Likovno-dramski projekt

Virtual Rashid: Riječka slikarica Dijana Lukić izlaže u Galeriji Bruketa

Davor Mandić

Foto: B. KUKURIN

Foto: B. KUKURIN



RIJEKA Riječka slikarica Dijana Lukić ovih dana ima razloga za zadovoljstvo. Naime, u Galeriji Bruketa 2 do 30. lipnja aktualan je njen likovno-dramski projekt pod nazivom »Virtual Rashid«, dok je upravo zatvorena njena izložba »20 selfija Dijane L.« u Sveučilišnoj galeriji Vasko Lipovac Split.


»Virtual Rashid« je likovno-dramski autorski koncept iz 2018. godine koji se sastoji od ciklusa slika muškarca portretiranog iz tridesetak različitih kutova i monodrame »Priča o Rashidu«. O konceptu ovog projekta Zlata Tomljenović kaže da u nizu 30-ak portreta istog muškarca autorica vodi neverbalnu komunikaciju s modelom, odnosno sa samom sobom.


– Ta se komunikacija kontinuirano nastavlja svakom sljedećom slikom, očajnički tragajući za srži, esencijom osobnosti, dok se ne razviju i ne slegnu emocije, dok se ne ispriča cijela priča koja se kroz verbalnu formu nastavlja u literarnom obliku – monodrami. Osim intimne priče o ljubavi koja se dogodila u virtualnom prostoru, ovaj ciklus možemo staviti u relaciju s društvenim kontekstom, tj. s globalnom slikom realnosti, dobro umreženom virtualnom dimenzijom, konotirajući pitanja identiteta i (samo)pozicioniranja u tom kontekstu – kaže Tomljenović.




Što se tiče monodrame, iako je to prvi put da se autorica okušava u dramskoj formi, za »Priču o Rashidu« je u svibnju 2019. osvojila nagradu za najbolji dramski tekst na 59. festivalu hrvatskih kazališnih amatera u Vodicama. Nagrađivani tekst bio je već dvaput inspiracijom za kazališnu izvedbu: u srpnju 2018. monodramu je u svojoj režiji izvela Riječanka Maja Jugović Mohorić u galeriji Laurus u Lovranu, dok drugu izvedbu potpisuje zagrebački Studentski kazališni studio SC-Zg, koji je s predstavom u režiji Denisa Patafte već osvojio dvije nagrade, a premijera je za širu publiku najavljena 11. lipnja u Teatru &td.


Prema riječima autorice, iako su portreti najnekomercijalnija i najmanje dekorativna forma, pa joj je atelje zakrčen slikama koje ne može prodati, njen je izbor ipak slikati ljude.– Pogled u oči je za mene uvijek ulazak u novo i nepredvidivo područje koje me strašno privlači. Isti model mogu slikati puno puta, a da mi ne dosadi. Poriv je duboko unutarnji, pa i nesvjestan. Poriv za izražavanje kod mene dolazi iz trbuha, vrlo je primitivan; kad jednom uspostavite kontakt s tim dubokim nagonom i date mu prostora da se realizira, tad postajete rob stvaranja i jednostavno morate. Tako da umjetnost i nije izbor. To je put na koji morate ići. Sve skupa, vrlo je ugodno za umjetnika koji kroz vlastito izražavanje ubire veliku dobit. U tom smislu, umjetnici su privilegirana skupina – zaključuje Lukić.