Riječkom autoru Janu Boliću objavljen je novi roman pod naslovom »Štakori«, koji će biti predstavljen u srijedu, 1. lipnja u 19 sati na terasi Teatro lounge bara u Verdijevoj ulici.

U ovom romanu, objavljenom u izdanju zagrebačke Beletre, Bolić zalazi u podzemlje lučkoga grada, Rijeke.

U kišnoj noći na sporednoj cesti u Matuljima pronađene su na rubu šume dvije teško pretučene djevojke – jedna još živa, a druga podlegla ozljedama.

Slučaj preuzima inspektor John Monroe, Amerikanac koji je došao raditi u Rijeku, grad u kojem je kao dječak provodio ljeta.

Ukratko, ovo je zaplet romana.

»Štakori« su vaš drugi roman u kojemu inspektor John Monroe dolazi u Rijeku riješiti kriminalistički slučaj. Što vas je inspiriralo za ovaj roman?

– Želio sam napisati krimić kojemu je radnja u Rijeci, da bude baš tu naš, izvorni. Mislim da je to važno naglasiti, jer nema puno kriminalističkih romana koji imaju radnju smještenu u Rijeci.

Zapravo to me nekako motiviralo, želio sam da ljudi čitaju nešto gdje je Rijeka. Iako je ovo fikcija, želio sam širiti taj glas o gradu koji volim.

Nisam pisao baš o lijepim stvarima i imajte na umu da je ovo fikcija, i krimić, no Rijeka mi je dala ono što možda nijedan drugi grad ne bi mogao.

Savjetnici iz policije

Umjesto uljepšane slike Rijeke, zašli ste u podzemlje ovog lučkoga grada. Koliko je to o čemu pišete mašta, fikcija, a koliko je riječ o stvarnosti?

– Naravno, ovo je fikcija, ali inspirirao sam se stvarnim događajima i nekim realnim stvarima.

Podzemlje Rijeke mi je pružilo toliko toga, ponavljam, nijedan grad mi to ne bi mogao dati.

Želio sam stvoriti priču koja nije lijepa, atmosfera u priči nije kao u stvarnosti.

Ipak ima manje ubojstava, ali nekih drugih stvari ima i previše. Ne samo u Rijeci, nego i u drugim gradovima. Sredinama. Društvu.

Čula sam da ste prilikom pisanja romana imali i pomoć iz policije.

– Da, jesam. Odnosno od dvoje dragih ljudi. Jedna draga prijateljica Nataša, kriminalistkinja, i jedan dragi prijatelj koji vozi presretača Damir.

Oni su me inspirirali i bili moji savjetnici. Hvala im za strpljenje i svaki odgovor.

Na što aludira naslov »Štakori«?

– Štakori su zato što su u podzemlju. Ima ih puno i šire se kao virus. Za jedne su štakori ovi »gore«, a za druge su štakori ovi »dolje«.

U romanu štakori imaju više značenja.

Štakori su oni nedodirljivi. Oni na vrhu. Oni koji mogu sve. Oni koji gaze. Dok ti s vrha gaze one dolje. Na dnu.

Najvažnija poveznica mi je bila da se jako brzo šire i ima ih puno. A tko su oni, pročitajte u romanu.

Hartera

U romanu se dotičete problema kao što su droga, prostitucija, beskućništvo, korupcija… Uočavate li to kao konkretne probleme u gradu Rijeci?

– To su konkretni problemi u cijelom društvu. Pa tako i u Rijeci. Korupcija, droga, prostitucija, to je sve oko nas. Oni gore uvijek rade što hoće, a mi mali ne možemo ništa.

Mislim da mi svi zajedno možemo to iskorijeniti iz društva. Samo ako svi sudjelujemo u rješenju. Problem je u tome što je to sve jako duboko i ne može se tek tako riješiti.

Zato sam i pisao o tome, jer je to oko nas. Želio sam da ljudi razmisle o tome. Ne možete okretati glavu od problema. Ako okrenete glavu od problema, onda ga upravo vi i činite.

Pisao sam u romanu i o jednom Romu, koji nažalost nije imao iste mogućnosti u društvu. I to je veliki problem. Ljudi na margini su uvijek prepušteni sami sebi.

Jedno od mjesta radnje je i zapuštena Hartera. Zašto?

– Hartera je važna za moj roman. Puno toga se izdogađalo u njoj u priči. Zašto Hartera? Harteru sam izabrao, jer mi je trebalo tako nešto za ovaj roman.

Mračni i napušteni prostori, a ona mi je dala upravo to. Grafiti i usamljene zgrade, zaista su odlična kulisa za priču koju sam stvarao.

Hartera je samo dio priče, no Rijeka ima još takvih tamnih lokacija koje sam isto iskoristio.

Snimili ste i video o romanu. Što o tome možete reći i priželjkujete li možda i filmsku ekranizaciju »Štakora«?

– Da. Ideja je bila snimiti video o romanu. Pa sam želio napraviti neke scene kao iz knjige. Većinu toga smo snimali u Harteri. Hartera mi je poklonila jako puno ideja za priču.

Zapušten kompleks zgrada gotovo u centru grada, nevjerojatno zapravo, ali istinito. To nije lijepa slika grada i šteta je da to tako stoji.

Iako mi je poslužila, volio bih da jednog dana bude tamo neki lijepi otvoreni centar sa šetnicom i vrtovima.

Naravno i da bih bio sretan da jednog dana bude film ili serija snimljena po ovom romanu. Pogotovo zato što bi Rijeka bila u priči.

Nesbo i skandinavski krimići

Tko su vam uzori u kriminalističkom žanru?

– Nemam posebne uzore, ali najviše volim Joa Nesboa! On mi je jedini uzor. Zapravo njegov uspjeh.

Zašto volite pisati upravo krimiće?

– Prvo sam čitao krimiće. Nekako sam odmah zavolio taj žanr. Volim kada je priča napeta i uzbudljiva.

Međutim sada kada sam ozbiljno zaronio u taj svijet, krimiće volim zbog toga što oni nisu više onako klasični poput Poirota, nego govore i o problemima u društvu.

Bave se društvenim pitanjima. Postavljaju sociološka pitanja. Pogotovo skandinavski krimići.

Lijek i ogromni pomaci

Poznato je da boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tipa 2, zbog koje ne možete pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijevate pisati jednim prstom koji još uvijek možete micati i njime stvarati književna djela. Koliko vam se stanje poboljšalo zahvaljujući lijeku koji uzimate?

– Sad već uzimam lijek jednu i pol godinu i zaista ima pomaka u mojem zdravstvenom stanju. Naravno, neću ja sada igrati nogomet ili stati na noge, ali ću zadržati ovu snagu koju imam što je duže moguće.

Negdje ću snagu i vratiti, tamo gdje se može vratiti. Do sada sam primijetio da su mi jači vrat, prst i noga. Bolji je i apetit, odnosno više jedem i probava bolje radi.

To možda izgleda kao mali pomaci, ali to su ogromni pomaci u ovoj bolesti.