Foto Vedran Karuza
Zašto treba prihvatiti odgovornost za svoje odluke, biti zahvalan životu, provoditi vrijeme s najdražima i kako upravljati svojim životom kako bi doista postao »život koji želimo živjeti« - tumači Jan Bolić na temelju vlastitog iskustva i spoznaja do kojih je došao
povezane vijesti
»Nemoj biti obični prolaznik u životu,/ budi zabavljač ulice/koji okupi ljude oko sebe« – piše Jan Bolić, mladi pisac iz Rijeke, kojemu je ovih dana u izdanju Beletre objavljena četvrta knjiga pod naslovom »Život koji želiš živjeti«. Autor knjigu započinje biografski – rođen je kao zdravo dijete, a majka je primijetila da se razvija drukčije nego njegovi vršnjaci kad nije prohodao.
Iako je njegova bolest, spinalna mišićna atrofija tip 2, napredovala i onemogućavala mu kretanje, pohađao je redovnu školu. Odlučujuće za njegovo sazrijevanje bila je teška zdravstvena kriza u kojoj mu je život spasila medicinska sestra, koja ga je oživljavala i proveo je dva mjeseca u bolnici na respiratoru.
Od tada, Jan Bolić svoj život doživljava sa zahvalnošću i veseljem, svjestan da se u trenu sve može promijeniti.
Svoje spoznaje o zdravlju i zahvalnosti, o životnim izborima, o odnosu prema ljudima, osjećajima… objavljivao je na blogovima i svoje je zapise sada skupio u knjigu »Život koji želiš živjeti«.
Zašto treba prihvatiti odgovornost za svoje odluke, biti zahvalan životu, provoditi vrijeme s najdražima i kako upravljati svojim životom kako bi doista postao »život koji želimo živjeti« – tumači Jan Bolić na temelju vlastitog iskustva i spoznaja do kojih je došao promatrajući svijet oko sebe.
Nova avantura
Kako je nastala vaša knjiga »Život koji želiš živjeti«? Kako je koncipirana?
– Kad sam završio svoj prvi roman, odmah sam krenuo pisati nastavak romana, ali sam tada shvatio da sam se zasitio te fikcije koje pišem i trebao mi je odmor od toga. Onda sam počeo pisati za Večernjakovu blogosferu i tako mi se nekako javila ideja za novu knjigu o životu, sreći i inspiraciji. Jako me zanimaju i ta životna pitanja i takva tematika, pa sam se bacio u novu avanturu. Nije bilo lako, ali ništa ne ide bez truda i velike želje.
Knjiga je koncipirana u četiri poglavlja – Prihvati, Vjeruj, Rasti i Budi zahvalan. To su tekstovi i prozni zapisi, neke tekstove iz knjige sam i objavio na Blogosferi. Uglavnom sam pisao o životu, odnosima, zahvalnosti, sreći, inspiraciji i svemu što sam smatrao da je važno za čovjekov sretan život. Naravno, mogao bih još toga napisati jer u životu uvijek ima materijala za poboljšanje, ali to u nekoj drugoj knjizi.
Što vam znači objavljivanje tekstova na blogu? Kako je došlo do suradnje s Večernjim listom?
– Pa zaista sam sretan što pišem za Blogosferu i to mi je puno pomoglo da poboljšam pisanje. Tamo je ekipa blogera super, urednica je također divna, imam slobode i mogu pisati o svemu. Iskreno, tako i sebe promoviram jer kada vas ljudi nemaju gdje čitati ili kada ne objavljujete ništa, nekako se ohladi sve to.
A do suradnje je došlo tako što me novinar koji je radio sa mnom intervju, danas jako dragi prijatelj, pitao želim li pisati za Blogosferu i predložio me urednici iz Večernjeg lista, odmah me prihvatila.
Moram samo naglasiti da ja pišem za Blogosferu jer volim i želim, čisto iz dobre volje. Nisam plaćen za to. Puno ljudi misli kako puno zarađujem od svega toga. Ja im kažem, da bar! Bio bih »pun para«, a i uživao bih!
Izazov pronalaženja inspiracije
Inače pišete poeziju i prozu. Koju vam vrstu izazova predstavlja pisanje blogova?
– Inače kao pisanje nije mi ništa drukčije od primjerice proze, ali mi je ponekad izazov kada mi ponestane inspiracije. Izazov je pronaći inspiraciju. Znate koji izazov, a joj, nekad neće i neće. Sve je to normalno za pisca, zar ne?
Fikciju mi je puno lakše napisati, lakše mi mašta proradi, ali dobro, sve ide! Kada nije fikcija, onda me ovako neke stvari obično potaknu pa mogu pisati. Svakodnevne stvari i trenutci su mi često okidač za neki tekst ili nešto.
Zbog vaše bolesti, kako sam negdje pročitala, pišete jednim prstom po ekranu laptopa. Kako izgleda taj vaš kreativni proces pisanja? Pišete li svaki dan?
– Moram vas ispraviti. Pišem jednim prstom tipkajući po zaslonu pametnog telefona. Kada napišem dio, onda pogledam kasnije na laptopu. Prije pisanja knjige prvo istražujem sve što mi je potrebno, sve to spremim u telefon da mi bude blizu.
Pa razmišljam, slažem u glavi kako započeti i posložiti knjigu, gotovo kao da slike vidim u mislima, jer je jako teško na malom zaslonu pisati velik tekst.
Prije pisanja popijem kavu i onda legnem i počnem pisati. Pišem uglavnom svaki dan, ali ne pišem uvijek za knjigu, nego pripremam tekstove i za objave na društvenim mrežama ili za Blogosferu, volim sve pripremiti unaprijed, ne bih stigao sve, puno je toga. No neku rutinu volim imati, jer se tako ne ulijenim. Kada se ulijenim, teško mi se vratiti u rutinu.
Traumatično iskustvo
Knjigu počinjete biografski – rođeni ste kao zdravo dijete, no onda vam je dijagnosticirana spinalna mišićna atrofija tip 2. Imali ste i ozbiljne zdravstvene krize. Koliko je sve to utjecalo na vas i na vaše poimanje života, ljudi, svijeta? Koja je u svemu tome uloga pisanja?
– Da, bolujem od spinalne mišićne atrofije tip 2, progresivne bolesti i moji mišići su sve slabiji. Tako sam u drugom razredu srednje škole završio na respiratoru u induciranoj komi jer sam dobio respiratorni infekt.
Moja pluća su oslabljena i nisam mogao sve to podnijeti. Jedna medicinska sestra me oživljavala, uspjela me oživjeti, no onda sam bio u komi, ali na kraju nisu znali hoću li se izvući. Probudio sam se iz kome i nakon dva mjeseca se polako oporavio.
Jako je to utjecalo na mene, prvo sam se trebao suočiti s traumom i svime, ali uz podršku obitelji, nastavimo svi dalje. U toj komi sam osjećao nešto kao da mi je govorilo da se moram probuditi i da nije još moje vrijeme, tako je i bilo.
Tada sam počeo živjeti drukčiji, ispunjeniji život i tada sam shvatio da moram iskoristiti svaki trenutak života najbolje što mogu. Svi bismo trebali biti svjesni toga da se moramo manje opterećivati svakodnevnim glupostima, jer vrijeme života ide. Sve me to promijenilo, u pubertetu sam se s tim suočio i morao sam brzo odrasti. Život nije lak, ali to ne znači da nije lijep i da se ne treba boriti!
Trenutačno se suočavamo s globalnom pandemijom koronavirusa. Kako to osobno proživljavate i što biste vezano za to poručili našim čitateljima?
– Pandemija me na početku jako zabrinjavala, ali nisam mogao stalno o tome razmišljati pa sam se posvetio sebi i pisanju. No, da, i dalje me pomalo brine zbog sebe jer sam rizičan, ali i svih drugih ljudi. Uostalom, tko normalan želi biti bolestan.
Nažalost, virus, osim što ugrožava zdravlje ljudi, ugrožava i ostale stvari, aktivnosti i ekonomiju, sport, kulturu, a to me isto rastužuje. Na primjer, nedostaju mi promocije, druženja i okupljanja s čitateljima, ali što mogu.
Nitko nije pošteđen i svi se žrtvujemo. Svi smo se odrekli onih stvari koje smo prošle godine činili sasvim uobičajeno. Smatram da se svi moramo zajedno boriti protiv virusa. Zato me posebno ljute ljudi koji se neodgovorno ponašaju i izbjegavaju mjere, ljudi koji misle da je virus »obična prehlada«, ljudi koji misle da je sve to velika laž.
To ne mogu više ni slušati ni razumjeti. Na početku pandemije bio sam uvjeren da će se ljudi ujediniti, ali mislim da se društvo još više podijelilo.
Kada bismo svi pazili i pridržavali se mjera, pandemija bi se sigurno usporila i vjerujem da bi već odavno bilo puno bolje. Zdravlje je najvažnije, a virus nikoga neće poštedjeti. Kada imamo zdravlje, onda ne shvaćamo što zapravo imamo.
Ako ne budemo svi pazili, puno ljudi će stradati, zbog čega? Zbog ljudi koji misle da virus ne postoji. Nosite maske, držite razmak i nemojte hodati okolo s temperaturom. Nemojte se niti okupljati u velikom broju. Nemojte biti sebični i pazite na druge poštujući mjere!
Ne volim i ljut sam kada određeni ljudi prosvjeduju protiv mjera za suzbijanje virusa. To nije u redu. Ti su ljudi sebični i može ih biti sram!
Imate li već u pripremi sljedeću knjigu?
– Naravno, pišem nove knjige. Dvije su knjige na kojima radim. Krimić je pri kraju, to je nastavak o inspektoru Johnu Monroeu, novi slučaj u Rijeci, jako se radujem vidjeti kako će ga prihvatiti čitatelji.
Uz to, pišem i jedan roman, fikciju, o životu jednog novinara kojemu se dogodio nesvakidašnji događaj, koji će na njega jako utjecati. To je za sada sve. I zahvalio bih Novom listu i svim čitateljima. I svojim pratiteljima.
Motivirajući tekstovi
Jan Bolić (Rijeka 1995.) do sad je objavio tri knjige – zbirku poezije »Trenutci« (2016. i 2019.), zbirku poezije i proznih zapisa »Može biti lijepo« (2017.) i kriminalistički roman »Težina stvarnosti« (2018. i 2019.).
Piše za Večernjakovu blogosferu, gdje objavljuje motivirajuće tekstove o životu i sreći, a na društvenim mrežama inspirira brojne čitatelje svojim afirmativnim citatima.