Blagdansko raspoloženje u mirisima i svjetlima raskoši, kako danas, tako i prije tridesetak godina, bilo je zasigurno najpoželjnije vrijeme darivanja i kupovine.

Trst kao prava meka masovne kupovine u to vrijeme bio je gotovo pod opsadom kupaca iz bivše Jugoslavije. Svakodnevno su u Trst dolazile karavane autobusa i automobila.

Mnogi se još živo sjećaju kilometarskih kolona na granicama, neraspoloženih i ćudljivih carinika, skrivanja kupljene odjeće i ostalih predmeta.

Najvažnije je ipak bilo nabaviti par omiljenih traperica, kožnih talijanskih cipela, barem kilograma fine kave i mnogih drugih sitnica koje u tadašnjoj Jugoslaviji nije bilo moguće kupiti.

Antropološki gledano, fenomen masovne kupovine je do danas, gledan kroz već obrisane čestice prašine shopping stampeda, ipak ostao pomalo neobjašnjiv.

Zlatno doba

Nadahnuti tim vremenima, prošlog se mjeseca u tršćanskoj galeriji Cavò udruge Cizerouno, nadomak Piazze Unità u središtu Trsta, dogodila izložba »Ponterosso – Memorie«.

Izložba je rezultat višegodišnjeg programa Cizerouno »Varcare la frontiera/Prijeći granicu«, odnosno natječaja »Confini/Granice«, koji financijski podržava regija Friuli Venezia Giulia u partnerstvu s Etnografskim muzejom Istre.

Izložba je tek jedna od faza projekta koji je izradio Cizerouno, zahvaljujući potpori Autonomne regije Friuli Venezia Giulia u okviru natječaja »Granice«, a nastao prema ideji Wendy D’Ercole i Massimiliana Schiozzija koji su uz Nušu Hauser, višu kustosicu muzeja Istre, 2014. godine predstavili prvu faze istraživanja u Puli i Novom Sadu.

Ova, druga faza projekta, iznova podrazumijeva partnerstvo s Etnografskim muzejom Istre te donosi nove audiovizualne materijale koji će biti predstavljeni i u proširenom izložbenom postavu u Puli.

Zainteresirani putovanjem u ne tako daleku prošlost izložbu mogu posjetiti do 10. siječnja sljedeće godine u tršćanskoj galeriji Cavò koja donosi izloške i svjedočanstava o zlatnim godinama tršćanske trgovine.

Izložba nazvana »Ponterosso – Memorie« je zapravo monografski projekt kojim se obrađuje dio povijesti grada i sjećanja pograničnog Trsta između 1960-ih i 1980-ih godina.

U tom razdoblju Trst je bio prava trgovačka meka koju je pohodilo tisuće jugoslavenskih građana koji su tamo odlazili u kupnju.

Višesatno putovanje

Posebno povoljno razdoblje za tršćanske trgovce nastupalo bi od 29. studenoga, kad se u Jugoslaviji obilježavao Dan Republike, pa sve do kraja godine, odnosno blagdanskog razdoblja, kao i prvih nekoliko tjedana u siječnju, kad bi nastupile rasprodaje.

U znak tog vremena izložba u galeriji Cavo otvorena je upravo na nekadašnji Dan Republike, 29. studenog.

U to vrijeme, da bi se stiglo do Trsta, trebalo je biti spreman na višesatno putovanje u tada i ne tako velikim i udobnim automobilima ili autobusima.

Vikendi su posebno bili aktualni, a pristizalo se iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Sati i sati vožnje, čekanje u kolonama na granicama, najprije jugoslavenskoj, a onda i talijanskoj.

Na tršćanskoj rivi bilo je glavno parkiralište na kojem bi se smjestili autobusi i automobili iz svih krajeva Jugoslavije. Većini je glavna odrednica bio tršćanski trg Ponterosso, u to vrijeme najveći šoping centar Balkana.

Na njemu su bili štandovi na kojima se mogla nabaviti cijela garderoba, ali i druge kućanske potrepštine. Jednom riječju, Trst je bio simbol izobilja, raskoši, svega onoga što je krasilo kapitalizam, a što je nedostajalo socijalizmu.

Sudar dvaju svjetova, mali prozor u golemi i blještavi zapad. Trst je zapravo bio i mnogo više od toga, predstavljao je političku iznimku, mogućnost suradnje između Jugoslavije i Italije. Za to vrijeme apsolutni presedan.

Majstori šverca

No, kupcima nije bilo ni lako, ni jednostavno. Valjalo je nadmudriti vlast, zakone, i udovoljiti svojim malim potrošačkim željama.

Naime, propisima je bio određen iznos novca koji je bilo dozvoljeno ponijeti u Italiju, a isto tako i količina robe koja se može donijeti u Jugoslaviju.

Zbog toga je često trebalo doskočiti sustavu i »proševercati« željene stvari. Kupci su se dovijali različitim načinima, od toga da su odijevali na sebe po nekoliko pari traperica, majica ili odlazili u kupnju u istrošenoj odjeći i obući koju bi bacali, a na sebe odijevali novu.

Sve one koji se nisu uspjeli zadržati u zakonskim okvirima ili biti dovoljno maštoviti za »prošvercati« željene predmete, carinici bi raskrinkali i plijenili robu ili naplaćivali kaznu.

Jednom riječju, Trst je u to doba bio pravi fenomen ili ekonomski Eldorado, vrtuljak svih tadašnjih valuta – lira, dinara, maraka, dolara, franaka… Često su dobiveni iznosi rođaka iz inozemstva u potrošačkoj groznici završavali na tršćanskim tezgama.

Na postavljenoj izložbi u maloj tršćanskoj galeriji ispričana je velika priča. U središtu izložbe postavljena je karta Trsta s istaknutim najzanimljivijim shopping punktovima »zlatnih godina« s označenim najpopularnijim trgovinama.

Na zidovima su izloženi fragmenti javnih i privatnih sjećanja, slike i videozapisi, kronike vremena koje govore o gospodarskoj dinamici, čak i više ili manje skandalozni izvještaji o iznenadnim bogatstvima.

Naime, nemali broj tršćanskih trgovaca je, obogativši se, kupovao vrijedne nekretnine i cijele blokove zgrada. Novac se slijevao u njihove blagajne iz socijalističkih džepova opijenih jugoslavenskih šopingholičara.

Kroz ispisane novinske stranice tjednika Il Meridiano iščitavamo priče o slobodi i razmjeni, mašti i kreativnosti, domišljatosti i poduzetničkom duhu koji je zavladao gradom u to vrijeme.

Najvažnije – traperice

Kako kazuje idejni začetnik izložbe, Massimiliano Schiozzi, najvažnije je bilo kupiti traperice.

– Sve su se traperice proizvodile na dva mjesta u Italiji. Jedno je bilo na jugu, a jedno u središnjoj Italiji. Trgovci koji su se trudili prodati što više robe, trudili su se biti i kreativni, natjecali su se međusobno.

Mnogi su dali izraditi vlastite naljepnice ili etikete kako bi »brendirali« svoju robu, objašnjava Massimilijano pokazujući vitrinu s polijepljenim naljepnicama najrazličitijih boja i dizajna.

Te naljepnice »marke« onda su tinejdžeri sakupljali u svojim kolekcijama kako bi se mogli hvaliti svojim vršnjacima.

Osim naljepnica, tršćanski su trgovci radi što boljeg snalaženja kupaca tiskali i male razglednice na čijoj bi prednjoj strani bila fotografija trgovine, a na poleđini mapa s ulicama i uputama kako stići do nje.

Promotivni materijali bili su tiskani i na hrvatsko-srpskom jeziku kako bi svima bili razumljivi. Jugoslaveni su dolazili u Trst ne pitajući za cijenu dolaska, samo kako bi mogli osjetiti malo slobode i blještavila zapada.

Jedna od najposjećenijih trgovina bila je Darwil. Tamo su se prodavali nakit i satovi. Mnogi su zalazili u trgovinu i ne znajući kako ponuda trgovine nema ama baš niti jedan švicarski proizvod, ali tvrtka je zbog te sličnosti sjajno poslovala i oglašavala akcijske prodaje u najtiražnijim jugoslavenskim tjednicima.

Trgovina koja je bila smještena uz sam bok crkve svetog Ante, nadomak trga Ponterosso, radila je sve do ‘80-ih godina kad je zatvorena. Danas se na njezinom mjestu nalazi trgovina s kućanskim potrepštinama.

Popularni Giovanni

Druga najpopularnija trgovina bila je trgovina odjećom Mode Giovanni. Na arhivskom materijalu izloženom na izložbi atmosfera je predstavljena fotografijama koje su nastale iz skrivenog kuta snimajući tadašnje kupce i stanje na trgu te smeće koje je ostajalo iza njih na kraju dana.

Giovanni je bio trgovac koji je stigao iz unutrašnjosti, a za sobom je povukao nekolicinu ulagača iz Jugoslavije koji su s njim dijelili dobit.

Trgovina ili vlasništvo nad trgovinama u Trstu podrazumijevalo je i određenu suradnju s tadašnjim tajnim službama, pa se mnoge tadašnje trgovce porijeklom iz ondašnje Jugoslavije podrazumijevalo svojevrsnim suradnicima s vlasti.

Jedna od posljednjih tršćanskih trgovina, popularna Godina, zatvorila je svoja vrata 2014. godine kad je Giorgio Godina okupio 68 zaposlenih djelatnika i iznio im odluku o zatvaranju.

– Ne možemo dalje, opterećeni smo dugovima, prodaja ne ide, a troškovi održavanja trgovine sve su veći. Pokušao sam sve, ali ne ide.

Do kraja godine podmirit ćemo sve dugove prema djelatnicima, bankama i dobavljačima i potom zatvoriti dućan, kazao je tada za tršćanski list Il Piccolo Giorgio Godina.

Godina je najdulje opstala. Nije bila trgovina za mase, zapravo njezina koncepcija mogla bi se opisati kao svojevrsna preteča robne kuće gdje se osim cijenovno umjerene odjeće mogla birati i odjeća na ekskluzivnijim odjelima.

Talijanski espresso

Osim traperica, odjeće i obuće, odlazak u Trst podrazumijevao je i dobar talijanski espresso. Stoga je bio i obavezan posjet Cremcaffèu, gdje se ispijala šalica kave i kupovao barem kilogram fine kave za doma.

Trgovinu je otvorio ‘50-ih poduzetnik Primo Rovis. Bila je to trgovina s najrazličitijim zrncima kave koja je masovno bila posjećena.

Nerijetko se moralo čekati i više od petnaestak minuta za malu šalicu espressa ili neku drugu narudžbu. Cremcaffè je za Trst bio puno više od jednostavne degustacije kave.

Tijekom godina pred tim su se izlozima okupljale skupine mladih, poslovnih ljudi, trgovaca, profesionalaca koji bi iskoristili priliku za ispijanje dobre kave i dogovaranje različitih poslova.

Danas je na istom mjestu otvoren Julius Meinl, koji nastavlja tradiciju dobre šalice talijanskog espressa.

Ovo su tek neke priče iz tršćanskog zlatnog doba. Tršćanski tjednik Il Meridiano koji je izlazio 1970-ih posvetio je brojna istraživanja i reportaže o trgovini u Trstu i njezinim ondašnjim protagonistima.

Naslovnice su se često izrađivale od memorabilija fotomontaža. Na naslovnicama su bili oglasi popularnih trgovina poput Cremcaffèa, Darwila, Giovannija…

Trst je bio mjesto gdje se moglo nabaviti sve. Od najnovije gramofonske ploče s najpopularnijom pjesmom sa svjetskih ljestvica, zadnjih naslova iz književnosti, kvalitetnog sata svjetskog brenda, udobne kožne cipele, vrhunske ili jeftine traperice, odjeću zadnjih modnih trendova…

Ukratko, Trst je ispunjavao sve želje različitih skupina, od modnih do glazbenih i književnih zanesenjaka. Mogao je biti i samo mjesto dolaska za uživanje u talijanskom espressu, odlasku u kino na film koji je netom dobio Oscara, ukratko »dolce vita«.

Mjesto uspomena

Danas je Ponterosso otužno, prazno mjesto na kojem se za našeg posjeta Trstu vrtio samo jedan vrtuljak za rijetke prolaznike. Od nekadašnjeg velikog shopping centra, ostalo je ponešto trgovina, a prema riječima stanovnika, najviše se otvaraju restorani i barovi.

Trgovina je ostala u omjerima potreba građana i ponekog nostalgičnog šopingholičara. Pogled s mosta na Canalu Grande koji se nalazi uz sam trg Ponte Rosso danas je posve izmijenjen.

Uz kanal s lijeve su strane niknuli restorani, a uz desnu stranu tek je poneka trgovina. Blagdansko raspoloženje oko crkve, prigodni blagdanski ukrasi, tradicionalni mandolato i drugi slatkiši i sitnice koje se nude kupcima u potrazi za kupovinom prigodnih darova za nadolazeće blagdane.

Trst je danas mjesto velikih uspomena utkanih u brojne mladosti i djetinjstva. Mjesto u kojem su rasli i završavali snovi.

Posveta nakitom

Giulia Savino godinama izrađuje ogrlice od srebra poput malih mreža koje prestavaljaju nekadašnje ulice s malim perlicama na mjestima gdje su se nalazile najpopularnije trgovine.

Svoje je srebrne ogrlice umjetnica nazvala Hommage Ponterosso Memorie.