JazzTime Rijeka ove godine slavi trideset godina kontinuiranog djelovanja. Taj jubilej organizator, G.I.S. Glazbena produkcija, odlučio je obilježiti raznim aktivnostima koje će se održavati tijekom cijele godine. Već od sljedećeg tjedna kreće s internetskim emitiranjem intervjua s glazbenicima koji su nastupali na festivalu i ostalim govornicima koji se sjećaju najzanimljivijih detalja.

Također, tijekom godine emitirat će se trideset kratkih jednominutnih filmića koji prate svaku godinu festivala pojedinačno. Također, festival će biti predstavljen u emisiji Vrijeme je za jazz na HRT-u. U pripremi je audioizdanje na kojem će se naći skladbe mladih glazbenika i autora s riječkog područja.

Nastavit će se i projekt »Jazz u školama« – predstavljanje jazz glazbe učenicima od petog do osmog razreda osnovnih škola, koji je započeo prije dvije godine. Tijekom proljeća održat će se razni koncerti, što će prethoditi glavnom programu, festivalu koji će, kao šlag na kraju, biti koncipiran kao i proteklih godina.

Ako imate festival koji traje 30 godina i oko njega još uvijek svi trepere – organizator, lokalna i šira zajednica, glazbenici i publika, ako donosi smiješak na njihova lica, zadovoljava i podgrijava njihovu strast za kulturom, to je potvrda da se radi o manifestaciji koja zavređuje da ju se čuva kao kap vode na dlanu. Tada je to nešto doista vrijedno! Da to znaju cijeniti, pokazali su i oni zbog kojih se festival prvenstveno održava – publika koja ovu manifestaciju uvijek pohodi u velikom broju dajući joj tako podršku, a onima koji odlučuju o sufinanciranju znak da je to nešto što želi i treba. Kvalitetu JazzTimea Rijeka prepoznali su umjetnički krugovi, ali i mediji: pisani, elektronski i drugi, ne samo oni koji su bili blagonakloni iz lokalpatriotskih ili prijateljskih razloga, obogaćujući tako svoje sadržaje zanimljivim reportažama. HRT je za svoju emisiju Vrijeme je za jazz radio priloge koji su nailazili na odobravanje gledatelja. Novi list je od samog početka uvidio važnost festivala, ne samo sa stajališta podrške lokalnom kulturnom događaju uz koji je prirodom posla povezan, nego i zbog kvalitete programa koji zavređuje da se o njemu piše. Svi su oni zaslužni što je održan kontinuitet festivala, a trideset godina je respektabilan pokazatelj.

Povijesni koncert

Naravno, najzaslužniji su oni koji su svoj zanos prema jazz glazbi podredili radu u organizaciji festivala, a prvi među njima je Dorian Hatta, koji je utemeljio JazzTime Rijeka. »Velika je to bila noć«, prisjetio se Hatta u razgovoru za Novi list. »Noć koja je pred Guvernerovom palačom okupila »brdo« poklonika jazza, i to usred rata koji je harao Hrvatskom. Rijetko je u povijesti koncertnog života Guvernerove palače bilo toliko ljudi. Oko tristo, a sto pedeset je već ozbiljan broj kad je dvorana već gotovo puna. Prvi put je jazz u Rijeci, riječki jazz, prodisao punim plućima, ponosno se osovio na noge i bio uz bok klasičnoj glazbi koja je do tada carevala tim prostorima. Tu masu, takvo mnoštvo zainteresiranih privukla su, između ostalih, četvorica glazbenika, četiri jazz zaljubljenika koji su u tim nezavidnim vremenima svojom svirkom uveseljavali poklonike, koji su magnetično privlačili mlade talente pod svoje okrilje i koji su svojom glazbenom smjelošću osvjetljavali mnogima nesigurne i maglovite pute riječkog jazza.

Basist Vladimir Gašparović je u tom trenutku imao formiranu grupu 9th CO; gitarist Elvis Stanić imao je sastav pod imenom Elvis Stanić Group; gitarist Darko Jurković Čarli je u to vrijeme studirao jazz na akademiji u Grazu, kao i alt saksofonist Denis Razumović, koji je za tu priliku formirao sastav od članova Elvis Stanić Groupa. Uz ta četiri lidera bogatstvu zvuka i kvaliteti svirke još su pridonijela dva tiša i manje eksponirana, ali ništa manje kvalitetna i zanesena glazbenika: basist Henry Radanović i bubnjar Tonči Grabušić. Svi su oni, osim nažalost prerano preminulog Vladimira Gašparovića, danas, trideset godina kasnije, aktivni i etablirani glazbenici iza kojih stoje Porini i Nagrade Status za najbolje muzičare Hrvatske!

No, ne smije se nikako zaboraviti – na toj legendarnoj večeri, 28. travnja 1992., Smiljana Kirinčića, odvjetnika koji vrsno preludira i improvizira na klavijaturama, tog trenutka možda jedinog riječkog jazz klavirista na kojeg se moglo pouzdano osloniti, a tada je nastupio u Elvis Stanić Groupu. I još jedna zanimljivost; u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova početkom devedesetih prof. Josip Vuk formirao je Big band glazbene škole od učenika srednje glazbene.

Bio je to težak i nezahvalan zadatak, ali zrak je mirisao na jazz. Dobro ih je pripremio te su uz njegovo precizno dirigentsko vodstvo učenici kroz obrade jazz standarda prolazili razdragano i šarmantno, dajući svoj obol koncertu pod imenom JazzTime. Učenički big band je funkcionirao oko dvije godine, a nikad prije i nikad poslije, sve do danas, Glazbena škola Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci nije imala Big band glazbene škole! Nažalost, Odjel za kulturu grada Rijeke je pak, u to vrijeme, činio nesagledivu štetu svome gradu – gasio je važnu glazbenu i kulturnu instituciju grada, Koncertni ured, koji je tada iza sebe imao gotovo četrdesetogodišnju povijest! Tako se, zahvaljujući tome, desilo da Glazbena škola Ivana Matetića Ronjgova bude organizator tog, za riječki jazz, povijesnog koncerta, a ja autor cijelog projekta i voditelj prvog koncerta pod imenom JazzTime.«

Prva iskra

Nakon Hatte, koji ga je vodio prve četiri godine, festival je preuzeo Gašo – Vladimir Gašparović, a umjesto Guvernerove palače, mjesto održavanja postala je Filodrammatica. Gašo je spojio entuzijazam i ljubav prema jazzu s profesionalnim odnosom prema poslu, odredivši tako smjernice za novo doba. Nakon što je Gašo preminuo, umjetnički voditelj postao je Damjan Grbac, koji je nastavio u istom duhu. Primjerice, nastavio je s iznimno važnim jam sessionima, koji su se poslije festivalskih koncerata održavali po riječkim klubovima. Naime, između ostalog, i JazzTime je zaslužan za razvoj koncertne i klupske jazz scene u Rijeci.

Osim što i dalje obogaćuje kulturni život grada Rijeke i Kvarnera, JazzTime Rijeka ima velik značaj za riječke glazbenike i riječku jazz scenu. Naime, mnogi su danas afirmirani hrvatski jazz glazbenici stasali upravo pohodeći koncerte na tom festivalu. Na njima su se napajali dobrom glazbom, na njima je kresnula prva iskra koja je zapalila vatru u njihovim srcima i razvila njihovu strast prema jazzu. Nastupi uglednih glazbenika svjetske klase, koji su zahvaljujući organizatoru pohodili Rijeku, među ostalima trubača Charlesa Tollivera, tenor saksofonista Bennyja Golsona i Chica Freemana, gitarista Kennyja Burrella, bariton saksofonista Ronnieja Cubera, gitarista Johna Scofielda i Kurta Rosenwinkela, alt saksofonista Jessea Davisa i Bobbyja Watsona, pjevačice Norme Winstone, pijanista Keitha Tippetta i drugih, bili su sjajan poticaj mladim glazbenicima za donošenje odluke da se posvete ovom glazbenom idiomu. Naravno, na festivalskim su ih koncertima nadahnjivali i najbolji hrvatski džezisti, među ostalima Boško Petrović, kao i vodeći predstavnici riječke i kvarnerske jazz scene.

Uz to što su uživo slušali koncerte, glazbenici i publika aktivno su sudjelovali u popratnim manifestacijama i jam sessionima, što je dodatno podgrijavalo njihovu strast prema jazzu. Mnogi su poslije nastupali na festivalu, neki od njih su krenuli na studij jazza, naravno ne u Hrvatskoj nego u inozemstvo: Trst, Klagenfurt, Graz i dalje, a stekavši naobrazbu vraćali su se u Rijeku, stvarali sastave i svojim nastupima obogaćivali kulturnu ponudu grada. Stvarali su nešto što danas nazivamo Kvarnerskim jazz krugom, jednim od najvažnijih središta jazza u Hrvatskoj. Priču o razvoju kvarnerskog jazza na najljepši su način zaokružili otac i sin, Spartaco i Franjo Črnjarić, koji su na prošlogodišnjem JazzTimeu nastupili zajedno u sastavu Spart Jazz Quintet.

U duhu jazza

Jedan od glazbenika koji su stasali na JazzTimeu je Damjan Grbac, koji je trenutno umjetnički voditelj Međunarodnog festivala jazz glazbe – JazzTimea Rijeka. Između ostalog, on je zaslužan što je festival uspostavio važnu suradnju s jazz festivalom u Novom Sadu, zahvaljujući čemu su neki riječki glazbenici nastupili na toj manifestaciji. »Moji prvi susreti s jazz glazbom vezani su za posjete Jazz Timeu«, prisjeća se Grbac. »Koncerti koje sam slušao na tom festivalu potaknuli su me da počnem slušati jazz i učim o jazzu, da analiziram razne projekte i stvaralaštva sjajnih jazz glazbenika. Za potpirivanje moje strasti prema jazzu najvažnije je bilo što sam, upravo na JazzTimeu, tu glazbu doživio uživo. To je uvelike utjecalo na moj glazbeni razvoj i usmjerenje prema jazz glazbi. Tijekom trideset godina koliko se održava, JazzTime Rijeka izvršio je i snažan utjecaj na razvoj mnogobrojnih glazbenika i jazz projekata u Rijeci i široj okolici, ali i u cijeloj Hrvatskoj. Jedan od razloga je taj što je festival uvijek nudio raznolik jazz izričaj i vrhunske interprete. Kao rezultat toga, trenutno imamo mnogo novonastalih projekata i velik broj školovanih glazbenika koji su svoje znanje ispekli na akademijama u Italiji, Austriji… Upravo je to cilj festivala, predstaviti društvu različitost jazz glazbe i da na taj način kultura bavljenja jazzom prožme i obogati društvo.

Cilj mi je da se JazzTime međunarodnim karakterom razvija zajedno s našim društvom. Zato uvijek potičem nove autorske projekte riječkih glazbenika, koji su bogatstvo za festival. Uz sinergiju različitosti domaćih i stranih, mladih, afirmiranih glazbenika i projekata nastojim dobiti autentičan i originalan put festivala. Zato sam ponosan što sam dio tima koji nastavlja provoditi zamisli najzaslužnijih za ovu divnu glazbenu priču: idejnog začetnika Doriana Hatte, koji je utemeljio JazzTime Rijeka, i njegovog dugogodišnjag voditelja Vladimira Gašparovića – Gašu. Uz Gašu, velikog prijatelja i čovjeka koji mi je puno pomogao prilikom moje afirmacije u jazz glazbi, sudjelovao sam u organizaciji festivala koji je on tada vodio i osmišljavao. Kroz te godine suradnje s Gašom imao sam brojne prilike vidjeti i upoznati svjetske glazbenike i domaću jazz scenu. Ideju koju je Gašo provodio kroz festival, da ukomponira lokalnu jazz scenu, jazz projekte iz Hrvatske i strane glazbenike, njegujem i dandanas jer smatram da je ona put razvoja jazz glazbe, jazz glazbenika i na kraju jazz scene koja je prijeko potrebna društvu koje nas okružuje.«

Festival se razvijao u tom duhu. Razvijao se u duhu jazza, a jazz je oduvijek bio glazbeni žanr koji djeluje na načelima slobode, demokracije, spajanja, rušenja predrasuda, tolerancije i mira. Zato je ovaj festival puno više od još jedne glazbene manifestacije – on djeluje edukativno i promiče vrijednosti humanog građanskog društva. Nisu li ta načela usađena i u politiku Grada Rijeke?! Nije li to u skladu s imidžem Grada Rijeke?! Grad Rijeka je brzo shvatio važnost festivala za poboljšanje kulturne promidžbe te podizanje njegova ugleda i promidžbu u svijetu i uvrstio ga je među prioritete svoje kulturne politike.

Tamo se prašilo!

»JazzTime je neka vrsta kičme u strukturi riječkog jazza, glavni brend i centralni godišnji jazz događaj protekla tri desetljeća«, tvrdi Ivan Šarar, pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke. »Teško mi je reći što znači za ugled grada i kvalitetu života, a da to ne zazvuči pretenciozno, ali u svakom slučaju postojanje festivala u ovako ozbiljnom kontinuitetu pokazuje trajnu odluku svih bitnih partnera festivala da je živa riječka i kvarnerska jazz scena nešto što je Riječanima važno. A partnera je puno, od svih pojedinaca koji su u organizaciju festivala upetljali svoje prste, s Gašom na čelu, svih glazbenika s riječke i nacionalne jazz scene koji su se na JazzTimeu napajali, do brojnih medijskih partnera, HKD-a kao stabilnog domaćina i Grada kao glavnog financijera. Grad Rijeka festival podržava od samog početka. Mislim da se niti najdugovječniji iz Odjela za kulturu ne sjećaju baš točno do posljednjeg detalja kako je sve počelo, ali radilo se o jasnoj želji Hatte, Gaše i Odjela za kulturu da se nešto po pitanju jazza počne dešavati.

Više je nego jasno da je inicijativa od samog početka bila ozbiljno posložena, a takvi projekti nikada nemaju poteškoća u ostvarivanju sufinanciranja od strane Grada. Mišljenja sam da na toj sceni trebamo samo još prostor za kontinuirane svirke, kakav je grad izgubio otkad Tunel ne funkcionira kao primarno jazz klub. COVID-19 ćemo se, vjerujem, već nekako riješiti. Osobno mi je žao da u Hrvatskoj na razini propisa još nije zaživjela mogućnost višegodišnjeg sufinanciranja programa izvaninstitucionalne kulture. Takva bi mogućnost stvorila dodatnu sigurnost za projekte poput JazzTimea. Nije zgorega tko zna koji put ponoviti da je prvenstveno Gašin entuzijazam u paralelnom guranju festivala i radijske emisije ključna energija koja je stvorila ono što se danas naziva riječkom jazz scenom i već se pomalo doživljava zdravo za gotovo.

Klavir od pleksiglasa

Prvih se dana sjećam prilično maglovito; studentski dani u ratnim godinama imaju taj mutan karakter, i dobro je da je tako. Iz tih se davnih dana bolje sjećam Doriana Hatte i klasičarskog programa u Guveru, koji su Gašo i on suorganizirali, a koji je tada bio bliži mojim glazbenim afinitetima.

Kasnije sam Gašu bolje upoznao jer sam krajem 90-ih poslovno surađivao sa tvrtkom G.I.S kao roadie i nosač svih potrepština koje glazbena produkcija zahtijeva, te tonac i majstor svjetla kada se pruži prilika, s obzirom da je G.I.S. formalni organizator JazzTimea još od tog vremena. Tu bih svakako spomenuo i Igora Sušnja, čovjeka koji je često nepravedno preskočen u nabrajanju zaslužnih, a čiji je doprinos festivalu u operativnom i tehničkom segmentu neizmjerno bitan i velik. Drago mi je da su se on i Damjan Grbac uspješno izvukli iz naizgled bezizlazne situacije u kakvu je projekt zapao s preranom Gašinom smrću, jer njegov je trud bez ikakve sumnje zaslužio dobre baštinike. Nadam se da su zadovoljni načinom na koji ih Odjel za kulturu u tome prati.

Moje, pak, najdraže iskustvo vrlo je privatno i specifično; bila je to godina kada je za potrebe produkcije iz Ljubljane unajmljen prozirni koncertni klavir od pleksiglasa, koji je posjedovao i internu rasvjetu.

Kao voditelj rasvjete za vrijeme izvedbi, iskoristio sam tu jedinstvenu i neočekivanu priliku za vrijeme jedne opake solo točke Matije Dedića i sveo čitavu rasvjetu na pozornici na taj divni neon iz klavira. To je bio jedan svakako ne pretjerano bitan, ali prekrasan trenutak, pamtim ga i nakon dobrih dvadeset godina! Od bitnijih sjećanja izdvojio bih ludu energiju s jam sessiona u tadašnjem BP klubu u Bonaviji tih godina. E, tamo se sve prašilo!«, prisjetio se Šarar.