Advent je, blagdanski su dani, žurba je, nervoza, stres, sve onako kako zapravo ne bi trebalo biti. No, čim uđete u portun, u vežu zgrade na adresi Kumičićeva 10 obuzme vas neki blaženi i toliko potrebni mir. A kad vas još blagim pogledom počasti Maja Lukjanov, voditeljica muzeja, odlučite, makar da toga niste ni svjesni, kako će te ostaviti po strani sve to ludilo na ulicama i uživati u toj blagosti. Još da se sjetiti odakle vam je to Maja poznata!?

– Niste prvi koji mi to kaže. Valjda imam takvo neko lice, smješka se na to Maja.

Maja je Zagrepčanka koja jako voli svoj grad / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Smješka se dok otključava vrata Muzeja nedovršenih umjetnosti. Ključ je u bravi, Maja ga okrene jednom, dvaput, otvara vrata i eto nas doma makar nikada prije u prostor muzeja kročili nismo. Tu je stari drveni stol, tu su crno-bijele fotografije, tu je pribor za vezenje, baš kao i onaj za linorez, tu su boje, slike, crteži… Dadi, našem fotoreporteru, ne treba uputa, taj je momentalno krenuo skakutati naokolo. Valja mu slikati i Maju, a dok oni ne odrade svoje, Maja novinara smješta u sobu s pijeskom. Dobro, nije to baš soba, više je poput kakve telefonske govornice u kojoj je, tamo gdje u filmovima stoji debeli telefonski imenik, »tacna« s finim pijeskom da se po njemu šara. Da se šara, da se stvara i da se misli primire. Da se, recimo, nacrta otok s palmom i suncem i ribama što plivaju u morskim dubinama. Tamo je, nema sumnje, spokoj. Samo, odakle Maji uopće ideja da napuni stotinjak »kvadrata« starinskog stana u centru Zagreba kojekakvim čudesima pomoću kojih se rade i izrađuju kojekakva druga čudesa!?

– Kradete li ideje, ili ste sve sami smislili, pitamo.

– Ideje se uvijek kradu. Kopiraju se kao na ovom prvom stolu za kopiranje. Mi ljudima kažemo: »Slobodno kopirajte!« Jer, kopiranje je najbrži način za naučiti, za doći na sljedeću stepenicu, smije se Maja.

Jedna od poruka Muzeja nedovršene umjetnosti / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Smirujući pijesak

Ma, teško da se imalo odakle kopirati ovaj prostor, prostor za koji će Maja reći da izgleda kao kakav atelje svakog umjetnika.

– Radimo 50.000 stvari odjednom i ne možemo nikad stati. Uvijek nas nešto novo zaintrigira, neka nova tehnika, nešto novo hoćete probati. Ja sam krenula s modom. Moda, tekstil, to je bila moja »droga«, priča Maja.

E da, Maja je stilistica, kreatorica, štono bi se reklo, po zanimanju. Otud je sve počelo onomad davno. Vratit ćemo se mi i na to, ali prije valja riješiti jednu novinarsku dilemu.

– Zašto ste me samo stavili u pijesak, pita novinar.

Smije se od srca na ovo Maja.

– Zar nije taj pijesak dobar, opuštajući, smirujući, odgovara pitanjem.

Bome i jest.

– Ovo je muzej u kojem ljudi imaju pravo sudjelovati u stvaranju umjetnosti, da nismo samo promatrači umjetnosti, a time i života, nego da imamo pravo i sudjelovati. Ovdje će te naći alat, pribor, sve što vam treba, a nadamo se i malo inspiracije, pa da ljudi mogu probati, naći nešto što im odgovara i smiriti svoju dušu. Da mogu shvatiti da je ljepota kada nešto stvaraš, objašnjava Maja.

Cilj muzeja je utjecati na zajednicu / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Majina je želja da oni koji će tu stvarati shvate da je to gušt koji, ilustrativno će ona, dokida potrebu za Normabelom.

– Probate vezenje, recimo, i zaboravite na probleme, ne dvoji Maja.

Lijepo je to, ali u današnje doba kada se čini da sve možemo kupiti, tko će rukama raditi išta!?

– Iskustvo ne možete kupiti. Tog osjećaja da ste nešto stvorili sami samcati svojim rukama, tog osjećaja nema u dućanu kad se kupuje nešto gotovo, kad ne znate ni otkud je to, ni od kojeg materijala, ističe Maja.

Pritom pokazuje na lan što visi na zidu, lan koji joj je jako drag i zato što su vjerojatno i njeni preci radili stvari od lana.

– Sve što radite rukama je fantastično. Fantastično je kada završite svoj projekt i kad vidite to što ste sami stvorili praktički od nule, veli Maja.

I opet je u pravu, ali i opet nas tjera da kažemo kako je sve što govori na mjestu, ali ne stigne se danas uz ovakav ritam života još i to.

– Ne stignemo, a kad ljudi dođu ovdje, kada probaju sami stvoriti nešto onda kažu: »Wow!«, na to će Maja.

Iz duše

E da, wow, koji se oteo i nižepotpisanom kada je ušao u Muzej prekinutih umjetnosti. Gdje god da se okreneš nešto te tu vraća u lijepu mladost, prošlost, bude se i emocije i uspomene. A nije da nije bilo davno kad se u osnovnoj školi na satovima domaćinstva vezlo, niti je davno kad je isti ovaj pramen lana visio kod bake na zidu.

– I to svi tako osjete, tu energiju. Ovdje zapravo nemate ništa za vidjeti. Radije idite u Louvre i tamo će te vidjeti vrhunsku umjetnost. Ovdje nije to poanta. Ovdje je poanta da ljudi shvate da mogu, da imaju pravo sudjelovati u životu, ističe Maja.

Pritom će se, sumnja ona, izaći od njih i gdjekoji slikar, umjetnik pravi, jer sve tu potiče ljude da više cijene svoj rad. Jer, kako kaže, sve što izvuče čovjek iz svoje duše pa stavi na papir recimo, sve je to vrijedno i sve to ima vrijednost.

– Jedan dečko je na linorezu izrezbario nogometni teren. Genijalna ideja! Nitko osim njega nije se to sjetio napraviti. Napravio je nešto vrijedno, mi smo to otisnuli i on se potpisao, veli Maja.

Svoje mjesto našao je i tkalački stan / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Pitamo Maju koga je uopće imala na umu kad je krenula misliti o muzeju ove vrste, koju dob, koje ljude. Kaže, skroz je to neka nova ideja i nisu ni ona ni njen tim uopće bili sigurni koliko će ljudima ovakvo što uopće odgovarati i biti zanimljivo.

– Na početku je sve bilo besplatno, da vidimo hoće li tko doći. Bilo nas je sram naplatiti ulazak, smije se Maja.

Dogodilo se posve suprotno.

– Ispalo je da ljudi ovo sve zaista vole. Djeca obožavaju, mladi obožavaju. Možda jedino stariji ljudi, oni preko 70 ne pokazuju entuzijazam, precizira Maja.

– Oni su to sve već vidjeli, probali, velimo.

– Mislim da je njihova duša spremna samo se diviti, više nego stvarati, na to će Maja.

Sve je više eksponata u prostoru od sto »kvadrata« / Snimio Davor Kovačević

Dječje bolesti

S druge pak strane u djece je prirodna sklonost da stvaraju, žele stvarati, a sustav im je naš, onaj obrazovni ponajprije, to uglavnom onemogućio.

– Tko god dođe, osjeti ovdje neku energiju, primiri se, nađe sebe u ovom svemu – mišljenja je Maja.

Posjetitelji su ti koji svojim radom i interesom mijenjanju postav, koliko god to postav možda bila i manjkava riječ za opisati što to sve tu ima. U početku je, primjerice, vezenje bila tema samo za jednim malim stolom da bi interes dotjerao vezenje za veliki središnji stol pa da u istom trenu vezu i mali i veliki, i djeca i tate. U ovom muzeju uči se i kako se radi papir, pa se vidi kako tkanjem nastaje odjeća.

– Ali, ako svi uratci ostanu izloženi, vama će ovih sto »kvadrata« brzo biti tijesno, primjećujemo.

– Već je, iskreno će Maja.

Muzej je otvoren od kraja svibnja. Ravno mu je pola godine. Maja će reći da su poput bebe, sa svim pripadajućim dječjim bolestima.

– Gledamo, pratimo, mijenja se sve i nikada nije isto. Jer ljudi tu imaju slobodu, veli Maja.

Nekada se dogodi da posjetitelji štogod i unište, i to je loše. Nada se Maja da će kreativnog uvijek biti više, da uništavanja možda biti i neće. Samo, tko uništava i zašto!?

– To je dobro pitanje. Mislim da smo kao društvo tako postavljeni. Ako to rade djeca to je zato što im cijeli sustav ne da priliku da negdje lupe čekićem, buše nešto, pile. Nemaju priliku, pa ih sami traže. Odrasli, e to je već interesantno pitanje. Nema toga puno, ali nas iznenadi ta potreba da se uništi, kaže Maja.

Možda je u odraslih sušta ljubomora, jer se čini tako jednostavno pogoniti muzej poput ovoga. A nije jednostavno i da jest, odavno bi se netko već toga sjetio. Uostalom, priznaje Maja, neke interaktivne ideje ne uspiju uvijek, odu u krivom smjeru, ne funkcioniraju s različitim uzrastima.

– Nitko više ne čita uputstva tako da je i to problem, smješka se Maja.

Briga o zajednici

A onda navrate njemački turisti.

– I pitaju: »Zašto nemate više uputstava!?«, kaže Maja.

Kulturološke razlike tu su na djelu. I sve vode k onoj zanimljivoj Majinoj definiciji kako smo interesantan narod koji još nije ukroćen. A to bome ima svojih i dobrih i loših strana. Jednostavno se događa da djeca što dolaze iz uređenijih školskih sustava momentalno od datog alata i mogućnosti kreću nešto od toga stvarati, dok našoj djeci, a bome i roditeljima, treba mrvu duže dok shvate da u ovom muzeju mogu dobiti znanje. A kad se to shvati, želi se još, taman da ima čeljadi koja tu uredno zna ostati i po tri sata, ako ne i pet, dok izvan Muzeja teče onaj život koji nas, navodno samo k’o bujica nosi.

– Ali, gdje je tu onda financijski interes!? Ljudi dođu i ostanu pet sati, unište nešto tu i tamo, netko mora tu i raditi da im pokaže kako se veze, crta… Što vam, Majo, bi!? – pitamo.

– Nije financijski interes prva ideja. Doći će i do financija, ne brinem se, sve dođe. Ali mislim da se vrijedi brinuti o zajednici. Ovdje dolazi puno teta iz vrtića, puno učiteljica, puno djece prođe i mi možemo utjecati na njih. Mi možemo ovdje utjecati na to kako gledaju sebe, svoju zajednicu, kako gledaju predmete oko sebe, zgrade u Zagrebu. Možemo utjecati na njih i reći im: »Imate pravo utjecati na politiku, na svijet oko sebe!« Imate pravo. Ali morate brinuti o zajednici, ne samo o sebi, o svojim individualnim potrebama. Jer, svi smo dio zajednice i sve nam se na kraju vrati i lupi o glavu. Tako da mi je jako bitno da mogu utjecati na ljude. To jako iscrpljuje, sigurno, ali mi je to jako drago, naglašava Maja.

Jest, nemamo više energije mijenjati svijet kakvim prosvjedima, recimo, ali možemo to i tako da mijenjamo bližu okolinu, pa će okolina mijenjati svoju okolinu dok se ne naprave promjene.

– Lijepo mi vas slušati, rado bi da u sve to vjerujem, ali ne mogu pobjeći od toga da me život i posao učinio i okorjelim skeptikom, priznajemo.

– Većina je ljudi to postala, nažalost, pesimisti i skeptici. Ali, život je jedan. Ostaje ono što smo napravili, pa što ćemo onda ostaviti iza sebe!? Meni je cilj da na svijet oko sebe utječem, inače ne vidim smisao života u ovakvom društvu. Vidi se da ide u krivom smjeru. Hajmo vidjeti što radimo krivo, što možemo poboljšati, na što možemo pozitivno utjecati, kako možemo djeci dati više prilika da ne moraju napuštati ovu državu. Hajmo vidjeti pa malo-pomalo. Ja utječem na tete u vrtiću, tete u vrtiću na djecu i tako, domino efekt, ja se nadam, iskreno će Maja.

Jedan kreativni WC / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Prepoznavanje

E, tu je sada red pokušati otkriti tko je Maja.

– Maja je Zagrepčanka koja jako voli svoj grad, smije se Maja.

Maja je i ona koja ima, kako kaže, interesantnog muža koji joj je otvorio neke vrata u svijet baleta. Aleksandar Lukjanov je suprug, Ukrajinac, baletni umjetnik i prvak baleta u HNK-u Zagreb. Vodili su oni u Zagrebu i znan baletni seminar, ma grad, evo, za to više ne da prostor.

– Ali srećom Dalmacija je prema tome otvorenija, pa radimo u Splitu, veli Maja.

U Splitu će u veljači u HNK-u biti održana međunarodna audicija za šest velikih europskih kazališta. Plesači iz cijelog svijeta izaći će pred šest direktora baleta da bi neki od njih dobili i posao. Maja će pak reći da je u baletu naučila jako puno o umjetnosti, o pedagogiji, kroz balet sazrijela kao čovjek.

– Ovaj muzej je neka treća faza, kaže.

I nije pri tom uopće nebitno da ima apsolutnu podršku svog supruga. Gdje li ga je samo našla, šalimo se.

– Prepoznali smo se. Duša dušu prepozna, smije se Maja.

Umjetnost je Majin život oduvijek, ali ne čini se da se radi o nedovršenim pričama. Otkud muzeju ime koje ima?

– Mi umjetnici, nažalost, započnemo pedeset tisuća projekata pa puno toga ostavimo nedovršeno, to je jedan razlog. S druge strane došli su nam, recimo, ljudi iz Singapura pa su nešto vezli, pa je djevojčica iz Koprivnice nešto na to dodala, pa su učenice iz Škole primijenjene umjetnosti dodale nešto svoje. Mi smo svi dio jednog svijeta, svatko dođe i svi smo utjecali na ovaj prostor, priča Maja.

Priča pak pokazuje crtež djevojke iz Danske, uradak iz Belgije, ono što je ostavila obitelj iz Italije.

– Moj život je jako puno lego kockica koje su se poslagale, od mode do baleta. To je priča koju želim »prodati« ljudima, da je stvaranje uvijek vrijedno, a uništavanje ono što nas muči sve, ističe Maja.

Mjesto koje oduševi djecu i njihove roditelje / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Snaga riječi

Zapriča se čovjek s Majom lako. Lako je kad je razgovor ugodan. Evo, tek sad smo krenuli u onaj prvi obilazak prostora, od stola do stola. Počinje sve s kopiranjem, pa nas evo do VHS kazeta koje su tu oslikane, okviri prozora stare kuhinje sada su okviri za stare fotografije, isplelo se tu nešto i od lišća kukuruza, tu je i stol na kojem se uči da crtanje akvarela traži više vode, a manje pigmenta, a tu je i genijalan stari drveni stol koji je muzeju darovao stariji gospodin i koji krasi i šahovska ploča. Na tom stolu uči se linorez, a odmah do njega je »muški kutak’« jer muškarci vole vezenje ili tu opasnost što je igla sa sobom nosi. U sobi pored je pravi tkalački stan sa započetim uratkom, baš kao i divno smišljen Eye Spy. A taj Eye Spy je zapravo veliki pano na kojem su razni nedefinirani oblici različitih boja nalik oblacima što nebom plove, pa kako se nekom učini da u oblaku nešto ili nekog prepoznaje tako olovkom doda oblaku oko, uho, crticu, dvije, tri da svima bude jasno da je oblak, recimo pas ili saksofon.

– Fantastična je to vježba kreativnosti. Tu se vidi koliko u svima nama čuči umjetnik, kazuje Maja.

Svatko iza sebe ostavlja trag / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Veliku bojanku više vole mame nego djeca, makar se mislilo da će biti drugačije, zato što ih bojanka opušta. Evo i novinar pastelama boji jabuku. U zelenu neku boju, da su nalik onima iz trgovačkih lanaca. Pa mu na pamet pade crv, ali ga i nije bogzna kako nacrtao, makar Maja veli da se samo trebalo malo odmaknuti od slike i dobiti bolju perspektivu. Pa je sad jabuka neke zelenkasto-crvenkaste boje, taman da takve u nas na tržištu i nema, taman da je posebna. Ima zato u kutu pisaća mašina i poviše nje tekstovi posjetitelja. Na jednom piše i to da »nije loše pisati po ovoj tipkovnici, samo je teško izbrisati pogreške«. Ne sumnja Maja uopće da je i to tipkanje po mašini, pisanje kao takvo, umjetnost.

– Eto prilike ljudima da pokažu svoje znanje u baratanju s riječima. Tu ja nisam najbolja, introvert sam i riječi nisu baš moja jača strana, ali cijenim jako onog tko s riječima zna. Riječi su snažne, ističe Maja.

Ruke. Kad čovjek obiđe ovaj muzej, na pameti su mu prije svega ruke. Valjalo bi ih koristiti bolje, više, na različite načine, vratiti se korak unatrag, naučiti kako konac staviti u iglu, kako držati kist, kako obojati komadić papira. Sva se ionako vrti u krug. Jedino je strast u Maje vazda ista. Strast da svijet čini boljim. Bit će da nam se zbog te dobrote čini Maja tako poznata, makar se do jučer nikada sreli nismo. Muzej nedovršenih umjetnosti je ono neko sigurno mjesto. Zato se tu zapravo dolazi. Zato se natrag u vrevu bilo tako teško vratiti.

Skice, crteži…/ Snimio D. KOVAČEVIĆ