Vijest da Hrvatski kulturni dom na Sušaku raspisuje natječaj za voditelja Galerije Kortil mogla je značiti samo jedno, nevjerojatno, ali istinito: Jolanda Todorović odlazi u mirovinu. Tko iole poznaje kulturne prilike u Rijeci zna za energiju i elan Jolande Todorović, višegodišnje voditeljice Galerije Kortil, i teško može taj elan pomiriti s idejom mirovine. No je li doista vrijeme za mirovinu, pitat ćemo Jolandu u velikom intervjuu za Novi list, no ne prije nego što istaknemo nekoliko važnih činjenica.

Prije svega valja naglasiti važnost postojanja Jolande Todorović u kontekstu kulture jednoga sve manjeg grada. Žena je to iz »sustava« gradske uprave, no za koju se nikako ne može reći da ga je podržavala u onim njegovim aspektima sporosti i neučinkovitosti koji se uz takve sustave asociraju. Dapače, od samih početaka ona je aktivno promišljala i djelovala, uvijek nastojeći pronaći način za rješavanje problema koje taj »sustav« proizvodi. I to tako da afirmira pozitivne vrijednosti, da se bori za glas umjetnosti i kulture, ali ne samo podržavajući ih i gurkajući, već i »proizvodnjom« scene i aktivnim radom na razvoju publike i prije nego je taj pojam skovan da bi se njime borilo protiv sve većih distrakcija kojima je suvremeni čovjek izložen.

O svemu ćemo tome razgovarati, no započet ćemo najavljenim pitanjem, je li stvarno vrijeme za penziju ili je to samo još jedna tehnička, zakonska činjenica.

– Jest, vrijeme je. I po zakonskim okvirima. S tim što mi je Edvin Liverić kao ravnatelj HKD-a na početku godine predložio da zaokružim sezonu, koja završava ljetom, iako mi je zimus bio rođendan. Njegova je želja bila da osoba koja će preuzeti Galeriju dođe u vrijeme javnih poziva, kad se radi program za sljedeću godinu pa je onda rujan optimalno vrijeme i za moj odlazak.

Velik odaziv na natječaj

Što možemo u ovom trenutku reći javnosti o vašem nasljedniku, ili nasljednici?

– Riječ je o osobi koja će biti spremna na sve izazove i potencijale koje ova Galerija pruža za njezin daljnji razvoj. Na natječaju je bio velik odaziv, desetero ljudi se prijavilo, od čega je sedmero imalo sve formalne uvjete, a njih četvero je bilo vrhunskih, tako da nam nije bilo lako.

Koliki je vaš doprinos bio u tom izboru, koliko je vaše iskustvo bilo važno?

– Edvin je, uz mene, predložio još i dvoje potpuno nezavisnih članova te komisije, koja je imala savjetodavnu ulogu: Vanju Žanko i Tevža Logara, pa sam pored njih, koji su i internacionalno umreženi i aktivni, ja bila poveznica s Galerijom i netko tko zna njezin rad i očekivanja nas kao ustanove. Lijepo smo radili, bilo je pošteno, iskreno, s jako puno razgovora i razmjene mišljenja i mislim da na kraju svi možemo biti zadovoljni.

Kad smo dogovarali ovaj intervju, ispričali ste se što ne možemo to učiniti odmah, kad smo se čuli, jer ste u poslu skidanja i postavljanja izložbi. Bit će, dakle, radno do samog kraja?

– Kad sam neki dan pogledala datume, učinilo mi se da neću stići sve obaviti do penzije, da ću »zakasniti« u vlastitu penziju. Ali onda shvatiš da je smisao onog što radiš u tebi i da to ne prestaje odrezanim aktivnostima u jednom danu. Bavljenje poviješću umjetnosti i umjetnošću općenito, nešto je što mi koji smo u tome živimo, što nam je pod kožom. Teta Rada (Radmila Matejčić, op. a.) to je lijepo rekla, da mi, povjesničari umjetnosti, nikad ne idemo u penziju. Ali i nitko tko voli svoj posao ne odlazi u penziju, tako da nemam dojam da će to biti neki prekid, zaustavljanje, nego dapače, nastavljam punim krilima dalje.

Vašu karijeru, vezano za Galeriju Kortil, možemo podijeliti u tri faze. Prva je rad u Gradu Rijeci, gdje ste koordinirali i rad Galerije Kortil, potom je bio prelazak u HKD, u sklopu kojeg je djelovala i djeluje Galerija, a onda konačni prelazak u Galeriju Kortil u kontekstu nove riječke kulturne ustanove – Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku. No za početak molim vas da se vratite prije svega toga, na ideju uopće da biste trebali studirati povijest umjetnosti.

– Moj prvi izbor zapravo je bila sociologija, a povijest umjetnosti je bila ljubav. Budući da se na zagrebačkom Filozofskom studira, završila sam oboje početkom osamdesetih godina. Zapravo sam mislila da ću se baviti sociologijom, istraživanja su mi bila zanimljiva, diplomski mi je bio vezan za sociologiju urbanizma, konkretno za izgradnju naselja Krnjevo i to me baš držalo i vuklo. Onda je slijedio boravak od godinu dana u Americi. Kad sam se vratila, shvatila sam da sam izgubila i te tanke veze koje sam eventualno imala, pa je povratak u Zagreb bio nemoguć. I povijest umjetnosti i sociologija su uvijek bili suficitarni kao profesije, pa sam bila ovdje neko vrijeme, da bi se 1984. otvorila prilika za rad na Olimpijadi u Sarajevu. Radila sam tri mjeseca na JRT-u, odnosno na Sarajevskoj televiziji. Toga sam se sjetila kad je Rijeka dobila titulu Europske prijestolnice kulture 2016. godine. Moj radni vijek počeo je velikom sportskom manifestacijom, a završio drugom velikom, europskom titulom koju je Rijeka tada ponijela. Lijepo je osjetiti energiju tako velikih organizacijskih sustava koji su istovremeno i izazovi i veliko zadovoljstvo ako ste dio njih.

Osjetio se zanos

Što ste tamo radili?

– Radila sam u timu ljudi koji je dogovarao i koordinirao televizijske prijenose sa svim svjetskim televizijskim kućama.

Dakle honorarno? I što vam je više trebalo u tom poslu, sociologija ili povijest umjetnosti?

– Da, honorarno. Ma trebao mi je engleski jezik. Ali osjetio se taj zanos, dobra vibracija s kojom znaš da dolazi nešto veliko, a ti si dio toga. Nikad neću zaboraviti atmosferu u Sarajevu tih zimskih mjeseci, kad je bilo svega osim snijega. Ali taj optimizam… Prepričavalo se kao vic, ali tako je stvarno bilo, navodno je netko od stranih gostiju došao noć uoči otvorenja u grad i kazao recepcioneru da je sve super, samo da nema snijega, a ovaj mu odgovorio, ne brinite, naručili smo ga. I tu noć padne ogroman snijeg.

Ima li nakon toga u vašoj biografiji možda onih holivudskih zanimanja, poput pranja vjetrobranskih stakala/suđa/podova, zamatanja poklona, šetanja pasa, prije ozbiljnijeg zaposlenja u struci?

– Ne, nego je bila dilema trebam li konobariti u Rijeci ili se javiti na upravo otvoreni natječaj za kustosa u Tuzli. I odlučila sam otići u Tuzlu. Tamo je djelovao Muzej jugoslavenskog portreta s novoosnovanom zbirkom Ismeta Mujezinovića, a vodio ga je jedan zanimljivi direktor koji je u Sorbonni završio umjetnost i ambiciozno pokretao projekte. Znala sam da tamo neću dočekati penziju, ali htjela sam krenuti od struke.

Nakon osam mjeseci rada u Tuzli, otvorilo se radno mjesto voditelja galerije u Sarajevu. I tu mi se puno toga otvorilo. Sarajevo je krajem osamdesetih obilježio cijelu scenu: film, Kamerni teatar, gostovanja, grad se umrežavao, prvi put sam čula za Pinu Bausch na Sceni Obala koju je tada vodio Purivatra, sadašnji direktor Sarajevskog filmskog festivala. Bila je jaka likovna scena i sama Likovna akademija… Sve se tamo događalo, i Zabranjeno pušenje i Novi primitivizam, ali i paralelno i istovremeno u Umjetničkoj galeriji, krovnoj muzejskoj instituciji, kolege postavljaju izložbu o Novom primitivizmu, prepoznajući ga kao sociološki zanimljiv i kulturološki autentičan fenomen.

Akademija je tad otvarala jednu malu galeriju na Baščaršiji, gdje su htjeli izlagati suvremenu lokalnu i međunarodnu umjetnost. Zanimljivo u svemu je bilo da je rad galerije financirao Energoinvest, što je još u doba socijalizma bio prvi spoj kulture i gospodarstva, u kojem je jedna moćna, globalno jaka tvrtka poticala rad kulturnog sektora. I mi smo tu imali sjajne programe: Davida Hockneyja, Eduarda Paolozzija, suradnje s akademijama diljem svijeta, predstavljali smo dosta jaku tadašnju jugoslavensku suvremenu scenu umjetnost. Sarajevo je stvarno bilo dovoljno moćno da te 1987. i 1989. godine pokrene izložbeni projekt Jugoslavenska dokumenta, koji je okupio najbolje kustoske timove i autore tadašnje likovne scene.

Ali ipak odlazite?

– Odlazim, jer sam se zaljubila. Odlazim u veljači 1990., ne znajući što slijedi ovdje, ili što slijedi u Sarajevu. Kako smo bili glupi i naivni tada! Danas mi se to čini kao neki drugi život, koji smo disali punim plućima i u kojem je zaokružen jedan period, određeni način života, pri čemu ne mislim na politički kontekst, nego puno šire.

»Tko sad radi izložbu?!«

Kako se to posložilo na karijernom planu?

– Teško. Jer sam tako ostavila i tih pet godina prvog radnog iskustva iza sebe, pa magisterij koji nisam završila, o međuratnoj arhitekturi u Sarajevu. Kasnije sam istu temu međuratne arhitekture nastavila istraživati u Rijeci, kroz izložbu o riječkoj Moderni, kojom je početkom 90-ih tadašnja Moderna galerija Rijeka započela uspješnu trilogiju istraživanja i obrade riječke arhitekture i urbanizma tijekom 19. i 20. stoljeća.

Kad u Rijeci ulazite u »sustav«? Mislim na gradsku upravu.

– Prvo sam s Berislavom Valušekom vodila jednu privatnu galeriju u Opatiji, koja je bila prodajna, ali smo se ozbiljno bavili i suvremenom umjetnošću. Međutim otvarali smo je u lipnju 1991. i istovremeno na tranzistoru slušali vijesti o vojsci na slovenskoj granici. Dok su izbjeglice hodale po Opatiji, mi smo u Umjetničkom paviljonu radili izložbu antiratnog plakata, a onda i izložbe Ede Murtića, Ive Kaline i druge. Sjećam se kad smo došli u Vrsar Edi Murtiću s tom idejom, a on je rekao: »Pa tko sad radi izložbu?!« Ali bila je odlična!

I 1993. dolazi novi zakon o lokalnoj samoupravi, novo strukturiranje gradskih uprava, novi odjeli. Darko Gašparović pročelnik je Odjela za kulturu Grada Rijeke i objavljuju se natječaji za zaposlenja po djelatnostima. Ja sam na Zavodu za zapošljavanje i ne da mi se baš u gradsku upravu, ali na Zavodu sam, moram se odazvati. Na kraju tog predivnog razgovora s Gašparovićem kažem mu: »Profesore, ali ja vama moram nešto reći. U trećem sam mjesecu trudnoće.« I nakon što se odjednom naglo »ispuhala« atmosfera našeg razgovora, a ja pomislila da sam »uspjela« i da me neće zvati, nakon mjesec dana stigao je telegram da se javim na radno mjesto suradnice za muzejsku djelatnost u Gradu Rijeci. Bio je početak 1994., godine u kojoj se rodio moj Jan, a započela je posve nova faza u profesionalnom životu.

I konačno, stižemo i do Galerije Kortil. Prošle godine počelo je obilježavanje njezinih 25 godina. No kako je sve počelo s Galerijom Kortil i kako je počela vaša veza s njom?

– To je započelo kad je Odjel za kulturu preuzeo upravljanje prostorima HKD-a, nakon što je na ružan način ugašen Centar za kulturu. Bilo je to jako dinamično razdoblje riječke kulturne scene, naročito nezavisne, vrijeme osnivanja novih organizacija u neprofitnom sektoru, pokretanja nekih važnih likovnih manifestacija. I trebalo je zadovoljiti očekivanja takvih izvaninstitucionalnih programa, međunarodnih umjetničkih projekata, kustoskih i autorskih koncepcija novim profesionalnim i tehnički dobro opremljenim prostorom. MMC Palach je pored važnih kustoskih projekata 1998. krenuo s Festivalom nove umjetnosti FONA, što nisu mogli raditi u Palachu. Vrlo brzo došlo je i »Drugo more«, pa se nastavila razvijati civilna i alternativna scena novim izložbenim programima, festivalima i manifestacijama. No mi se programski nismo htjeli zatvoriti u isključivo alternativnu scenu, nego smo htjeli da Galerija zadovolji i druge potrebe riječke publike, kako bi ponuda likovnih i izložbenih sadržaja bila što raznolikija. Jer Rijeka je imala Modernu galeriju na Dolcu s Malim salonom i HDLU-ov prostor. Nastojali smo proširiti ponudu tako da je umjetnička agencija Kopart dovodila tu drugu vrstu programa, uglavnom etablirane hrvatske i strane autore srednje i starije generacije, poput Joze Jande, Zlatka Kauzlarića, Marije Ujević, Safeta Zeca, Jožeta Ciuhe… slično kao i udruga Globalna Hrvatska Tomislava Buntaka, Ninu Ivančić, Duju Jurića… Počele su se razvijati i međuinstitucionalne suradnje s muzejima i galerijama u Hrvatskoj i šire – Galerija Cvajner iz Pule, zagrebački MUO, MSU, Galerija umjetnina Split, SKC iz Beograda, Grafička zbirka Il Bisonte iz Firence, Muzej Victora Vasarelyja u Pečuhu… No u svemu tome program Galerije Kortil pomno se birao i definirao, i iako nije bio zatvoren u neku estetsku, stilsku ili ideološku orijentaciju, kriterij vrijednosti je uvijek bio presudan.

Želja za promjenom

Je li ulazak u sustav gradske uprave za vas bio šok, odnosno kako ste se nosili s inertnošću takvog, javnog sustava, političkim i inim igrama, napose moći, a onda posljedično i nemoći?

– Svijet ti se okrene. To je potpuno druga percepcija i potreba da svoj pogled promijeniš, jer ulaziš kao netko sa scene, s nekim iskustvom i izgrađenim kriterijima za vrednovanje, u upravljački sustav koji ne samo da je velik, inertan i spor, nego je njegova perspektiva potpuno drukčija i ti jednostavno moraš proširiti sliku i početi uočavati i uvažavati sve aspekte funkcioniranja tog sustava. Da bih se osjećala pošteno prema svom novom poslu, odlučila sam prestati pisati, baviti se kritikom, izložbama, predgovorima, i svime onime što me dotad profesionalno izgradilo.

Je li želja za dolaskom u Galeriju Kortil, pa onda i konkretni dolazak, ipak jedno sužavanje perspektive, jer je bilo teško više gledati tako široko?

– To je svakako bila moja želja za promjenom. U gradskoj upravi kolikogod se daješ i kolikogod energije ulažeš u svoj stručni segment posla, nikad ne dobivaš pravi »feedback«, malo te toga hrani, jer se ništa ne vidi kao konkretan ishod tvog rada. Pokušavaš usmjeravati stvari kako ti misliš da treba, daješ podršku, ali izostaje ispunjenje. Spoznala sam da ako tako nastavim dalje, doći ću do trenutka kad ću se osvrnuti unatrag i shvatiti da nisam napravila ništa »za svoju dušu«. Tadašnjoj šefici sam rekla da idem. Budući da oni nisu htjeli da odem, ponudili su mi mjesto voditeljice HKD-a. Iako sam ja odmah rekla da želim voditi Galeriju Kortil, zaključeno je da je vođenje galerije »premalo posla za jedno radno mjesto u gradskoj upravi«. Ponudili su mi vođenje cijelog HKD-a, u kojem je i Kortil. I ja sam nasjela, misleći da ću biti 80 posto u Galeriji, a 20 posto u ostalome, no bilo je obrnuto. HKD je jedan ogroman pogon s jako puno korisnika, koji svi imaju svoje potrebe, zahtjeve, želje…

A onda je došla faza uoči kandidature Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture, kad smo shvatili da moramo pojačati scenu ustanovom koja će pokrivati širok spektar djelatnosti od logistike do volonterskog programa.

Koja putanja…

I tek tada vam se konačno otvara mogućnost rada u Galeriji Kortil.

– Napokon… Zamislite koja je to putanja, da bih ja tek zadnjih šest, sedam godina radila ono što sam zapravo htjela raditi odavno.

Važno mi je napomenuti da svoj posao u Galeriji, bio on »na daljinski« ili ne, niste shvaćali pasivno, već dapače, kroz vrlo aktivno sudjelovanje u zajednici, u radu s mladima, a i puno šire. Hoću reći, nije vam bilo važno samo organizirati izložbe, već i sudjelovati u, da tako kažem, »proizvodnji« scene. Pa evo, upravo je aktualna izložba u Kortilu rezultat jednog od takvih nastojanja, suradnja Galerije i APURI-ja u izložbi »Teorija i praksa: Ritam«. Možete li rekapitulirati za potrebe ovog intervjua ta i takva vaša nastojanja, i što vam je u tom kontekstu bilo važno?

– Vremenom su se u gradu počeli otvarati neki drugi izložbeni prostori. HDLU je dobio veći Klović, fotografi su dobili Principij, studenti su mogli raditi svoje izložbe u Palachu… Došlo je razdoblje kad se i Galerija Kortil mogla malo više profilirati na način da opet zadovoljava potrebe za onim sadržajima kojih u gradu nedostaje. A iz one šire perspektive o kojoj sam govorila, lako vidiš da je svatko nekako zatvoren u svoju nišu i da je, po mojoj procjeni, potrebno razvijati više intersektorske suradnje, interdisciplinarnih projekata, da treba izaći iz tih uskih interesa. Uvjerena sam da umrežavanje obogaćuje scenu, povećava vidljivost i osnažuje kulturu, pa i nas same koji ju stvaramo.

Druga stvar je da ja nikad nisam doslovno kreirala galerijski program, jer smo dugo bili prostor za programe Javnih potreba u kulturi, i kad sam došla ovdje, mi smo uglavnom nastavili dobivati programe iz Javnih potreba. To nam je ostavljalo prostora da se možemo više baviti publikom i drugim segmentima rada u galeriji. To je bilo vrijeme kad je Galerija provodila programe stručnog osposobljavanja i kroz osmišljene volonterske programe omogućavala brojnim mladim ljudima da steknu nove kompetencije važne za njihov strukovni razvoj.

Galerija Kortil je tako i mjesto susreta, dijaloga, učenja, slobode… Nisu to samo izložbe, mada smo zbog takvog pristupa 2014. napravili izložbu koju smo nazvali »Naša izložba« i na njoj prikazali upravo te aspekte galerijske otvorenosti. Tada smo se okrenuli publici i počeli raditi s mladima, sa školama, Akademijom, studentima ostalih usmjerenja, počeli smo raditi projekte sa zajednicom, sa susjedstvom, vezane za teme Sušaka, a 2014. smo izašli i s »Kortilom uživo«, kao rezultatom zajedničke želje da kultura i baština postanu prisutnije u javnom prostoru. »Kortil uživo« je 2020. bio dio EPK-ovog programskog pravca Slatko i slano.

Kako je u svemu vašem poslu disao grad, Rijeka, što se s njom dogodilo i što se s njom događa i kako se to reflektira u ogledalu Galerije?

– Osjećam tranziciju, da. Devedesete su meni bile jako zanimljive; Rijeka je imala baš moćnu scenu, koja je i u tom segmentu likovne i muzejske djelatnosti tada bila na uzlaznoj liniji. Bivala je raznolikijom, obogaćivala se, imala je svoju publiku. Sjećam se otvaranja izložbi u Modernoj galeriji, gdje smo u grozdovima visjeli s onih galerija na Dolcu. I onda se u novom stoljeću, novom mileniju, sve počelo okretati. Ali to su globalne promjene, kojih mi tada i nismo bili svjesni. Kako podsjeća Alessandro Baricco u knjizi »The Game«, 1994. je godina prvog playstationa, počinju Yahoo, Amazon, prvi IBM-ov smartphone… Mi tada nismo bili svjesni što se iza brda valja.

I sve to je postalo očigledno tijekom 2000-ih, kad su se te promjene počele prepoznavati i odražavati na naše živote. Nove tehnologije preuzele su interes publike, a ti globalni procesi su u posljednjih par desetljeća rezultirali potpunim promjenama muzejske paradigme. Kad gledate muzeje, bili su prisiljeni pozicionirati se na neki drugi način i pronaći svoju ulogu u novom društvenom kontekstu. Nekad isključivo baštinske institucije u kojima je muzejski predmet svetinja i centar pažnje, sad su u svoj centar trebale dodati publiku i boriti se za njezin fokus. Jer s novim tehnologijama interes publike je u drugim sferama. Pitate se kome mi to radimo? I zašto je taj Chagallov, Vasarelyjev ili Venuccijev original važan kad na ljetovanju naletite na digitalizirane izložbe gdje je projekcijama iluminiran cijeli izložbeni prostor, štoviše i animiran u ritmu tihe glazbe iz pozadine? Tehnologija nas osvaja sa svih strana. Mislim da je i kod nje najvažnije zadržati svoju autentičnost i kreativnost. Zato je Dječja kuća ne samo kao infrastrukturni, nego i društveni projekt jedan od najvrednijih ishoda riječkog EPK-a.

Ključ u razvoju publike

Kako onda u tom kontekstu vidite Galeriju Kortil i što će se postaviti kao zadaća pred novog voditelja, odnosno voditeljicu Kortila?

– Na svim ovim programima koje smo posljednjih desetak godina radili s ciljem razvoja publike treba temeljiti i dalje razvoj Galerije, jer raditi samo izložbene programe nije po sebi dovoljno. Izložbeni programi su polazište za medijaciju izložbenih sadržaja, za rad s mladima, za rad sa zajednicom u širem smislu. I mislim da Galerija Kortil zasad u tome uspijeva. Mi smo prošle godine opet »ulovili« 2019. godinu, pa čak i u pandemijskoj 2021. imali smo vrlo visok broj publike, ali to nije došlo samo od sebe, svjesni smo koliko je publika važna, ne samo kroz brojeve. Kolikogod su nam umjetnik i umjetnički predmet važni, jednako je važna i publika.

Mnogi koji za Galeriju Kortil nisu znali, mogli su je upoznati kroz njezine velike izložbe, one koje bismo mogli nazvati komercijalnima, poput Chagalla. To su projekti Edvina Liverića, ravnatelja, a ne vaši u užem smislu, no čini li vam se i to dobar modus razvoja publike?

– Da, to je itekako važno. Mislim da su ljetne izložbe dobar koncept, jedino se bojim da je Kortilu veliko opterećenje sama njegova pozicija za dosljednu provedbu tog koncepta, a drugo je vrijeme, jer ipak govorimo o ljetu, kad Strossmayerova sigurno nije šetališna zona Riječana. Teško je naći balans da bude i isplativo, da takav tip komercijalne izložbe bude i pokriven. Ja vjerujem da dimenziju turizma u riječkoj perspektivi treba hraniti takvim programima. Vodili smo evidenciju na Chagallu i bilo je više turista i stranaca nego samih Riječana.

Ali isplativo je u kontekstu razvoja publike.

– Da, svakako je u tom kontekstu isplativo, kao što su to i organizirane posjete srednjoškolske i osnovnoškolske populacije, jer oni dolaze nenaviknuti svijet gledati izravno, nego putem ekrana, a ako je riječ o umjetnosti, onda je taj ekran »fejk«, to je informacija o umjetnosti, a ne umjetnost sama. U tom kontekstu mi je važno da mi njima ovdje nikada ne održimo predavanje ex cathedra, nego želimo dvosmjernu komunikaciju. I kad u tome uspijemo, iznimno smo zadovoljni.

Puno smo razgovarali o Galeriji Kortil, njezinoj prošlosti i budućnosti, nešto smo se dotakli i vaše prošlosti, no što je s budućnosti, što vam ona nosi?

– Mi smo ‘92. osnovali Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, koje je dosad ostvarilo niz uspješnih izložbi i projekata u izdavaštvu, ali ostale aktivnosti u Društvu smo održavali na životu volonterski, paralelno uz sve naše druge obaveze i poslove. Nekoliko generacija je već prošlo kroz Društvo i nadam se da ću mu se sad moći više posvetiti. Mislim da ću svoju misiju i angažman prepoznati u tome da aktiviram više mlade ljude. Pored već sad preuzetih obaveza, znam da neću prestati raditi, jer to je nešto što mi je pod kožom. Ali veselim se i činjenici da dole u Dalmaciji jedan moj susjed ima ribarski brod, a drugi vrt, a ima i izvorske vode na Biokovu, i jedna takva vrsta odstupnice i alternativa dobro će mi doći.

Zarolani životom

No izložbe su ipak u centru aktivnosti Galerije Kortil, dakako. Možete li izdvojiti jednu koja bi vam bila iznimno važna, i u društvenom, ali i osobnom smislu?

– Teško je od ovih u »društvenom smislu« izabrati jednu, jer ih je bilo puno angažiranih i aktivistički aktualnih, u svakom slučaju važnih. Ali na emotivnoj razini mi je izložba Nives Kavurić Kurtović »Zarolan životom« bila drukčija. Ona je bila i tehnički jako zahtjevna, jer se radilo o jednom radu koji je dugačak 60 metara. Trebalo je naći način kako ga tehnički postaviti u prostor, pa smo imali nekoliko dana tehničkih priprema, isprobavanja, dok smo uopće u ruke uzeli original. Međutim ta izložba se nadovezuje i na tu predivnu komunikaciju s Nives, na intenzivno druženje i razgovore koji te promijene, koji nepovratno utječu na tebe, na motivaciju, kreativnost, i kao takvi ostanu zabilježeni za cijeli život. Baš kao i činjenica da nas je ona tijekom pripreme same izložbe napustila. I u trenutku kad smo otvarali izložbu, Nives više nije bilo, a mi smo ovdje u Kortilu stajali obgrljeni njezinim radom, »zarolani životom«. To mi je iznimno važan trenutak, ali i u mnogim drugim izložbama bilo je puno emotivnog angažmana.