Igor Zidić je neprijeporan autoritet domaće likovne scene te oštrouman javni intelektualac, hrvatski povjesničar umjetnosti i književnik. Ne samo da je antologijski hrvatski pjesnik, već je i autor mnogih knjiga kritika, eseja, studija i monografija s područja likovne umjetnosti. Za impresivnih šest desetljeća radnoga vijeka bio je urednik uglednih časopisa poput Razloga, Života umjetnosti, Kola te Hrvatskog tjednika. Godine 1966. izabran je za (poslovnog) tajnika Matice hrvatske i aktivno sudjeluje u zbivanjima Hrvatskog proljeća. U godinama obnove koje su uslijedile, poslije dvadesetogodišnjeg zamrzavanja, u tri je predsjednička mandata vodio Maticu hrvatsku, od 2002. do 2014. godine.

Gotovo je dva desetljeća bio ravnatelj zagrebačke Moderne galerije (danas Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti), dok autorski potpisuje više od dvije stotine izložbi hrvatskih umjetnika u Hrvatskoj i inozemstvu. Iza ovih tek jezgrovitih biografskih crtica, krije se obilje i drugih životnih postignuća.

U razgovoru za naš list, ne samo pomiren s ljetnom žegom, već potpuno nezainteresiran za dokone teme, Zidić pasionirano govori o milanskoj autorskoj izložbi Emanuela Vidovića, kojim se, kako sam duhovito kaže, bavi od rođenja. Osvrćući se na pojedine profesionalne periode života, pruža nam dio slike vlastitih unutarnjih proživljavanja hrvatske svakodnevice i svijeta u cjelini.

Najbolja je nagrada struke

Početkom mjeseca Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske u Muzeju za umjetnost i obrt odlikovalo Vas je Nagradom za životno djelo. Nakon što je dugotrajan i gromoglasan pljesak utihnuo, okupljenima ste koliko retorički, toliko i jednostavno kazali: »A što nam više treba i tko nam išta mjerodavnije može priznati?« Što ste ovime zapravo željeli reći?

– Čovjek se nagradama ne nada ili im se ne bi trebao nadati. Nagrada ne može biti orijentir u istraživačkom ili kritičkom poslu. Ne treba osobito isticati, no logično je i samo po sebi da nagrada koju vam dodjeljuje vaša struka i jest najbolja i najkompetentnija nagrada koju čovjek može dobiti. Dodjeljuju je ljudi koji su upućeni u zbivanja, prate struku, znaju teškoće s kojima se susrećemo i mogu pouzdanije procijeniti učinke u zajedničkom poslu. Vjerujem da su me kolege dobro provjerile poslije tolikih izložbi, poslije »radnih akcija« na četiri kontinenta i pedesetak objavljenih knjiga u Hrvatskoj i drugdje.

Nagrada je nešto što dođe ili ne dođe. Mene je zatekla u visokim godinama, a moglo se dogoditi da je i ne dočekam. Samo u pandemijskim godinama otišli su Tonko Maroević, Nikola Albaneže, Borivoj Popovčak i toliki drugi koji su bili mlađi od mene… Kada se nagrade dogode, vrlo su rijetki koji će ih – kao Sartre Nobela – odbiti primiti. Praksa me poučila da je u takvim zgodama češće riječ o političkoj motivaciji, nego o moralnim načelima. A kad je tako, onda više cijenim onaj paso doble koji su izveli američki Rockefelleri i Diego Rivera: oni, plaćajući s kapitalističkog konta revolucionarnog meksičkog slikara, komunista pa trockista, a Rivera slikajući za njih i za njihove novce svoje sadržaje.

S Predragom Grubićem na otvorenju izložbe Ignjata Joba, Galerija Adris, Rovinj, 2007. / Foto obiteljski album

U govoru prilikom preuzimanja nagrade duhovito ste se našalili da kao pravi štreber govor imate napisan, ali da ćete ga ipak improvizirati.

– Jesam, često tako postupim, pa se i utješim kako je to znak da nisam štreber. Bila je to samo dobrodošla retorička figura. Takve tekstove gdjekad napišem kako bih se koncentrirao na temu i na ono o čemu želim govoriti. Kad biste usporedili tekst koji sam napisao s onim što sam izgovorio, primijetili biste da su to dva različita pisma. Govorenje je obojeno emocijom, okolnostima situacije. Dok pišete, racionalniji ste, a nemate ni auditorija pred sobom. Okruženi ste svojim knjigama i drugim spisateljskim alatima pa je, posljedično, ono napisano uvijek hermetičnije i distanciranije. Imate pored sebe hrpu knjiga pa za kojom posegnete, ubacite neki citat pa se sve doima mudroslovnije, baš profesorski.

Unatoč tomu, vjerujem kako, ipak, ne podcjenjujete pisanje.

– Naprotiv! Kad čovjek ozbiljno radi, mislim da je važno pisati i bilježiti, koristiti sve raspoložive resurse i tehnike: intuiciju, memoriju, literaturu, podsjetnike i drugo. Pisanje i govorenje su dva načina izražavanja kojima čovjek i kad kazuje isto, govori različito, a posve sigurno: na različit način.

Stil je čovjek

Danas se i objave političara putem društvenih mreža poput Facebooka i Twittera, a oko kojih im pomažu PR stručnjaci, stavljaju pod zajednički nazivnik s političkim govorom?

– Ne, to nije korektno. Buffon je pisao: »Stil je čovjek«. Ne možemo li reći i: »Govor je čovjek«? Ako netko piše što ćete vi govoriti – onda je jasno da tu nema ni (osobnog) jezika, ni (osobnog) govora, a najčešće ni osobe (čovjeka).

S Darkom Dekovićem, Varaždin, izborna skupština MH, 2006. / Foto obiteljski album

Jeste li Vi kad promišljali o angažiranju pomoćnika?

– Jučer sam baš čitao da je sv. Toma Akvinski imao do četiri tajnika kojima je jedina zadaća bila bilježiti što on govori. Nisam sveti Toma, ali ipak sam pomislio da bi bilo zgodno imati mladog kolegu/kolegicu povjesničare umjetnosti, neke vrsti asistenta, koji bi mi mogli pomoći u nekim segmentima posla, jer osjećam, više nego prije, kako vrijeme bježi. Ostat će za mnom obilje dokumentacije, rukopisa, bilježaka, koji bi mogli pomoći da se ponešto sačuva od zaborava, da se na neka istraživanja ne gubi opet vrijeme. A tu su i brojne knjige, tko zna koliko fotografija, dijakolora, itd. Imao sam, u svemu tome, i obilno sreće. Moja mi je supruga, slikarica Anabel Zanze, jedna od takvih (mlađih) pomoćnika/pomoćnica, ali ona ne može tu suradnju iskoristiti i za sebe, jer je druge struke i njezini su prilozi za mene dragocjeni, a za nju izgubljeno vrijeme u vlastitom profesionalnom radu. Utoliko je dragocjena njezina vrlo široka pomoć, koja se tiče korektura, unosa tekstova u kompjutor, suradnji na izradi kataloških jedinica, na komunikaciji s drugim, profesionalnim suradnicima, npr. bibliografima ili dizajnerima, a pruža mi i, meni osobito važno, »drugo mišljenje«. Kad jednom zađete u deveto desetljeće života, takva vam je privržena i bliska osoba sve idealnija zamjena za nebrojeno nedostajućih znanja, pomagala, za borbu protiv zatvaranja u stereotipe struke, ali i života. Jedino što mi kvari tu utješnu sliku, spoznaja je da vrijeme koje još nastojim ugrabiti za sebe, zapravo, njoj kradem.

Kojim je granicama Vaš bogati radni vijek povjesničara umjetnosti omeđen?

– Kad sam počeo profesionalno raditi, sanjario sam kako ću pisati o Monetu, Cézanneu, Picassu, Goyi… Volio sam moderniste u svim epohama, tako, prije svih, El Greca. Razmišljao sam o nekim sjajnim Talijanima 20. stoljeća, velikim majstorima koje su frankocentrizam s jedne strane, a opsjednutost »novim« s druge strane, gurnuli u pozadinu. Pomišljam na Sironija, Morandija, Carràa. Onda mi je došlo do pameti: odakle mi pravo umišljati da je na meni pisati o Picassu, a za Franu Šimunovića – koga briga? Tko će se njemu, Šulentiću, ili Kantoci – govorim tek o primjerima – posvetiti, ako ih mi, u Hrvatskoj, zaboravimo? Raščistio sam odavno, u raspravi sa samim sobom, da sam hrvatski povjesničar umjetnosti i da su mi time primarni zadaci određeni. Nostalgija za Europom nije nas i neće nas nikad napustiti. To nam, međutim, širi polje rada: otvaraju se mogućnosti interpolacija hrvatskoga u europsko i odgovornog produbljivanja naših znanja o Europi.

Odnos prema istini

Je li onda točno pretpostaviti da je u maloj zemlji posao povjesničara umjetnosti lakši?

– Logikom inozemca može se činiti da je naš posao lakši, jer smo mala zemlja s osjetno manje slikara, kipara, dokumenata, časopisa, knjiga, izložbi, muzeja, nego što ih imaju Talijani, Francuzi, Nijemci, Englezi i ostali. Onda vam praksa pokaže da je jedan naš moderni slikar studirao u Dresdenu, drugi u Berlinu, treći u Münchenu, četvrti u Beču, peti u Pešti, šesti u Parizu, nekolicina u Italiji, poneki u Španjolskoj. Tada shvatite da morate poznavati kulturne prilike u nekoliko europskih zemalja da biste mogli seriozno raspravljati o maloj Hrvatskoj i njenim umjetnicima moderne. Imajte na umu da naobrazba, rad, skupljanje iskustava ne prestaju na granicama. Ljudi su u prošlosti morali putovati da bi mogli studirali. Sada u Hrvatskoj imamo nekoliko akademija, možda i koju previše, a na samom početku moderne nismo imali nijednu. Isprva su putovali, širili vidike i znanja, samo rijetki pojedinci; onda je naišao val iseljavanja i napuštanja domovine; sada participiramo u globalnim seobama koje povezuju ekonomske motive s potrebom učenja i usavršavanja, ali i nagonom skitnje. Mi smo putovali da nešto vidimo i naučimo, naša djeca putuju da osvoje slobodu. Možda je ta sloboda i najveće od svih suvremenih znanja, tko zna?

S Enzom di Martinom (povjesničarom Venecijanskog bijenala), Otočec, Slovenija, 1998. / Foto obiteljski album

Kako danas s obzirom na digitalno doba koje je nemjerljivo ubrzalo prijenos informacija i komunikaciju gledate na spomenute granice?

– Prijenos informacija, očito, nije cilj »po sebi«, s njima se u određeni prostor unosi i štošta drugo. Postajete, primjerice, ovisnici o ponuđenom »drugom«, postojeće-nepostojećem svijetu. To je i smišljen napad na naš odnos prema istini. Treba ga poljuljati, kompromitirati: treba nas oslabiti. Zapažamo da je digitalno doba, kako kažete, »nemjerljivo ubrzalo« protok-prijenos informacija, ali nije samo to. Tek se počinje, i više, i javno, raspravljati o plasiranju lažnih informacija, o štabovima gdje se planiraju operacije zbunjivanja, dezinformiranja. To je masovno drogiranje paralizirajuće djelotvornim kontradikcijama i s mogućnostima stvaranja globalnoga, informatičkoga paralelnog (lažnog) svijeta, svijeta vojno-strateških, ekonomskih, tečajnih i drugih financijskih zloporaba. Kultura trenutačno nije toliko važna, ali će opet postati, jer važno postaje sve u čemu se može koncentrirati vojni, financijski ili prestižni interes. Stvara se ideja novog pojma granice, bilo da je riječ o mentalnim granicama, bilo da je riječ o dosezima ovakvih ili onakvih projektila, koji će tražiti nove sustave razgraničenja, bilo je riječ o uspostavi sigurnosnih (praznih) koridora ili (prezasićenih) transportnih »tjesnaca« ili časovitih preletnih »propusta«. Itd. Brži protok informacijskih sadržaja ne znači veću moć onih, koji ne utječu na stvaranje i nadziranu divulgaciju informatičke melase. Neće nitko postati veći slikar time što će brže preuzeti tuđa otkrića, jer se naporedo razvijaju i nova sredstva kontrole. Na granice, dakle, gledam kao na nešto što se mijenja jedva shvatljivom brzinom. Hrvatska već sada ima dvostruke granice: one iscrtane u mapi Croatia i one ucrtane u mapu EU. Upisuju se i one treće u evidencijsku mapu političkog Zapada. Ta mapa već ima i dvije podmape: jedna sadrži materijale o aspektima globalnoga sukoba Istoka i Zapada, druga materijale o globalnim kooperacijama. Ne moram zato tumačiti zašto smatram da je realizacija Pelješkog mosta znak strateško-političke mudrosti prema shemi koja je razgovjetna: a) kao projekt homogenizacije nacionalnog prostora, b) kao investicijsko polje (i) EU interesa, c) kao područje omekšavanja potencijalnih napetosti Istoka i Zapada. Kao što rekoh, u toj se globalnoj slici granice a) postupno gube i b) postupno višestruko umnožavaju. Ti su odnosi već dinamični te će biti najvažnije osigurati tek to da nam ni jedna od tuđih granica ne stane nogom na vrat.

Igor Zidić s djecom (Lucija, Fabijan, Neva Zidić) te Maurom Zanze, Rodos, 2009. / Foto obiteljski album

Revidirati početke moderne

Autorski potpisujete izložbu Emanuela Vidovića koja se u organizaciji zagrebačkog Umjetničkog paviljona trenutno održava u Milanu. Kakva je Vaša veza s Vidovićem?

– Vidovićem se, takoreći, bavim od prije rođenja, jer je moj otac, tada još mladić, bio Vidovićev đak u splitskoj Obrtnoj školi gdje se, kao marljiv, možda i nadaren učenik, pod majstorovim vodstvom, lijepo naučio služiti akvarelom. On je poslije prijateljevao s nekim Vidovićevim sinovima pa sam se tako upoznao s njima. Već sam, kao gimnazijalac, zašao u Vidovićev stan i atelje gdje sam vidio lijepu zbirku slika, imao priliku razgledati biblioteku, brojne predmete u tome posvećenom prostoru, osjetiti miris terpentina i atmosferu slikarove radionice. Kao student sam zalazio k dr. Slavanu Vidoviću, koji je imao lijepu zbirku slika, ne samo očevih, i skulptura. Doktor je bio intelektualac, znalac mnogočega, a na kraju i dragi, stariji prijatelj. Onda je Slavanovu ulogu održavatelja baštine preuzeo, do svoje smrti, ing. Jugo Vidović, neprežaljeni i osobito bliski moj sugovornik koji je dio te energije prenio na neke svoje sinove (pojnajprije na Vanju), a Vanja na svoga sina Srđana i tako se lanac, po toj liniji, nastavlja do danas. Od velike mi je pomoći bila i Slavanova kćer Zjena i njezin sin, akademski slikar Mladen Čulić. Moj je stručni angažman bio sadržan u nastojanju da se u Splitu otvori Galerija Vidović, u priređivanju nekoliko retrospektiva između 1971. i 2018, u objavljivanju znatnog broja kritičkih tekstova u kojima sam izvukao na vidjelo neke nepoznate, a odlične slike, ali i bacio novo svjetlo na neka viđena, ali nesagledana djela, osobito u grupi tzv. monokroma. Pokušao sam, potaknut Vidovićevim djelima, revidirati sliku početaka hrvatske moderne i, prema mišljenju kompetentnih kolega, u tome i uspio.

Djela za izložbu, kao i prigodni tekst, priredio sam na inicijativu Jasminke Poklečki Stošić. Bez njezinih organizacijskih sposobnosti prve međunarodne Vidovićeve samostalne prezentacije ne bi ni bilo. Treba zahvaliti na odobrenim sredstvima Ministarstvu kulture RH, Gradu Zagrebu i OTP banci na sponzorskoj potpori.

Za snimanja dokumentarnog filma o Emanuelu Vidoviću u Veneciji – Igor Zidić s Bogdanom Žižićem i snimateljskom ekipom, 1987. / Foto obiteljski album

Sustanar Igor Mandić

Svojedobno ste ulazili u domove naših sugrađana putem televizijskog programa javnog servisa kada ste bili jedan od govornika sad već kultne emisije Peti dan.

– Već sam se bio priviknuo na kamere i atmosferu snimanja kada me pozvao Mirko Galić i predložio da radimo emisiju Peti dan. Smatrao sam da treba koristiti svaku priliku da se govori o kulturnim sadržajima, jer se kultura i inače gledateljstvu teško »prodaje«.

S Vama je tada u studiju bio i Vaš imenjak, nedavno preminuli Igor Mandić. Je li on često bio Vaš neistomišljenik?

– Da. Dva čovjeka koja nisu ista, koji nisu jednojajčani blizanci, koji su imali različit odgoj i različite svoje male živote. Posve je prirodno da nismo uvijek bili, niti mogli biti, istomišljenici. Ali, moj neistomišljenik nije isto što i moj neprijatelj. Najlakše ćete razumjeti što govorim kad vam kažem da mi je za svoje prve godine studija u Zagrebu Mandić bio sustanar.

S Maticom hrvatskom ste u dugogodišnjoj bliskoj vezi. Period od 2002. do 2014. godine se drži plodnim za Maticu, a Vi ste tada bili predsjednik. Na što ste najponosniji iz tog doba?

– Zadovoljština je povijesna, a nije predsjednička. Odnosi se, naravno, i ponajprije na razdoblje poslije 1966. i do kraja 1971. kad je Matica postupala iznimno mudro, pošteno i odvažno. Tada sam bio mlad čovjek i to me uvelike formiralo. Na to vrijeme zbilja možemo biti ponosni. Prekinuli smo, na primjer, izdavanje tzv. zajedničkih rječnika Matice hrvatske i Matice srpske, jer tu zajedničkog nije ni bilo, osim unitarističke i unitarizirajuće politike koja je iza toga stajala. Osujetili smo, također, i projekt zajedničke povijesti »srpskohrvatske« književnosti. A onda je došla i Deklaracija.

Kad sam 2002. izabran za predsjednika društva, imao sam dugotrajno iskustvo. S novim su vremenom došla i nova pitanja smisla opstanka Matice, jer napokon imamo svoju državu koja, naravno, neće biti protiv hrvatskog jezika ni protiv drugih sadržaja hrvatskog kulturnog identiteta. Smatrao sam da trebamo raditi još jače, čak i ako se odmaknemo od političkih tema preuzetih po inerciji od našega 19. stoljeća u kojemu su kulturne institucije zamjenjivale, a zapravo nadomještale ulogu zlorabljenih političkih institucija u zemlji u kojoj je od dva do četiri posto stanovnika imalo aktivno pravo glasa. Nisam se, za svoga rada u Matici, vodio idejom spektakularnih akcija, a nisam radio ni u prilog osobnome ponosu. Postignuća društva bila su mi uvijek ispred pojedinačnih podviga. Pokrenuli smo neke biblioteke, tako novu hrvatsku povjesnicu u sedam knjiga, pokrenuli Enciklopediju MH i tiskali prvi svezak, obranili Stoljeća hrvatske književnosti, postavili spomenik zahvalnosti našem dobrotvoru Juri Petričeviću…

Dječja perspektiva

Kada biste se osvrnuli na svoju profesionalnu biografiju, biste li rekli da Vas je pratila sreća?

– Bih. To ne krijem i zapravo se više volim pohvaliti da sam u životu imao i puno sreće, nego kukati da mi se nije ispunilo ovo ili ono. Od jadanja nema koristi ni za koga. Treba raditi. (A neka i sreća pomogne.)

Sloboda da se ponekad izreče i nešto negativno se nadovezuje i na netom spomenutu čovjekovu potrebu da se prilagođava promjenama. Znanost ukazuje na to da je jačanje otpora prema promjenama tijekom godina života u ljudskoj prirodi, jer sva uvjerenja imaju tendenciju otvrdnjavanja. Vi, prkoseći navedenom, osvježavate zazivajući promjene.

– Na to gledam iz perspektive svoje djece, koju volim pa onda kroz njih vidim i drugu djecu, odnosno mlade. Jasno mi je da će u mnogočemu biti različiti od mene i ne pada mi na pamet da ih silim da budu kao ja, da misle kao ja. Ali primjere svega u što vjerujem nastojao sam im, bez grčevitosti i apriorne polemičnosti, barem predočiti.

Primjećujem kako su i oni od mene, svaki s nekog drugog područja, ponešto usvojili, ali samo od onoga što se njima čini važnim. To poštujem, mislim da je prirodno da se tako ponašamo. Moramo prihvaćati promjene, svijet se oduvijek mijenjao. Zamislite samo kada su se nakon gotike pojavili prvi renesansni umjetnici… To je u duhovnome smislu bio pravi šok, jer je drukčija filozofija i percepcija svijeta stajala iza velikog i širokog renesansnog prozora, nego iza obrambenog i uskog gotičkog. Renesansni nas je prozor uvodio u svijet, gotički je dopuštao tek malo prostora streličaru da nas od svijeta obrani.

Ne smatram to nekim svojim modernitetom, nego realizmom. Treba biti otvoren mladim ljudima jer će njihov biti svijet koji mi, polako, ostavljamo. I nemojte misliti da im ostavljamo čaroban svijet. Dapače, dobro smo ga stigli zagaditi, ruinirati, učiniti, u mnogim već dijelovima, posve neprivlačnim. Naši će ga potomci morati popravljati bude li sreće da se to dogodi.

S Antunom Šoljanom u Salonu Schira, 1985. / Foto obiteljski album

Bolje ili nikako

Dakle, sve dovodite u pitanje?

– Prvi svjetski rat se dogodio prije nas pa se čini da je davna prošlost. Drugi rat sam doživio, kao i »hladni rat« Istoka i Zapada, ratove u Koreji, u Vijetnamu, diljem Afrike, na Srednjem Istoku i drugdje. Vidjeli smo štošta. Sada i Ukrajinu. Imam pravo reći da nismo ništa bolji od generacija prije nas i da se samo možemo nadati da će naše potomstvo biti bolje ili biti sretnije nego smo mi bili.

Imamo li uopće temelje za takvu nadu?

– Nemamo temelje, ali imamo potrebu. Dilema nije: malo bolje ili malo gore, nego: bolje ili nikako.

Je li Vas period pandemije usporio? Na čemu trenutno radite?

– Nedostajali su mi, ponajviše, ljudski a onda i profesionalni kontakti. Izgubili su se sastanci s djecom, otuđili smo se od unučadi, nismo se mogli čestito oprostiti i s nekim dragim prijateljima. Žive je kontakte počeo zamjenjivati Zoom, ostao mi je tek radni stol i hrpa pisaćeg papira (ako Bog da, za Bukovca, Vidovića i još ponešto).

Po svemu sudeći, Vi ste pravi radoholičar.

– Jesam, da. Pod prisilom sam spreman priznati da mi je do rada više nego do uradaka. (Ako to i pročitate – znajte da nije istina). Već mi se svašta priviđa. Predugo nisam vidio more.

Fotografije iz obiteljskog albuma