tehnički savršena, ali odmah sam našao načina kako da to popravim. Gledao sam slike drugih slikara, a puno su mi pomogli i prodavači boja. Oni često poznaju slikare i imaju baš puno znanja i savjeta kod tehničkih poteškoća. Primjerice, meni jako dragi slikari Francis Bacon i Robert Ryman, kao i neki drugi priznati umjetnici, također su bili bez škole. Ja sam gledajući Baconove slike jako puno naučio o bojama. Dakle, učio sam gledajući slike i slušajući savjete ljudi koji prodaju boje, a kad se pogriješi onda se slika baci. (smijeh)

Rijetke izložbe

Kakva su vaša iskustva s galeristima?

– Nisam ljubitelj čestih izložbi, jer je to i iscrpljujuće barem sad u mojim godinama. Osim toga, privatni galeristi teško žive pa često ne mogu izdržati obećanje. Jako sam malo puta izlagao u privatnim galerijama, samo kad bi mi se osoba svidjela i kad sam imao dovoljno povjerenja. Više sam bio orijentiran na veće galerije gdje nije bilo financijskih problema. U Zagrebu ima prekrasnih galerija kao što je Galerija »Kranjčar« s kojom sam imao vrlo lijepo iskustvo, ali oni su veliki profesionalci. Znate, izložbama prethodi puno posla i detalja. Radove se treba poslati, pa se moraju osigurati, a netko ih u galeriji mora i čuvati jer se slike lako oštete, zbog toga se dogodi da mali galeristi nemaju novaca za sve to. Evo, na Rijeku sam čekao 19 godina! (smijeh)

Danas živite Pariz, Zagreb, Rijeka…

– Da, Pariz, Rijeka i sve manje Zagreb. Iako je ova izložba bila predviđena da se predstavi najprije u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu pa tek onda u Rijeci, ali kako je Muzej zatvoren zbog radova sve do 2026. dogodio se najprije u Rijeci, ali vjerojatno će izložba putovati u neke gradove i to će me veseliti.

Kako vam se svidjelo otvaranje u Rijeci?

– Bilo mi je jako drago to otvorenje u Rijeci. Vrlo ugodna publika, mnogo ljudi i lijepi govori direktorice Branke Benčić, Branka Franceschija i gradonačelnika Marka Filipovića. Sve je bilo pozitivno i zaista sam uživao. Na neki način Rijeka sve više postaje i ostaje moj grad. Ne vjerujem da ću se seliti nigdje drugdje, želim ostati živjeti u Rijeci. Ne znam hoću li ostati u ovoj kući i hoće li mi biti potreban ovaj veliki prostor, ali znam da grad neću mijenjati.

I za kraj, hipotetski gledano, da vam je u Zagrebu sve krenulo pozitivno, bi li vam nedostajao Pariz?

– Ma krenulo ne krenulo, Pariz bi mi falio i ja bih opet šmugnuo tamo. Pariz je prekrasan. Jako volim i New York. Bio sam gost Howarda Gilmana, velikog kolekcionara i poznatog proizvođača papira. On ima jedan moj veliki oblutak, a kako je znao da volim New York i pozvao me da dođem. Rekao mi je da sam tipičan čovjek koji je stvoren za Ameriku. Objasnio sam mu da najprije moram naučiti engleski pa da ću se vratiti. Ali ja nikada nisam naučio jezik niti se vratio natrag iz Pariza. Možda je bilo glupo ne iskoristiti takvu ponudu. U životu sam možda imao jako puno glupih poteza, ali neću plakati za njima, jer sve što mi se dogodilo u životu bile su prekrasne stvari. Nemam za čime žaliti.

Klavir u ateljeu zbog neispunjene želje

Klavir u ateljeu je zbog moje neispunjene želje. Na Braču sam kao dječak nakon godinu dana poduke klavira ostao bez profesora koji je otišao s otoka. Od tada sam ostao sa željom da naučim svirati klavir, ali zato ga znam čuti kad ga netko lijepo svira. Ovdje se ponekad okupimo uz čašu vina i glazbu. Bude jako lijepo. Druženje i komunikacija među ljudima su jako važni i neophodni.

Zaljubljujem se stalno

Lako se rastajete od nekretnina, slika… Ne žalite ni za čim. Je li to po uzoru na onu francusku šansonu »Za ničim ne žalim«?

– Ha-ha-ha, od svega se lako rastajem, jer život je kao krug, vrti se. Neću plakati za kućom na Braču koja je bila prekrasna i tamo mi je bilo lijepo. Sada imam ovu kuću. Ta na Braču mi je ostala u duši, ali sada imam ovaj moment i želim živjeti u ovoj kući. Osim toga, ja sam čovjek koji se zaljubljuje stalno. Ako ti se ljudi ne sviđaju, ne možeš ni komunicirati! Ne strašim se ljubavi. Volio sam ljude i oni su mi to vraćali. Život mi je bilo lijep, jer sam davao i dobivao ljubav. Treba znati davati i primati ljubav. Ne smiješ biti škrt.

Jeste li ipak ponekad bili oprezniji?

– Dam se pa što bude! Nekad vam se dogodi da vam se ne vrati što si očekivao, ali barem malo se vrati. Nekad je i malo dosta da ti bude lijepo. Ako želiš više, a ne možeš, uzmeš koliko ima. Imao sam veliku sreću što sam u životu volio ljude i oni mene. Ne može biti lijep život bez davanja i primanja.

Poseban susret s
Kniferom u Parizu

Prije deset godina nazvao sam Knifera u Parizu i vidjeli smo se nakon dugo vremena. Inače, vidjeli smo se možda svega pet puta u žvotu. Došao sam kod njega u atelje i uhvatio jedan prekrasan moment s njime. Rijetko sam ikada s nekim slikarom toliko uživao u suptilnom razgovoru. Imao je mnogo lijepih riječi. Svaki put kad smo se vidjeli bilo je jako ugodno. Sviđalo mi se to što je radio. I njemu su se sviđali moji kvadrati.

Na punu viziju ponekad se čeka godinama

Radili ste i radite i sklupture. Kako ste započeli s objektima?

– S objektima sam započeo vrlo rano. Već na drugoj izložbi u Parizu bili su naslikani kvadrati. Kasnije se to pretvorilo u druge oblike u različitim materijalima. Ponekad dok vam sazrije ideja treba deset i dvadeset godina da u potpunosti imate zamisao kako to treba izgledati. Nekad ideju nisi sposoban realizirati u sliku, a nekad treba vrijeme da ideja sazri i da dobijem viziju kako saživiti sliku. Osjećam da je tu nešto što ima nadoći i onda pustim da vrijeme učini svoje. Evo i ove elipse i krugovi sa sadašnje izložbe imaju mnogo mogućnosti i upravo se pretvaraju u skulpture. Buduća će izložba biti u skulpturi, za koje već radim modele.

Prva slika

Intuicija je bila nevjerojatna. Prva moja slika koju sam naslikao s 15 godina ima sve što sam kasnije radio. U njoj je već geometrija, organika i apstrakcija. Ta je slika kompletan senzibilitet koji ću kasnije koristiti odvojeno ili skupa, sve je u njoj.