RIJEKA – Radovima troje umjetnika i umjetnica, Huga Barangera, Ivane Papić i Kristine Pongrac, novootvorena izložba u Galeriji O.K., »Zeleni kôd: Ekologika«, konceptualno i medijski propituje teme ekologije, tehnologije, kao i identiteta, i osobnog i kolektivnog, centrirajući otuđenoga pojedinca u središte.

Priroda kao ishodište

Prema riječima kustosice izložbe Katarine Podobnik, »određenjem kolektivnog identiteta holističkim konglomeratom, determinirani prirodom kao počelom, sadašnjošću i jedinom izvjesnošću, umjetnički koncepti Baranger, Papić i Pongrac otuđenost artificijelnog poretka razbijaju humanijim, geomorfnim, ‘zelenim kôdom’«.

– Sveprisutne zelene politike, nerijetko zagovarajući provođenje naizgled održivih i ekološki prihvatljivih zelenih tranzicija, simultano uzrokuju negativne ekološke, ali i društvene posljedice, u kontekstu kojih se »greenwashing« i »outsourcing« kao aktivnosti neetičnog poslovanja često pojavljuju bok uz bok energetskom paradoksu, situaciji u kojoj povećanje energetske efikasnosti, umjesto smanjenja, uzrokuje porast potrošnje energije i prirodnih resursa. Takve, nejednako implementirane zelene politike, utječu na stvaranje distopijskog svijeta ekotehničkog upravljanja, kao manifestacije artificijelne proizvodnje, ujedno i mjesta ekološke hipokrizije, piše Podobnik u predgovoru izložbe.

Mahovina – glavna komponenta

Rad Huga Barangera, »Gdje je 2+2=5«, zvučna je instalacija u nastajanju, čija je glavna komponenta ujedno i oblik umjetničkog istraživanja – mahovina – koja je u funkciji električnoga uređaja i generatora specifičnih akustičnih efekata. Polazište autorova umjetničkog istraživanja citat je sovjetskog šahista Mihaila Talja: »Moraš odvesti svog protivnika u duboku mračnu šumu gdje je 2+2=5, a staza koja vodi prema izlazu dovoljno je široka samo za jednog«, a referenca na Orwellov distopijski roman »1984« prepoznaje se u korištenju matematičke proturječnosti kao formule potpune kontrole totalitarnih režima nad stvarnošću i istinom. Unoseći Taljeve šahovske partije skladanja glazbe kao partiture u »open source« program, instalacija Huga Barangera, koja generira zvučne kompozicije u stvarnom vremenu i prostoru, postaje prirodno-tehnološki ambijent vječnog zelenila.

Umjetničko-istraživačkim projektom, radom »Glas divljeg oraha«, autorica Ivana Papić na temelju osobnog i kolektivnog nasljeđa područja Dalmatinske zagore nasuprot vlastite berlinske svakodnevice »site specific« umjetničkom instalacijom istražuje ženski identitet. Radi se, naime, o invazivnoj biljnoj vrsti »Ailanthus Altissima«, u narodu poznatoj kao pajasen, odnosno divlji orah, koja je iscrtanom koncentričnom kružnicom negativno konotiran; kružnica služi kao alegorija otežanih životnih okolnosti ruralnoga područja, mahom patrijarhalnoga ustroja i njegova širenja, kao i ženske prilagodljivosti.

Metafora pet elemenata

U videu i zvučnim zapisima instalacije javljaju se glasovi pet žena koje šaputanjem autorske poezije Papić, podijeljene u pet činova kao metafora pet elemenata – Zemlje, Zraka, Vode, Vatre i Drva divljeg oraha – progovaraju o ženskoj tradiciji i duhovnosti, a sve to prati pet poglavlja umjetničke knjige »Divlji orah«, ujedno scenarija kratkog eksperimentalnog filma, u kojemu protagonisticu, u njezinom sanjarskom putovanju k ženskim precima u selu Prgomet, vode fiktivno-magijski likovi Jezerca i Divljeg oraha.

Autorica Kristina Pongrac u svom umjetničkom radu istražuje premreženost tema porijekla i nasljeđa, u sukobu s postindustrijskim i posttehnološkim razdobljem. Postavivši fokus na samoosvješćivanje o ujedno kolektivnoj, ali i pojedinačnoj odgovornosti prema prirodnoj okolini, Pongrac koristi metode ekoaktivizma, ujedno aproprijacije, reciklaže i »upcyclinga« artificijelnih materijala. (Re)kontekstualizacijom »land art« projekta »Motherboard«, čiji je koncept nastao u vrijeme invazije ravnozemljaških teorija, Pongrac koristi nefunkcionalne, odbačene matične ploče, koje u tehnološkom svijetu, poput gena u onome prirodnom, nose specifičnu ulogu koordinacije svih ostalih računalnih komponenti. »Site specific« popločavanjem travnjaka matičnim pločama, umjetnica aktualizira provokaciju, ujedno naglašavajući dominaciju tehnologije u životu na Zemlji te nužnost reciklaže.

O autorima

Hugo Baranger rođen je 1992. godine u Niortu, a odrastao je u srcu Zelene Venecije (Marais Poitevin, Francuska). Dijagnoza slabog vida u kombinaciji s jakim astigmatizmom i hipermetropijom u dobi od pet godina, oblikovala je njegov doživljaj svijeta kao svijet nesigurnih obrisa i raspršenih fokusa. Diplomirao je na Školi likovnih umjetnosti u Angoulêmeu 2016. godine, a od 2022. živi i djeluje u Zagrebu.

Ivana Papić multimedijska je umjetnica rođena 1987. godine u Splitu. Magistrirala je konzervaciju i restauraciju na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu 2011., a također je diplomirala na specijalističkom magistarskom studiju na Institutu Umjetnost u kontekstu na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Berlinu 2022. godine. Redovna je članica HULU-a Split, Kino Kluba Split i bbk e.V. – profesionalne udruge vizualnih umjetnika Berlin.

Kristina Pongrac multimedijska je umjetnica rođena 1985. u Čakovcu. Po struci je dizajnerica interijera (2004. Graditeljska škola Čakovec) te magistra primijenjenih umjetnosti (2014. Akademija primijenjenih umjetnosti u Rijeci). Surađuje s institucijama i organizacijama koje djeluju na području kulture, umjetnosti i ekologije. Njezini radovi nastaju autorefleksivnom metodom, aproprijacijom i »upcyclingom«, a glavna im je okosnica suodnos čovjeka, prirode i kulture, čemu nerijetko pristupa kritički i interdisciplinarno. Izražava se u mediju mozaika i grafike, intervencijama u prostoru te performansima.