U ovoj relativno dobroj domaćoj kinematografskoj godini jedan je novi filmski naslov – »Sedmo nebo« – također izazvao zanimanje publike, moguće prvenstveno zbog žanra, naslova, no možda i zbog imena redateljice koja ga potpisuje. Riječ je o Jasni Nanut, redateljici i scenaristici koja je većem dijelu javnosti poznata po voditeljskim angažmanima u različitim emisijama, kao što su Trenutak istine, Master Cheff, Glamour Caffe, no Nanut potpisuje i nekoliko filmova, studentske »Zajedno«, »Šake« te kasnije »Igra malog tigra« i »Tanja« koji su uspješnice. Film koji je trenutno u kinima njezin je dugometražni prvijenac, a o nastanku toga filma, ideji, njezinome putu, filmskim uzorima te drugome, redateljica govori za naš list.

Godinu dana od zajedničkog žiriranja na Pula Film Festivalu vidimo se na istome mjestu na domaćoj premijeri vašeg dugometražnog filma »Sedmo nebo« za koji ste upravo prošle godine na tome festivalu, u kategoriji filmova koji su u nastanku, dobili postprodukcijsku injekciju. Koliko se sada gotov film razlikuje od onoga što je postojalo kao materijal koji je bio u nastanku i kako je taj poticaj utjecao na film?

– Razlika je nebo i zemlja. Sedmo nebo i zemlja. Prva verzija scenarija bio je jedan sasvim drugi film, ali nije prošao isprve, pa me to poljuljalo, pa su pljuštali savjeti, pa mi je dosadio, pa sam ga mijenjala kako bi mi opet postao uzbudljiv. Da mogu birati, išla bih u pretprodukciju čim završim scenarij, dok je još »vruć«. Ali, ovo nije savršen svijet, a film je strahovito skup sport. Da nema rokova, bila bih vjerojatno još u montaži. Svaka faza stvaranja filma može trajati zauvijek. Mogla bih jedan scenarij pisati cijeli život, jer svakog dana »vidim« jasnije nego jučer, i tako to može ići u nedogled. I snimanje može trajati ohoho, ne bih se žalila da svaku scenu snimam tjedan dana, pa da svaku repeticiju pomno proučavamo, prokomentiramo, vidimo što bi se tu još moglo, eksperimentiramo, a tek onda montaža… jer tu se događaju nevjerojatne stvari, materijal odjednom nudi nove mogućnosti koje ti do tada uopće nisu padale napamet.

Teže je napraviti komediju

Koja je uopće geneza ideje za taj film, i još k tome komediju, koju zasigurno, složit ćemo se, nije lako napraviti?

– Da, čini mi se da je puno teže napraviti komediju nego dramu. A opet, komedija se često ne smatra art formom, pogotovo ako o tome odlučuju ljudi koji sebe shvaćaju preozbiljno. Krenula sam od onoga što se mnogima u nekom životnom trenutku, kad djeca malo porastu, dogodi, ono pitanje je li to tô. Uspaničimo se nerijetko glede toga da nam vrijeme curi te počemo vući drastične poteze, tragikomični smo u očajničkome nastojanju da dosegnemo »sedmo nebo«. Što se tiče ideje, bila je to prvo priča o dvoje stranaca u avionu za koje se ispostavlja da su zapravo ljubavnici, a tijekom jednog vikenda u stranom gradu prožive uspone i padove dostojne cijeloga jednog života, i vraćaju se natrag – ponovo kao stranci. Onda je glavni lik bila žena koja, razgovarajući s foteljom, vježba kako će ostaviti muža, pa je tu bio opet muški lik koji skonča od stresa zbog dvostrukoga života. Film je začet kao crna komedija, pretvorio se u dramu, što me deprimiralo, pa se vratio u komediju. Mislim da mu je to bolje »sjelo«, no putem se pak izgubila svježina, tom ljubavnom trokutu trebala je nova dimenzija, a potom se producentu Hrvoju Osvadiću, koji je postao koscenarist, upalila lampica; zašto ne bi Nino uvježbavao s prijateljem kako će reći ženi istinu? Tako smo dobili četverokut, tragikomediju, kako kaže Mario Petreković koji u našemu ansamblu glumi fango terapeuta. Inače, fango je ljekovito blato u Daruvarskim toplicama gdje je i snimljen dio filma. Posljednji fango u Parizu, kaže Mario kojeg smo prozvali Timario, jer je bio »tjelesni timaritelj« blatom. »Blatio ljude. Ljudi plate da se blate« – tako on priča, a ja se smijem.

Barem po reakcijama publike u Areni i u riječkome Art-kinu, koja je s odobravanjem i oduševljenjem reagirala na film, čini mi se da je zaista dobro prihvaćen, te da može rezonirati sa svekolikom publikom, dakako, generacijski različitom, jer je tema posve univerzalna, a humor neusiljen i prirodan. No kakve vi povratne informacije dobivate?

– Gdjegod dođemo, i u Hrvatskoj i u Europi, publika se smije kolektivno. Ne samo ljudi srednjih godina, već i starije generacije, kao i djeca mojih prijatelja – neki su tinejdžeri, neki u ranim dvadesetima. Njima smo mi starci smiješni sa svojim problemima, oni bi to riješili brzopotezno. U Zagrebu i Puli Nikša Butijer zaradio je pljesak za vrijeme projekcije na istoj replici, što mi je bilo fascinantno, da ne govorim o tome koliko je rijetko da publika zaplješće tijekom filma. Ljudi odlaze iz kina nasmiješeni, dobrog raspoloženja, zahvalni jer su se ne samo dobro proveli, već i prepoznali u problemima kojima se »Sedmo nebo« bavi. Kažu nam često da im film više izgleda kao strani nego naš. Žele nastavak. Zahvalni su što likovi govore i ponašaju se kao u stvarnosti, a ja sam im zahvalna što su to prepoznali. Vjerujem da su iskreni, jer bi se u suprotnom razbježali. Neki dan na slatinskoj premijeri jedna gospođa dala je ideju da se prema filmu snimi predstava, što je jako dobra ideja.

Almodovar kao uzor

Je li vam, dakle, važnije da što više ljudi prihvati film i »ocijeni ga« pozitivno, to jest kao onaj uspjeli, ili da film dobije najbolje ocjene krtičara i pokupi sve nagrade?

– Onaj tko se bavi filmom bez fige u džepu zna što je najvažnije. To nisu priznanja niti materijalna dobit, već izazivanje emocije u gledatelju, reakcije, poticanje na razmišljanje, preispitivanje sebe i svojih postupaka, svijeta u kojem živimo. To je ono kad izlaziš iz kina zadovoljan, inspiriran, u dobroj energiji, ispunjen. Tada je i moja misija ispunjena. Nekoliko ljudi reklo mi je da je tijekom gledanja »Sedmog neba« imalo fizičku reakciju; jedna žena, gospođa Vera iz Slatine, toliko se uživjela u radnju da se pobojala da je na rubu infarkta. Čestitala sam joj na Stendhalovom sindromu, to je vrhunac doživljaja. Meni se to zadnji put dogodilo na kraju »Sigurnog mjesta« Jurja Lerotića, možda najjači fizički efekt ikad kod gledanja filmova. Naravno, pozitivne kritike Jurice Pavičića, prijatelja i kolega, to su dodatni bonusi. Čak nas je i neumoljivi Index pohvalio, strepili smo.

Čini li se meni ili film zaista ima nekih almodovarovskih crta u obilježavanju likova i njihovih odnosa, a možda i u čemu drugome?

– Apsolutno. Almodovar je jedan od mojih uzora u smislu promatranja čovjeka, pogotovo žene, pronalaženju ljepote u njezinim manama, humora u najskrivenijim detaljima ljudskog ponašanja, slavljenju života. Ima tu i Blakea Edwardsa, pogotovo »Desetke«, Woodyja Allena, Alberta Brooksa, Billyja Wildera. Rekao mi je kolega Vinko Brešan da ga je ritam »Sedmog neba« podsjetio na Jacquesa Tatija, a te poveznice nisam nikako bila svjesna.

Kad smo kod Almodovara, koji vam je njegov najdraži film i zašto? Jeste li pogledali njegov novi film »Neobičan način života«?

– Ajme, jesam, divan je! Taj trenutak kad Pedro Pascal kao kauboj sjaše s konja i poljubi ga u »čelo« je epohalan. Općenito je zanimljivo kako se poigrava sa žanrom vesterna, ali mu istovremeno ostaje odan. Almodovar je još uvijek u formi, fascinantno. Teško mi je reći koji mi je njegov film najdraži, većinu sam gledala nebrojeno puta i veselim se svakome novom, no možda ipak »Žene na rubu živčanog sloma«. Kad bude na televiziji, obično ga gledam s prijateljem Banovićem na telefonu, znamo svaku scenu pa se smijemo unaprijed, i stalno ponavljamo: »On nije normalan… kako se sjetiš toga?!«

Posao na televiziji

Osim Almodovara, kao redateljica, čiji rad posebno cijenite?

– U mladosti su me fascinirali oni koji su mi bili dostupni putem Kinoteke i Filmoteke 16, gdje sam gledala i posuđivala filmove koji su me zanimali. »Nož u vodi« i »Odvratnost« Romana Polanskog, rani filmovi Wima Wendersa, »Zelena zraka« Erica Rohmera. Danas me inspiriraju svi redatelji koji naprave dobar film, recimo moji kolege, Hana Jušić, Sonja Tarokić, Lerotić. Sonja mi je bila u montaži, jako sam joj zahvalna, pomogla mi je da vidim svjetlo na kraju tunela. Od novijih filmova moram izdvojiti španjolski »Zvijeri«, kanadski »Falcon Lake« i »Pelikan« Filipa Herakovića, koji su na mene ostavili dubok dojam. À propos »Pelikana«, ne sjećam se da sam vidjela neki naš film u kojem se osjeća utjecaj Akija Kaurismakija, pa i Ulricha Seidla, to mi je bilo jako zanimljivo. Najdraži film svih vremena mi je možda ipak »Pet lakih komada« Boba Rafelsona koji sa svakim novim gledanjem ima na mene isti učinak – sretna sam što sam živa i što svjedočim nevjerojatnoj ljudskoj sposobnosti da slikom, zvukom i pokretom stvori umjetnost koja ostavlja bez daha. Scena u dineru kad Nicholson poludi na konobaricu jer mu uporno odbija donijeti omlet s paradajzima umjesto krumpira i tost umjesto peciva… koliko o frustraciji sistemom, o svijetu, o nama ljudima govori ta jedna jedina scena. Pola moga života sažeto je u njoj. Beskrajno je to dirljiv film, maestralan, naprosto volim novi Hollywood sedamdesetih godina.

Kako se uopće dogodila ljubav prema filmu, skretanje s voditeljsko-novinarskog tipa posla, od televizijskoga formata i emisija kao što su Glamour Caffe, Trenutak istine, Master Cheff, prema ovakvom kreativnom tipu posla koji i nije uvijek zahvalan?

– Težak je, ali definitivno zahvalan. Bavljenje filmom je ispunjavajuće kao rijetko što. Mogu taj osjećaj usporediti jedino s promatranjem svoga djeteta kako raste i formira se u jedinstveno biće sa svojim željama i stavovima. Novinarstvo i voditeljstvo za mene su bili samo izleti, režiju sam upisala u ranim dvadesetima, ali nisam bila zadovoljna svojim idejama, osjećala sam da mi fali životnog iskustva. Ostala sam blizu filmu, posao na televiziji po tom je pitanju bio idealan, omogućio mi je da proputujem svijet i razgovaram o filmu s najvećim filmašima tadašnjice, poput Jarmuscha, Tarantina, braće Coen, Allena, Kim Ki-duka. Na televizijskim sam projektima angažirana i danas, iza kamere, od nečeg se ipak mora živjeti.

Kakve vas uspomene vežu za te poslove, jeste li neki od njih obavljali s posebnom ljubavlju?

– Najljepši dio bio je doživljavanje novih gradova i zemalja s mojom sestrom Ivanom; prvi dolazak u Tokio, obilazak riblje tržnice u pet ujutro, sumo borbe, trešnje u cvatu, naš prvi Sundance festival, barovi s ljuskama kikirikija na podu, prva šetnja Sunset Boulevardom, svježi cannoli na obilasku lokacija iz Sopranosa, prije svega upoznavanje svijeta i ljudi sasvim drukčijih od nas, a opet tako istih, kao i gledanje filmova na svjetskim premijerama, u najljepšim kinodvoranama svijeta. Bilo je uzbudljivo, i voljela sam prenositi ta iskustva publici. I danas sam najsretnija kad putujem.

Trenutak istine

Možda se najviše u tom zbroju poslova ipak ističe jedna emisija zanimljivog koncepta. Trenutak istine, koja je bila vrlo gledana. Što mislite, zašto je imala takav uspjeh kod publike, što je privuklo gledatelje?

– Bio je to »guilty« pleasure. Gledaš kako se netko razotkriva, sretan si što to nisi ti, a istovremeno uživaš u njegovome egzibicionizmu. Ja sam isprva suosjećala s natjecateljima, nije lako pobijediti poligraf, to jest samoga sebe, ali sam onda shvatila da je njima to samo igra, pa je postala i meni. Mnogi se ljudi boje suočavanja sa samim sobom, ali ujedno i gore od želje da se rasterete, kao uostalom i lik Nina.
Kad govorimo o toj emisiji, ljudi možda najviše pamte vaš način vođenja, po ozbiljnome izrazu lica i doskočicama koje ste znali koristiti u obraćanju kandidatima, a začinile su, dakako, i samu emisiju.

Koliko se ta ozbiljna Jasna britkog jezika razlikuje od one u privatnome životu ?

– Uh, jesam ozbiljna čega god se dohvatim, ne vidim smisao u trošenju vremena na bilo što, ako tome nisi u potpunosti posvećen. Ali isto tako ne shvaćam ni sebe ni život previše ozbiljno, i volim se smijati. Ne volim vulgarnost, buku, užasava me neosviještenost ljudi koji buče, recimo koji trube kad vide prijatelja na cesti, cvile im kočnice, deru se, a ne volim niti nekulturu koja se sve više širi mojim gradom. Ali opet, da je nekulturan čovjek svjestan toga da je nekulturan, bio bi kulturan. Kako kaže Nino: »Ja samo želim da je mir. Da se svi fino smirimo i da mirno idemo dalje.« Reklo mi je nekoliko prijatelja da je sâm film »Sedmo nebo« ista ja – životan, pomalo neurotičan, ironičan. To je dobro, tako treba biti.

Od kuda onda Jasna crpi inspiraciju za svoje filmove, i općenito ideje?

– Iz svoje okoline. Često doživim nešto inspirativno, primijetim neku sitnicu vrijednu pažnje. Sve je »research«. Nedavno sam bila na otvorenju izložbe Kolekcionarta, ispričala mi je jedna žena kako je pod tolikim stresom od posla da povremeno zanijemi, i onda mora raditi takva nijema. Podsjetilo me to na ono kad Woody Allen režira slijep. To ću definitivno iskoristiti; lik koji zanijemi, a mora komunicirati s hrpom ljudi. Inače, izliječio ju je neki bioenergetičar. Jedan kolega scenarist pak ponekad prati ljude na cesti, da vidi kamo idu, to je »level up«, uplesti se u život stranca, u potrazi za nekom pričom. Sviđa mi se.

Cassavetes

S obzirom na vaše filmsko obrazovanje, postoji li možda kakva knjiga koja vam je proširila vidike u umjetničkome smislu, te vas potaknula na jedno šire i složenije shvaćanje definicija filma i(li) uloge redatelja?

– Definitivno »Cassavetes«, knjiga u kojoj je autor i novinar Michael Ventura opisao svoj rad na filmu »Ljubavna strujanja«. Bio je uz Cassavetesa tijekom procesa nastajanja njegovoga filma, zapisao je svaku njegovu misao, gestu, postupak. Beskrajno zanimljivo! »Moramo probati svašta, ali iznad svega moramo se usuditi propasti«, kaže Cassavetes, ili »dobar film će te pitati pitanja na koja ne znaš odgovore. Zašto bih želio snimiti film o nečemu što već razumijem?«. Ta knjiga ulila mi je vjeru u sebe, jer Cassavetes je instinktivno pravio filmove, a jedino pravilo bilo je da pravila nema i da pokušavaš u raznim smjerovima sve dok ne osjetiš da je to tô. To je najbolji put. »Vozi« te konstantno gore-dolje, ali si sto posto živ. A tko još želi biti u manjem postotku od toga živ?

Ranije ste nabrajali razne naslove i redatelje koji su vam dragi, to jest koji vas inspiriraju; koliko često onda kao jedna redateljica dajete filmske preporuke? Koja je vaša posljednja preporuka?

– Ajme, stalno ljudima oko sebe predlažem filmove, jer kad pogledam dobar film imam potrebu natjerati sve oko sebe da ga pogledaju, to je valjda ta ljudska potreba da dijelimo iskustva. Stalno otkrivam nove filmove koji su zapravo stari, pa se oduševim kad nađem neki zaboravljeni dragulj. Recimo »Carnal Knowledge« Mikea Nicholsa, koji govori o dvojici cimera koji u studentskim danima pokušavaju osvojiti istu ženu, Candice Bergen. Pratimo ih kroz život, dok polako shvaćaju da to što ih je kod žena impresioniralo nije zapravo ono što žele. Glume ih Jack Nicholson i Art Garfunkel. Stalno mu se vraćam. Tu je i »La Piscine« Jacquesa Deraya s Alainom Delonom i Romy Schneider, zadnji koji sam nekome preporučila, i to Kruni Lokotaru koji je moderirao razgovor na daruvarskoj premijeri filma, te nam poklonio kalendar s tamošnjim drvetom Ginkga bilobe fotografiranim tijekom svih mjeseci u godini. A on je meni preporučio »The Miracle Worker« Arthura Penna.

Život je lijep

Iako ste trenutačno stalno na putu zbog promocije filma, pa se moguće ne bavite nečime drugim, možete li nam otkriti radite li na nečemu novom, na nekom projektu? Postoji li neka ideja koja je zaživjela i razvija se u bespućima misli i mnoštva svakodnevnih informacija koje nekad i zaglušuju? Uz to, imate li neku ideju ili želju koju biste svakako htjeli ostvariti, bilo glede novoga filma, možda voditeljske uloge u kakvoj emisiji posebnoga formata, bilo kojeg drugog oblika umjetnosti ili pak koje sfere života?

– Za vrijeme korone napisala sam novi scenarij za film »Birdie«, o čovjeku koji gubi volju za životom i ponovo je pronalazi na dnu plastične vreće. Uskoro mu se vraćam, ima tu još posla. Trenutačno s ekipom filma obilazim nezavisna kina u Hrvatskoj koja prikazuju »Sedmo nebo«, družimo se s publikom na lokalnim premijerama i ljudima koji vode ta lijepa kina s bogatom tradicijom, i kojima je stvarno stalo do približavanja dobrog filma publici. Pratim mnoge stand-up komičare, jer me fascinira stand-up komedija. Voljela bih se okušati u tome u nekom od sljedećih života. Sudjelujem i u osmišljavanju sadržaja za društvene mreže našeg filma, što mi je zabavno. Znamo do duboko u noć smišljati fore kojima ćemo nadograditi one iz filma. Počele su nas citirati Kulturne muke, to nam je velika čast, a i Književna Groupie nas spominje u svojim ispovijestima, ušli smo u pop-kulturu. Napravili smo i gifove, uskoro ih lansiramo na Whatsapp, a prvi će biti onaj Dinkov kojeg tumači Butijer, u sceni kad mu Nino kaže »ti si divna majka mojoj djeci i to se nikad neće promijeniti«, a ovaj mu odgovara posprdno – »bla bla bla«. Nedavno sam se vratila s nizozemske premijere filma na Eastern Neighbors Film Festivalu u Hagu, i opet oduševljenje, smijeh te lijepi komentari. Život je lijep, najbliže sam sedmom nebu što bih mogla biti.