Ovogodišnje, 19. izdanje Liburnia Film Festivala, najstarijeg festivala dokumentarnog filma u Hrvatskoj, počinje danas u Opatiji. Do 27. kolovoza, do kad traje festival, bit će prikazana 23 filma u konkurenciji, od čega 8 filmskih naslova premijerno, a izvan konkurencije čak 22 filma, što je najveća brojka dosad za one filmove koji nisu u konkurenciji za neku od nagrada.

Osim po broju filmova koji će se prikazati izvan konkurencije, devetnaesto izdanje ovog značajnog festivala donosi bogat cjelokupan program, uključujući tribinu o nasilju, retrospektivu filmova Đure Gavrana, razgovore i piće s autorima te edukacijski program. O posebnostima ovogodišnjeg festivala te o samim filmovima više smo doznali u razgovoru s izvršnom direktoricom Liburnia Film Festivala Jelenom Androić.

Koliko su teme ovogodišnjih filmova aktualne, ima li društveno angažiranih filmova?

– Nezahvalno je izdvajati teme jer se ne radi o festivalu hrvatskog reportažnog dokumentarca za koji bi se eventualno moglo ustanoviti je li pratio medijski najaktualnija događanja, stoga ne možemo reći drugo nego da su filmovi aktualni jer prate hrvatsku, nekad i inozemnu, ali nama svakako blisku i poznatu, stvarnost. Teme variraju od intimističkih pogleda autora na samoga sebe, na obitelj, na prijatelje, na promjene u socijalnom tkivu, primjerice kroz migracije ili određene oblike rada, preko aktualiziranja klimatskih promjena ili pitanja povezanih s temom nacionalnosti, do tzv. povijesnih filmova u smislu da bilježe neki period u jedinici vremena, ili do radno, odnosno rodno-pravnih tema koje bi se mogle okarakterizirati i kao društveno angažirane.

Neki su od takvih, društveno angažiranih filmova, »Tvornice radnicima« Srđana Kovačevića koji govori o događajima deset godina nakon što su radnici tvornice ITAS zaposjeli tvornicu, te postavlja pitanje može li tvornica u rukama radnika preživjeti na marginama kapitalizma, ili recimo film »Žica« Tihe K. Gudac o žilet-žici postavljenoj kako bi se spriječili ilegalni prelasci migranata u mjestima uz Kupu koja su i inače izrazito isprepletena i usmjerena jedna na druge, a kroz to možemo paralelno iščitavati i različite, hrvatske i slovenske, poglede na suvremene migracije.

Premijere i popratni program

Postoji li neka posebnost u tematskom ili kojem drugom smislu što se tiče svjetske premijere filmova?

– Među svjetskim premijerama u konkurenciji su »Neke se stvari nisu dogodile a mi ih svejedno pamtimo« Tamare Bilankov, »Osijek – Kopenhagen, grad traži ubojicu« multimedijalnog umjetnika Ivana Faktora i »Sve kaj ti nikad ne budem rekla« Bele Bračko Milešević, a izvan konkurencije su »Čovjek koji je pao s Arene« Silvia Belušića, »Enrico Marotti: Ovo je moj plov« Relje Dušeka o svjetskom prvaku u windsurfingu iz Voloskog te »Pisma Nicholasu« Dunje Ivezić. Teško mi je povezati te filmove jednim zajedničkim nazivnikom, osim tim da su, naravno, svi sjajni.

Popratni program – o kakvim se filmovima radi tematski, što bi gledatelje moglo zadovoljiti s obzirom na njihovu aktualnost i edukativnu svrhu?

– Popratni program zapravo nije podijeljen po temama, već po, mogli bismo reći, podrijetlu. Imamo program koji se sastoji od regionalnih filmova, Regionale, koji čine filmovi autora i autorica ili pak produkcije s područja Primorsko-goranske i Istarske županije, zatim Retrospektivu Đure Gavrana, filmove nastale temeljem Restartove Škole dokumentarnog filma te film »Povuci – potegni« Nevena Hitreca kojim predstavljamo katalog međunarodne alternativne distribucijske mreže dokumentarnog filma Kinedok. Ne mogu izdvojiti neki film koji se bavio u posljednjih godinu dana nekim specifično aktualnim, odnosno medijski eksponiranim događajem, osim možda filma »Labinska republika: stvarnost iza legende«, koji je »de facto« posvećen stogodišnjici Labinske republike.

Bit će prikazana retrospektiva Đure Gavrana, Foto: NINA ĐURĐEVIĆ/LFF

Hibridni filmovi

Postoji li nekakav trend u vrsti dokumentaraca koji se pojavljuju posljednjih godina ili pak vrsti koja dominira ove godine?

– Zamjetna je tendencija prema hibridnim filmovima, koji dokumentarni film miješaju s animiranim, eksperimentalnim ili pak igranim elementima, te tendencija k dokumentarcima poetske naravi, kao i tendencija k dokumentarnim esejima, a tako je i ove godine. Trend se možda ne može primijeniti na čitavu dokumentarističku scenu u zemlji, međutim, vidljivo je da određene dokumentarističke škole, kao i Akademija dramske umjetnosti, utječu na usmjeravanje mladih filmašica i filmaša u navedenome smjeru.

Po kojim elementima prepoznajemo naglašeniju redateljsku usmjerenost prema esejističkoj formi? Koji bi ovogodišnji filmovi imali takvu formu?

– Uglavnom se pod esejističkim dokumentarcem smatra autoreferencijalni film s fluidnim granicama između fikcije i nefikcije, pa bi takvi filmovi primjerice bili »Jednog petka popodne« Lucije Brkić, »Neke se stvari nisu dogodile a mi ih svejedno pamtimo« Tamare Bilankov ili »Plejade« Mateje Zidarić. Također, kad govorimo o esejističkoj formi, možemo spomenuti i neke prošlogodišnje uspješnice poput pobjedničkog filma »Porvenir« Renate Poljak ili pak lanjskog dobitnika nagrade za najbolju režiju »Zašto mama vazda plače« Karmen Obrdalj.

Retrospektiva Đure Gavrana

Zbog čega je odlučeno da u programu 19. LFF-a bude retrospektiva Đure Gavrana te postoje li naznake društvene aktualnosti u njegovim filmovima?

– Đuro Gavran s kampanjom podizanja svijesti o problemu seksualnog nasilja nad djecom i zagovaranja uvođenja prevencije seksualnog nasilja u osnovne i srednje škole kao dijela obaveznih školskih preventivnih programa, koja je uslijedila nakon filma »Jedna od nas«, čini društveno zaista vrijednu stvar.

Također, riječ je o mladom, a izuzetno plodnom autoru, čije smo filmove u više navrata imali prilike gledati u LFF-ovom programu, a nerijetko se bavi rubno društvenim temama te gađa u neuralgične točke. Zbog filma »Jedna od nas« i zbog »case studyja« koji će o samome filmu Gavran imati, te zbog tribine o nasilju u obitelji na kojoj će sudjelovati, odlučili smo publici kojoj je možda on manje poznat malo detaljnije predstaviti njegov sjajan dosadašnji rad.

S obzirom na ovogodišnje prijave filmova, no i s obzirom na neka ranija izdanja festivala, što možemo reći o regionalnoj dokumentarnoj sceni? Isto tako, što možemo reći o kvaliteti Filmaktivove Nove škole dokumentarnog filma?

– Regionalna dokumentarna scena već se dvadeset godina veže za, mogu slobodno reći, dvije institucije – jedna je udruga Filmaktiv koja se dokumentarnim filmom, produkcijom i edukacijom bavi u Rijeci, a druga je Pulska filmska tvornica koja isto čini u Puli. I dosad smo u programu imali niz njihovih dokumentaraca, nerijetko su i nagrađivani, a četiri Filmaktivovih i pet filmova Pulske filmske tvornice u ovogodišnjem programu stvarno su najveće brojke dosad.

Filmaktiv je, u međuvremenu, pokrenuo i intenzivnu višemjesečnu edukaciju u vidu Nove škole dokumentarnog filma, čiji autorice i autori, odnosno polaznici u pristupu pokazuju upravo one tendencije o kojima ste me malo prije pitali, a slično je i s filmovima koji posljednjih godina dolaze iz Pulske filmske tvornice.

U svakom slučaju, smatram da je Filmaktivova škola izuzetno kvalitetna. Svoje prvo izdanje imala je lani i već se veselim nastavku njihova rada. No ono što mogu generalno reći o dokumentarnoj sceni jest da se snima sve više, vjerojatno radi sve dostupnije tehnologije.

S druge strane, zbog sve dostupnijih i mnogobrojnih edukacija, i korištenje AV medija je usmjerenije i smislenije. Oboje se ogleda i na području koje mi zovemo regijom, a to je Primorsko-goranska, Istarska i Ličko-senjska županija. Velika vidljivost LFF-a zasigurno pridonosi tome da se veći broj filmova koji se, dakle, sve više snimaju, prijavljuje na naš program.

Gledatelji i dokumentarci

Čime bi ovogodišnje izdanje LFF-a moglo i trebalo privući prosječnog gledatelja, a možda i nekoga tko uopće nije ljubitelj dokumentarnog filma?

– Kad promatram publiku za vrijeme projekcija, a pratim njihove izraze lica, njihov smijeh, klonuća, suosjećanje…, zaključujem da publika dokumentarni film snažno osjeća.

Nekad je to zbog jezika i jezičnih finesa koje se čitaju u »ključu«, recimo zbog dijalekta, s čime se ljudi lako povezuju, nekad zbog prepoznavanja vlastite životne situacije ili životne situacije nekoga od poznanika, nekad zbog uronjenosti u iste socioekonomske probleme s kojima se suočavaju i likovi na filmu, a nekad zbog toga što poznajemo susjeda koji je možda sada na velikome platnu. U svakom slučaju, zbog te blizine, »proksimiteta«, se, barem naša, publika s hrvatskim dokumentarcem snažno povezuje.

Čak bih se usudila reći da nakon svakog festivalskog dana kući idu s nekom manjom, ali vidnom i značajnom promjenom. Eto, to je ono iskustvo gledanja dostupno svima koje stoga svakako preporučujem.