Predstava »Happy end«, autorski projekt Nikole Zavišića i Dore Golub, prvi je repertoarni naslov koji potpisuje ravnateljica Sonja Kovačić kao nova čelna osoba Kerempuha, doduše navodno naslijeđen od prethodne uprave, ali toliko ispod razine elementarnog kazališnog zanata da se moramo ozbiljno zapitati zašto Sonja Kovačić (inače u mom iskustvu vrlo sposobna producentica i teatrofil) nije iskoristila svoju moć upravljanja satiričkim teatrom i zaustavila izvedbu ove bezidejne srednjoškolske priredbe o bezidejnosti.

Kako je moguće da u profesionalnom zagrebačkom gradskom teatru ikada, ma u kojoj varijanti uprave, igra tako banalan tekst o »mladoj djevojci« koja ne zna što bi sa sobom pa samo stoji na sceni i vergla opća mjesta prazne komunikacije (tipa »joj, slatko« i »ja bih dečka«), u toliko nestručnoj režiji jeftinih skečeva, s toliko neduhovitih i lijevom nogom odigranih glumačkih izvedbi?

Kako je moguće da itko u bilo kojem teatru pristaje na ovakvo kreveljenje i prenemaganje? Je li ugledno satiričko kazalište kao Kerempuh stvarno spremno na toliku automarginalizaciju po pitanju umjetničkih dosega?

Nije duhovito sve što je glupo

Jasno mi je da ne moraju svugdje u Hrvatskoj postojati niti vladati kriteriji profesionalne izvedbe. Sigurno da je u malom mjestašcu s pitoreksnim institucijama u sastavu krčme i crkve sve moguće, pa tako i da se pod »kulturom« misli odlazak u slastičarnicu, a pod »umjetnošću« online dopisivanje oko cijene vjenčanica.

Ali »Happy end« igra u kazalištu koje bi moralo znati što je umjetnički nepismen tekst, kao i što je to duboki šovinizam svođenja glavnog lika mlade djevojke Maše na topić koji ističe poprsje i na njeno stalno scensko samopodsjećanje da je toliko glupa, »stidljiva« i sklona isključivo kršenju ručica i zaljubljivanju da to postaje identični, devedesetominutni refren najniže razine razbijanja ušiju publike.

Ego-trip protagonistice ili »Mašin put kroz maštu« nepodnošljiv je, jer mašte nema na pozornici. I tekst i izvedba ostavljaju dojam lošeg tripa na kaotičnim koktelima narkotika.

Umjesto bilo kakvog kreativnog, propitivalačkog ili bar nadopisivalačkog momenta deklišejizacije glavne junakinje (pretpostavke da nijedna cura nije samo lovac na romansu ili bar ironije autorskog tima prema ispraznosti citiranog komunikacijskog smeća), u predstavu su uvršteni samo talozi i talozi Mašine sentimentalizacije.

Kičersku i ispraznu pop glazbu potpisuju Willem Miličević i Melita Lovričević, a pokret, kao novu kolekciju banalnosti, Anja Đurinović.

Pred nama, dakle, definitivno nije nikakav »glam-rock spektakl«, kako je najavljena predstava (s neumjesnim oduševljenjem prije premijere), nego izrazito banalna pričica o curi koja se toliko i samo želi zaljubiti da se na kraju zaljubljuje u lik iz vlastite mašte.

»Štefica Cvek u raljama života« Dubravke Ugrešić pritom je klasična satira na temu obaveznog zaljubljivanja (promašeno je na jednom mjestu citirana i u ovoj predstavi), dok je »Happy end« mješavina apologije lokalpatriotizma (na imenicu Slavonija i pridjev slavonsko svaki put je slijedio aplauz premijerne publike) te raznježenosti nad nekom tobože generalnom »glupošću« mladih djevojaka.

Čak ni na premijernoj izvedbi okupljena publika predstavu nije nalazila smiješnom, nije se kolektivno smijala »šalama« (prdež i psovanja inače izazivaju bar malo bulevarskog kikotanja, ali ovoj predstavi nisu pomogli ni ti najvulgarniji elementi koje koristi).

Naprotiv, mnogo je lica u gledalištu promatralo »Happy end« na isti način na koji promatramo ljude koji ne znaju pričati viceve, ali nastavljaju ih nizati i onda blamaža traje li traje.

Na neki bizaran način ovo je i predstava koja se ne srami svojeg socijalnog primitivizma: ne samo da infantilizira i trivijalizira izvedbu (čak i okvirom »bajke«), nego je i veoma odlučna u tome da ni ne stremi kazalištu kao umjetnosti, odnosno kazalištu koje bi nadilazilo »cajke, krek, speed i burek« mentalitet.

Za nju umjetnost nije važna, jer je »prekomplicirana«.

Tu nešto moraš razmišljati, osjećati, analizirati, riskirati, imati temu… Prezahtjevno.

Kako je jednom izjavila glazbenica Ida Prester: »Klinci ne žele gubiti vrijeme na ‘umjetnost’, svi bi se odmah utopili u lovi.

Sve je instant: i spotovi i izvođači. Ako ne vide nešto primamljivo – ćao, doviđenja«.

Čemu služe kazališni kriteriji

Neću navoditi imena glumaca koji nastupaju u ovoj predstavi, jer nisu napravili uloge, s iznimkom Dražena Čučeka koji uspješno izvodi niz sarkastično uokvirenih malih gegova i zaigran je čak i u kontekstu opisanog valjanja u blatu žutila.

Ali vratit ću se na pitanje čemu služe kriteriji u kazalištu.

Recimo tome da kvaziestrada ostane na kvaziestradi, propali TV-sitcom ostane na televiziji, a da u kazalištu igraju predstave koje o tom mediju znaju barem onoliko koliko je potrebno da ih razlikujemo od promašene srednjoškolske priredbe (izrazito šovinističkih stavova).

Ne pamtim u Kerempuhu goru, pliću, neambiciozniju i umjetnički podbačeniju predstavu od »Happy enda«.

Jedini razlog zašto o njoj pišem je zato što treba sve poduzeti da se ovakvi repertoarni naslovi ne ponavljaju, pa makar to značilo osnivanje novog tijela Repertoarnih Aktivista u sastavu kritičara, glumačkih i redateljskih umjetnika, dramaturga i plesača, kostimografa i scenografa, teatrologa i glazbenika.

Ako već Ministarstvo kulture i Grad Zagreb »sve« financiraju i nije ih briga imaju li kazališta repertoare ili ne, onda je možda vrijeme za kolektivnog protagonista iz struke teatra koji bi javno i sustavno govorio o tome čemu služe i profesionalni kriteriji igranja i repertoarna profiliranost umjetničkih kazališnih kuća.

Kerempuh, naime, nije komercijalni gažeraj. Ne mora imati trbušne plesačice i prostačke viceve da bi se dopao najmanjem zajedničkom nazivniku publike i time uspio platiti svoje troškove hladnog pogona i izvođače.

Privatan teatar EXIT, koji doslovce živi od publike, ima deset puta sofisticiranije predstave od Kerempuha.

Pritom nemojmo zaboraviti da je Kerempuh gradsko kazalište koje ima i vrlo ozbiljan gradski budžet, izričito namijenjen kazališnoj umjetnosti, a ne estradi.

Za vrijeme ravnateljskog mandata Romana Šuškovića s Kerempuhove su scene postepeno, ali sustavno uklonjeni svi projekti koji teatar odmiču od zabavišta i inzistiraju na profesionalno rafiniranom stvaralačkom eksperimentu, poznatim i pod imenom umjetnost.

To ujedno znači da nova ravnateljica, Sonja Kovačić, ima – težak – zadatak okrenuti Kerempuhov repertoarni kompas u smjeru suprotnom od Šuškovića.

»Happy end« je repertoarna točka niže od koje se ne smije padati. Barem ne ako ovo kazalište kani zadržati svoju umjetničku licencu.