Duga je tradicija Venecijanskog bijenala što se ove godine održava 60. put, a cijela priča započela je još 1895. godine likovnom izložbom koju je posjetilo oko 200 tisuća ljudi, da bi danas ta najvažnija svjetska manifestacija promicala različite suvremene umjetničke prakse, film, likovnu umjetnost, kazalište, ples te arhitekturu, a na njoj su izlagala svjetski poznata imena. Hrvatski autori poput Vlahe Bukovca, Ivana Meštrovića, Krste Hegedušića, Edite Schubert, Igora Grubića, samo su neka od imena koja su imala priliku pokazati svekolikoj i brojnoj publici svoje radove, a ove je godine čast da u sklopu Hrvatskog paviljona na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu pokaže svoj rad »Priručnim sredstvima« pripala umjetnici Vlatki Horvat, uz kuriranje Antonije Majača. O tome kako se njezin rad uklapa u zadanu temu Bijenala, »Stranci posvuda«, kustosa Adriana Pedrose, što znači naziv njezina rada, te o svemu popratnome, upitali smo Vlatku Horvat koja govori za naš list.

Sistem razmjene i dijaloga

Prije svega, koje je značenje ovogodišnje teme »Stranci posvuda« Venecijanskog bijenala – 60. Međunarodne izložbe vizualnih umjetnosti na simboličkoj razini; tko su stranci i kako se izložba »Priručnim sredstvima« uklapa u sam narativ ovogodišnje manifestacije?

– Izložba »Priručnim sredstvima« okuplja raspršenu mrežu umjetnika i umjetnica iz različitih zemalja diljem svijeta kojima je zajedničko to da su stranci u zemljama u kojima žive, odnosno da su iz prve ruke prošli iskustvo migracije iz zemlje u kojoj su rođeni. Projekt je koncipiran kao pozivna struktura u kojoj ja pozivam brojne umjetnike u sistem razmjene i dijaloga tijekom osam mjeseci trajanja bijenala. Konkretno u središtu projekta je uzajamna razmjena umjetničkih radova: pozvani umjetnici meni šalju svoje radove koji iz prve ruke odražavaju njihovo iskustvo migracije i »bivanja strancem«, a ja za uzvrat svakom sudioniku šaljem jedan moj rad iz serije koju kontinuirano proizvodim za vrijeme rezidencije u hrvatskom paviljonu. Sve radove šaljemo aktivirajući mrežu prijatelja i poznanika koji postaju kuriri projekta i prenose radove u i iz Venecije u svojoj prtljazi. Čitav projekt, dakle, potpuno zaobilazi službene kanale pošte i transportnih usluga i zamjenjuje ih neformalnom mrežom kurira. »Priručnim sredstvima« se eksplicitno referira na temu bijenala, »Stranci posvuda«, uzevši kao svoje polazište improvizirane transportne sustave te različite metode improvizacije koje uvelike obilježavaju život u dijaspori.

Kroz povijest, neformalne prometne mreže proizašle su izravno iz uvjeta povezanih s društvenom raspršenošću, migracijom i raseljavanjem, i često su povezane s prijevozom stvari do i od »doma«. Sama nužnost pronalaženja improviziranih rješenja u svakodnevnom životu obično proizlazi iz situacija neimaštine, ograničenih mogućnosti, nedostatka resursa, novaca, informacija, pristupa uslugama, itd. Same prakse koje zaobilaze službene kanale prijenosa stvari od točke A do točke B razvile su se kao rezultat pronalaženja rješenja nekome problemu, a svjedoče o ljudskoj dosjetljivosti i snalažljivosti, ali i o velikodušnosti prijatelja, poznanika, a ponekad i stranaca koji su spremni nekome uskočiti i pomoći. Improvizacija je sastavni dio svakodnevnog života imigranata diljem svijeta, dio svakodnevnih praksi koje se vrte oko snalaženja, koje se oslanjaju na uzajamnu pomoć i suradnju i koje se temelje na navigiranju i zaobilaženju različitih sustava, struktura i granica. Ljudi se pokušavaju snaći u kontekstima u kojima su okolnosti često posložene protiv njih, i u tom procesu ključno je oslanjanje na druge ljude. Naš projekt funkcionira upravo zahvaljujući dobroj volji, velikodušnosti i praktičnoj pomoći velikog broja ljudi; prvo umjetnika koji su prihvatili poziv da sudjeluju i da za izložbu naprave novi rad, te brojnih kurira koji su pristali radove prenijeti u Veneciju u svojim torbama, ruksacima i koferima.

Hrvatski paviljon na 60. Venecijanskom bijenalu / Foto HUGO GLENDINNING

Izložba koja se neprestano mijenja

A koja je prema tome simbolika naziva »Priručnim sredstvima«?

– Improvizirane metode prijevoza u srcu našeg projekta etablirane su prakse koje ljudi često koriste kako bi dopremili stvari svojim prijateljima i rođacima koji žive na udaljenim lokacijama. To su povijesno uspostavljene prakse koje proizlaze iz ekonomskih razloga ili iz društvene mobilnosti. Ovaj rad prepoznaje već postojeće načine rada i alternativne oblike logistike koji djeluju u određenom skupu okolnosti i premješta ih u novi kontekst – konktest suvremene umjetnosti. Procesi koje koristimo kako bismo realizirali ovu izložbu uključuju »priključivanje« na već postojeća putovanja, koja se odvijaju neovisno o našem projektu. U tom smislu »priručna sredstva« su upravo ta putovanja na koja se mi nadovezujemo – umjetnici sudionici i ja moramo pronaći ljude koji putuju na relacijama koja pogoduju našim potrebama i zamoliti ih da nam uskoče u pomoć. Radovi putuju iz ruke u ruku i dostavljaju se osobno preko prijatelja i poznanika. Možemo reci da su konkretno i ruke svih tih kurira, svih pomagača, također na neki način ta »priručna sredstva«. Ovdje se radi i o ekološkim prerogativima – projekt ne proizvodi dodatni ekološki otisak jer koristi procese transporta koji se već odvijaju mimo nas.

Aktiviranje autoričine mreže geografski raspršenih prijatelja / Foto KATE SUTTON

Kako ste došli na ideju za ovakvu dinamičnu izložbu koja je za vrijeme trajanja bijenalna, možemo reći, u procesu?

– Moj pristup izložbama često je dinamičan. U svojoj praksi, šire gledano, radim s nestabilnim sistemima, s procesima koji imaju vremensko trajanje i strukturama koje se mijenjaju ovisno o uvjetima u prostoriji, o prisustvu i aktivnosti publike, ili pak uvjetovano nekim drugim varijablama. Moji radovi općenito bave se privremenim stanjima i promjenjivošću te mogućnostima transformacije. U svojoj praksi koristim različite medije i forme – od skulpture, instalacije, crteža, kolaža i fotografije do performansa, videa i izdavaštva. No bez obzira na medij, često se vraćam gestama reorganizacije prostora i društvenih odnosa koji u njemu djeluju. Moj umjetnički postupak kreće od parametara – strukture, procesa i pravila – koje uspostavim na početku i zadam sama sebi kao okvir unutar kojeg onda improviziram. Znači koncipiram početnu propoziciju, skup pravila koja uređuju kako bi stvari mogle funkcionirati ili kako bi zadana struktura mogla biti »ispunjena« ili aktivirana. U nekim projektima sama istražujem mogućnosti djelovanja unutar tih struktura i sistema, a u nekim pak uključujem druge sudionike. Kod rada s takvim sistemima zanima me način na koji improvizacija i inovacija kao odgovor na ograničenja mogu proizvesti nove, neočekivane mogućnosti. Izložba »Priručnim sredstvima« se neprestano mijenja i nadograđuje kroz vrijeme, pri čemu se novi odnosi i dijalozi stvaraju iz različitih kombinacija materijala. Radovi pozvanih umjetnika kontinuirano stižu u paviljon tijekom trajanja bijenala, a moji pak radovi koje stvaram na licu mjesta odlaze na brojne destinacije diljem svijeta. Ti procesi sami uvjetuju kontinuirano preslagivanje i preuređivanje izložbe. Ova izložba nije statični objekt, već sustav u izvedbenom tijeku, podložan promjenama u tonu i sadržaju, ubrzanjima i usporavanjima koje proizvodi sam proces projekta.

Poimanje pripadnosti i kriteriji povezivanja – u fokusu projekta »Priručnim sredstvima« / Foto KATE SUTTON

Idiosinkratična životna iskustva

Kako je strukturiran Hrvatski paviljon za ovogodišnji bijenale?

– Prostor paviljona organiziran je u nekoliko distinktnih »zona aktivnosti«. Središnja zona je izložbena i ona sadrži niz skulpturalnih struktura koje s jedne strane predstavljaju radove međunarodnih umjetnika, dostavljenih u paviljon preko kurira, a s druge strane moje radove. Pored izložbene zone, tu je i radni prostor – moj privremeni atelje za vrijeme trajanja izložbe, gdje ispisujem fotografije Venecije koje pretvaram u kolaže. Tu je također i arhiva projekta – zona koju zovemo indeks katalog, nalik katalogu u knjižnici ili arhivi u kojem vodim logistiku projekta te pratim putanje svih pošiljaka s radovima, kao i informacije o umjetnicima, njihovim osobnim migracijskim putanjama te informacije o kuririma. Izložba predstavlja umjetničke radove, ali također predstavlja i priče o tome kako su radovi stigli u Veneciju, kojim putem, kojim metodama i uz čiju pomoć. Te popratne informacije u našoj izložbi dobivaju status »sadržaja«. Informacije koje u nekom nazovimo »klasičnom« formatu izložbe budu sakrivene i »iza kulisa«, ovdje su učinjene vidljivima kako bismo potaknuli aktivno promišljanje procesa migracija, putovanja preko granica, načina cirkuliranja stvari kroz međunarodne sustave. Instalacija također uključuje i tragove susreta i izvedbenih procesa koji su u srcu ovog rada. Svaka od razmjena i susreta proizvodi drugačiji oblik materijalnog traga, koji je izložen u paviljonu. Na primjer, sve umjetnike koje mi šalju radove molim da prilikom primopredaje svog rada kuriru snime svoje ruke i ruke drugoga kako razmjenjuju paket. Fotografiju mi šalju mejlom i ja je ispisujem u paviljonu, te postavljam na zidne panele. Te fotografije ruku u interakciji s drugim rukama oblikuju s vremenom vizualnu koreografiju ruku – svojevrsni tjelesni pejzaž – a istovremeno mapiraju susrete na brojnim geografskim lokacijama, mapiraju sva ta prijateljstva, kao i suradnju i rad mnogih ruku. Na kraju, prostor paviljona uključuje i krasan vrt koji je bitan društveni prostor za susrete, razgovore, druženje i predah.

Što sve izložba uključuje, koje medije? Također, što sami radovi prikazuju i na koji se način uklapaju u cijelu priču o strancima i umrežavanju?

– Izložba uključuje radove mnogih pozvanih umjetnika, zatim moje radove koji nastaju za vrijeme izložbe tijekom moje rezidencije u paviljonu, te tragove susreta i procesa putem kojih se projekt realizira. Što se tiče radova pozvanih umjetnika, to su manje-više dvodimenzionalni radovi manjeg formata koji su realizirani u različitim medijima – među radovima koji su nam već pristigli (a u prva tri tjedna izložbe pristiglo ih je već preko 110) ima crteža na papiru, fotografskih radova, radova na tekstilu, metalu i keramici, te brojnih radova u kombiniranoj tehnici. Neki se radovi ekplicitno referiraju na temu migracija i iskustvo života u dijaspori, neki pak pristupaju tim pitanjima kroz apstrakciju, lirski izraz, ili konceptualne okvire. Moji pak radovi koji su postavljeni u dijalogu s radovima drugih umjetnika formalno su konzistentni, uvijek istog formata, u tehnici kolaža kojima interveniram na fotografijama Venecije. Ti moji kolaži funkcioniraju kao pokušaj uspostavljanja dijaloga s lokalnim okruženjem te kao stvaranje zaigranih propozicija za zamišljanje transformacije tog urbanog konteksta. Moji su radovi u paviljonu izloženi tek privremeno, prije nego što ih putem kurira pošaljem umjetnicima. Kako se odlaskom pojedinačnih kolaža isprazni neko mjesto, kontinuirano izrađujem nove i dodajem ih na ispražnjena mjesta na izložbenim strukturama. Kroz taj proces promjene – dolazaka jednih radova, odlazaka drugih – stvaraju se stalno novi odnosi i novi razgovori između radova te indirektno između njihovih autora. Izložbu kao takvu možemo sagledati kao jedan osmomjesečni dijalog o pitanjima vezanim uz migracije, iskustvo dijaspore i bivanja strancem. Taj se dijalog, između ostalog, bavi propitivanjem pripadnosti i zajedništva, tako da stvara u prostoru privremenu zajednicu koju sačinjavaju umjetnici iz različitih zemalja. Svatko od njih dolazi s osebujnim senzibilitetima kojima pristupaju razgovoru i s idiosinkratičnim životnim iskustvima koja informiraju njihove pozicije.

Odbacivanje ideje dovršenosti

Kako piše u najavi izložbe, radi se o dinamičnoj akumulirajućoj izložbi. Tko su, dakle, stranci Vlatke Horvat i ima li ih posvuda?

– Iskustvo bivanja strancem je naravno veoma kompleksno i mogli bismo mu pristupiti iz brojnih perspektiva. Moguće je osjećati se strancem i u kontekstu iz kojeg osoba dolazi, i tu možemo pričati i o određenom egzistencijalnom pitanju – osjećajem otuđenja od sebe samog, osjećajem da smo samo sebi nedokučivi, da smo jedni drugima nedokučivi te da smo u određenoj dozi svi stranci bez obzira na to gdje smo i odakle smo. No kao okvir ovog projekta, odnosno kao »kriterij sudjelovanja«, uzeli smo poimanje stranca kao osobe koja je prošla proces migracije iz svoje zemlje u neku drugu – iako smo svjesni da je to jedna nepotpuna, promjenljiva definicija. Iskustvo bivanja strancem u »stranom svijetu« nije samo vezano uz interne osjećaje i personalni odnos osobe prema sredini u kojoj živi, već se ta definicija i poimanje često nameću izvana, od strane sistema, konteksta, struktura vlasti. Ljudi koji su imigrirali u drugu državu se nerijetko susreću sa strukturalnim nejednakostima, neravnopravnim tretmanom institucija, predrasudama i iskrivljenim percepcijama društva i tome slično. Ovaj projekt stoga želi ukazati na sva ta iskustva i potaknuti nas na razmišljanje i razgovor.

Kakva je dinamika društvenih odnosa koje projicira sama izložba i što takvim umrežavanjem i povezivanjem dionika procesa (umjetnika međusobno, kao i autorice i ostalih umjetnika) izložba postiže?

– Forma privremenog postava koji se neprestano mijenja i preslaguje je za mene povezana s odbacivanjem ideje da su odnosi, sustavi, situacije, ikada završeni. Format promjenjive izložbe utjelovljuje moje uvjerenje da je svijet – a posebno društveni prostor – nešto sto možemo promisliti i rekonfigurirati. Društveni odnosi – kao i prostor u kojem se oni odvijaju – nisu nešto zaključano i fiksno, već predstavljaju otvoreni sklop mogućnosti. Konkretno, kroz izložbu »Privremenim sredstvima« koja se bazira na prijateljstvu, povjerenju i uzajamnoj pomoći, manifestiraju se različiti oblici zajedništva, tako da se aktivira kolektivna energija kako bi se prevladale prepreke, pronašlo rješenje i postigao željeni cilj.

Pitanje i poimanje pripadnosti

Kako ovaj umjetnički projekt odražava temu identiteta i pripadnosti u kontekstu suvremene umjetnosti, s obzirom na sudjelovanje umjetnika iz dijaspore?

– Ovaj projekt problematizira poimanje pripadnosti na osnovu nacionalnog identiteta, državljanstva ili političkog statusa te naglašava druge načine i kriterije povezivanja koji se baziraju na prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i povjerenju. Aktivirajući moju vlastitu međunarodnu mrežu geografski raspršenih prijatelja diljem svijeta te, dodatno, mreže prijatelja svih umjetnika koje sam pozvala da sudjeluju, paviljon postaje mjesto konvergencije i okupljalište ljudi koji dijele taj jedan aspekt životnog iskustva – iskustvo migracije. Projekt odražava činjenicu da se ljudi povezuju i pomažu jedni drugima neovisno o tome odakle su, te činjenicu da se na ljude možemo osloniti – kako na prijatelje tako i na osobe koje su nam nepoznate. Na tom ljudskom, intimnom nivou, ljudi su velikodušni i spremni jedni drugima pomoći. Brojni posjetitelji naše izložbe komentiraju kako je projekt je optimističan i kako ulijeva nadu. Meni osobno izuzetno je drago to čuti.

Popratni tekstovi, prema najavi, uključuju različite autore, Ivanu Bago, Anne Boyer, Season Butler, Tima Etchellsa, Aleksandra Hemona, Massimiliana Mollonu, Haruna Morrisona, Giuliu Palladini, Laru Pawson te Noémie Solomon; iz kojih perspektiva se autori dotiču same izložbe u poveznici s temom ovogodišnjeg Bijenala?

– Vezano uz projekt izdajemo dvije publikacije; prva je izašla prije otvorenja izložbe i dostupna je besplatno svim posjetiteljima u paviljonu tijekom trajanja bijenala, a također se može preuzeti kao besplatni PDF na mrežnoj stranici projekta croatianpavilion2024.com. Ta publikacija je svojevrsna pripremna čitanka projekta, kojoj su uz mene urednice Antonia Majača, kustosica našeg paviljona i Kate Sutton, a sadrži opsežan razgovor između Antonije i mene, kao i jedanaest novih tekstova napisanih specifično za ovu prigodu. Autorima koje navodite dale smo slobodne ruke da pišu o projektu iz koje god perspektive žele, kako bi zajedno s nama promislili o raznim temama i problematici koje projekt stavlja u prvi plan. Neki od autora izabrali su pisati o projektu nešto bliže, osvrćući se konkretno na njegove procese, postupke i pitanja, dok su neki kontekstualizirali ovaj rad u odnosu na moju širu praksu, ili se pak pozabavili pitanjima koja im je ovaj poziv otvorio u odnosu na svoj vlastiti rad, istraživanja ili preokupacije. Zbirka obiluje intrigantnim idejama i čitanjima projekta i u njoj su prisutni tekstovi koji djeluju u različitim registrima, od poetskih preko teoretskih, do tekstova iz perspektive recentne povijesti umjetnosti. Autori su nam pomogli razraditi i mapirati ideje proizašle iz ovog rada, i publikacija sama po sebi predstavlja okupljanje heterogenih perspektiva. Trenutno pripremamo i drugu publikaciju koju ćemo izdati na jesen i koja je koncipirana kao projektni katalog vođen bogatom vizualnom dokumentacijom raznolikih materijala koje je projekt »Priručnim sredstvima« okupio u izložbi hrvatskog paviljona.