ZAGREB – Izdavačka kuća Sandorf objavljuje i poeziju, i već to je za jednog privatnog nakladnika, koji mora isplatiti plaće i opstati, značajna stvar. Nema poezije puno u Sandorfu, ali kad je ima, ostavlja traga. Tako će biti i s najnovijim kontingentom knjiga pjesama, od kojih je jedna izvanredan događaj za poeziju u Hrvata, a i puno šire. Naime Tatjana Gromača ima novu knjigu, naslovljena je »Ivan Bezdomnik i njegove pjesme« i objavio ju je upravo Sandorf.

Ovu tvrdnju o izvanrednom događaju za poeziju moglo bi se izreći i bez čitanja knjige, jer moglo se dogoditi i da nakon prve, i dosad jedine, a nevjerojatno značajne knjige pjesama Tatjane Gromače »Nešto nije u redu?« iz 2000. godine u izdanju Meandra, autorica ne objavi ni stiha. I prosječan poznavatelj hrvatske suvremene književne pismenosti znade da je Gromača objavila važnih i nagrađivanih proznih knjiga, no zna i da poeziju nakon prve knjige nije objavljivala, ako ju i jest pisala.

Prijelomna knjiga

A »Nešto nije uredu?« bila je knjiga koju se može dijelom nazvati i prijelomnom. Izborom tema i motiva, načinom njihove transpozicije u tekst pjesama Gromača je bila jednom od rodonačelnica kopernikanskog obrata (još jednog, periodičnog) u poeziji, u kojem se od metafore i »jezičnosti« krenulo prema metonimiji, ili od visokoparnog i zakučastog pjesničkog govora prema direktnom, jednostavno razumljivom, gotovo proznom stihu. I krenula je priča o stvarnosnoj poeziji. I iako je i veliki Tonko Maroević morao na prvom mjestu objašnjavati zašto u njegovoj antologiji nema Gromačine knjige, pa se trudio dokazivati da je »stvarnosnost« oduvijek postojala, a i da je Gromača objavila samo jednu knjigu pa ne može biti govora o kontinuitetu, morat ćemo reći da je pogriješio. »Nešto nije u redu?« antologijska je knjiga.

Nova zbirka pjesama Tatjane Gromače neće biti prijelomna, barem ne na način na koji je to bila prva, no odsustvo takve ambicije ništa ne govori o kakvoći pjesama. Gromača ostaje vjerna svom početnom impulsu; tekst pjesme i dalje je komunikativan, blizak proznom slogu, no, naravno, godine, čitateljsko i životno sazrijevanje donijelo je nove kvalitete, pa umjesto bunta, ili prkosa, sada ima više analize, intimne i društvene. Ili, kako bi to pjesnikinja rekla u pjesmi »Svijet atoma«: »Sve što sam jednom bila/Već mi je odavno iskliznulo iz ruku«. No i dalje: »Svoju budućnost još nisam kadra nazrijeti/Sve što je bilo i što tek ima biti/Držim slučajnim/Proizvoljnim sudarom atoma/Koji jesu i nisu kao takvi morali postojati«.

Nabrajanja, nizanja

Osnovni gradbeni prosede Gromačinih novih pjesama je nabrajanje, nizanje, pri čemu to mogu biti slike, glagolski prilozi, iskazi o sličnom ili istom, ili o različitom. Ima u knjizi doista snažnih pjesama, poput pjesme »Svjedoci epohe«, koja je sjajno, kompleksno, dvodijelno signiranje zeitgeista. I najpoštenija analiza te pjesme bila bi citirati je do zadnjega stiha, ili slova, u maniri krajnje radikaliziranog koncepta imanentne kritike, s obzirom na to da svaki stih govori novu, važnu informaciju. No za potrebe ovoga teksta može se reći da prvi dio donosi svijest o tolikim čudima i užasima kojima smo svjedočili, i pitanje čemu li onda još možemo svjedočiti, pogotovo kad smo se skrivali od mnogih koji su bježali, jednako kao i od onih koji su, kao mi, ostajali, a drugi dio počinje, pak, naučenostima na razočaranja, no iako znamo da se ne treba plašiti životnih tegoba, jer smo uvijek iznalazili neka rješenja, mi se i dalje bojimo. I iako nas ništa dalje u životu naročito ne čeka, nastavlja se ideja u suprotnom smjeru: jest, znamo sve, ali mi i dalje nismo ravnodušni, pa ni prema naoko beznačajnim pojavnostima poput mirne ceste na horizontu, »Gdje se staza na koncu pretvara u prašinu/Što nijemo sjaji na popodnevnoj žezi/Na kraju neravnog seoskog puta«.

Ima u knjizi i duhovitosti, koja nas podsjeća na Gromaču iz njezine prve zbirke pjesama, no uputa čitatelju je da ne traži previše pjesnikinju iz onoga doba, već da posluša ovu novu i uzme od nje ono što mu/joj treba. A toga će zasigurno biti sasvim dovoljno.

U kolu s Gromačinom zbirkom objavljene su u Sandorfu još dvije zbirke pjesama: Dinka Telećana »Knjiga posjeta« i Hane Kunić »Bojler koji ne radi«. Telećan donosi pjesme u prozi, zbog kojih je i format iz džepnog zadržao visinu, ali ne i širinu, dok nam mlađa pjesnikinja Hana Kunić uz svoje nove pjesme u drugoj zbirci donosi i svoje zanimljive ilustracije.