Uzimajući u ruke novi roman Andresa Barbe »Blistava republika«, očekivanja su bila neodređena. Sam naslov asocira na mnogo toga, dok u opremi knjige stoji kako je riječ o nagrađivanom romanu španjolskoga autora o trideset dvoje djece nepoznatog podrijetla i jezika koja se pojave u tropskom gradu San Cristobalu i nasilnički se ponašaju prema stanovnicima. Ideja je zvučala inspirativno i kao dobra podloga za priču, no uvijek preostaje pitanje izvedbe, koju ćemo pokušati opisati.
Roman je pisan u prvom licu iz perspektive ravnatelja Ureda za socijalnu skrb. On pripovijeda događaje s ulica San Cristobala, rodnoga grada njegove supruge Maije, u koji s njom i njenom devetogodišnjom kćeri (također imena Maia) dolazi nakon nekoliko uspješnih projekata. U sljedeće vrijeme spomenutih se trideset i dvoje djece pojavljuje u gradu te stanovnici isprva na njih ne obraćaju pažnju jer »samo« prose i nemaju krova nad glavom. Njihov dolazak u San Cristobal je nejasan, jer iako je više od polovice djece stiglo iz gradova i sela u blizini, neka su djeca prešla više od tisuću kilometara, da bi stigla u mjesto radnje.

U duhu magijskog realizma

No, djeca ubrzo počinju otimati torbe i namirnice prolaznicima te krasti iz supermarketa, a sve kulminira 7. siječnja 1995. godine. Pri jednom upadu u robnu kuću zaštitar ih hvata »in flagranti« te bezobzirno šamara jednog od dječaka. Djeca potom toga poslijepodneva ulijeću u jedan dućan te ubijaju i ranjavanju nekoliko ljudi, nakon čega bježe u neidentificiranom smjeru. To je u kratkim crtama zaplet radnje, koju pripovjedač često presijeca vlastitim viđenjem događaja te razmišljanjem o pojavi djece i djetinjstvu općenito. Govoreći o stilskim odrednicama, možemo reći da je ideja o pojavi nepoznate djece i njihovom neuobičajenom ponašanju u duhu magijskog realizma, kao i promišljanje pripovjedača o razlozima njihova dolaska i djelovanja. Također, ta promišljanja odlikuju se određenom gnomičnošću. Pripovjedač nerijetko komentirajući događaje iznosi određene pouke ili sentencije pa će tako napisati: »Postoji neki čudan odnos između straha i razmišljanja, kao da je onaj prvi nužna kočnica potonjega i u isto vrijeme njegov nužni pokretač.« ili »Nikad se kao na Božić i Novu godinu ne opaža da svijet tužnih nije isti kao onaj radosnih.« Mnogo je takvih sentencija i osobni dojam je da idu od zanimljivih i preciznih do banalnih. Ne želeći otkrivati previše, spomenimo još da pripovjedač u početnom dijelu interpretira »Malog princa« kao »krajnje zloćudnu knjigu«, kao »vuka presvučenog u tri janjeće kože«. Ovakvo gledanje može se interpretirati kao razočaranje nad idealima djetinjstva i ljubavi, ali i kao parodija takvih, nerijetko postmodernih, tumačenja. Narativ pripovjedač potkrepljuje pozivanjem na televizijske emisije, novinske tekstove te dnevnik Terese Otano, djevojčice iz San Cristobala, koja je slušajući nepoznatu djecu djelomično otkrila o čemu govore.

Svjedočenja i dokumenti

Koristeći »stvarna« svjedočenja i dokumente, odnosno hinjenu intertekstualnost, autor pojačava dojam realnosti svog književnog teksta, to jest želi pridonijeti njegovoj uvjerljivosti, a, po sudu ovog čitatelja, to je uspješno učinio. O likovima pak ne doznajemo previše. Osim pripovjedača, o kojem najviše saznajemo iz njegovih komentara i razmišljanja, tu su njegova supruga i pokćerka, trideset dvoje djece kao grupni lik, gradonačelnik i drugi sporedni likovi. Likovi nisu detaljno razrađeni i nemaju preveliki utjecaj na radnju, jer se sve čini kao da se moralo tako dogoditi. Možemo možda reći i da su svi građani San Cristobala jedan kolektivan lik, koji je zbog svoje prirode pridonio tomu da se sve onako odvije, iako može stajati i ranija interpretacija da se, po zakonitostima priče, sve moralo tako dogoditi. O čemu se radi u naslovu romana ne valja otkrivati jer se izravno dotiče radnje. Sve u svemu, riječ je o narativu koji donosi očekivanja odraslih o djeci i djetinjstvu te što se događa kada se ta očekivanja iznevjere. Priča je to i o nedjelovanju i okretanju glave dok stvari ne krenu vrlo pogrešnim smjerom i dok ne počnu direktno utjecati na nas. Sa svojih niti dvjestotinjak stranica, »Blistava republika« roman je koji vrijedi pročitati.