U riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti otvorene su dvije izložbe, ona Raffaelle Crispino »Želimo ogledala – Putovanje u matricu kolonijalizma«, mutimedijska izložba koja propituje kolonijalističke silnice u suvremenosti, te »Kuća bez temelja« Ines Matijević Cakić, crtačka instalacija čiji naziv upućuje na nestalnost, nesigurnost i nedovršenost, a odnosi se na kategoriju osobnoga.

Prema riječima ravnateljice MMSU-a Branke Benčić, koja je ujedno i sukustosica izložbe »Želimo ogledala – Putovanje u matricu kolonijalizma«, nakon retrospektivne izložbe Sanje Iveković otvorio se put za neke nove, veće ili manje izložbe umjetnika, što je značajna stvar jer se može pokazati smjer u takvoj vrsti programa.

Što se tiče izložbe talijanske umjetnice Raffaelle Crispino, autorica se, ističe Benčić, vraća u Rijeku nakon 2013. godine i »Kamova«, što je zanimljivo i lijepo jer se na taj način uspostavlja suradnja institucije i nezavisnog sektora, pa se podrške upisuju u institucionalne i međuljudske odnose. Njezina je izložba pregled njezinog rada, fragmentarna serija radova koji djeluju kao fototapete.

Tragovi kolonijalnoga

Ono što okuplja radove Crispino je ideja temporalnosti i protoka vremena, a s druge strane je mapiranje kako su kolonijalni konteksti i diskursi upisani u prošlost i sadašnjost zapadne Europe, bilo da se radi o radovima kojima istražuje uvoz vune u Belgiju, širenju biljaka kroz razvoj željeznice ili suvremene migracije.

Autorica različitim radovima i različitim umjetničkim strategijama suptilno progovara o kompliciranim temama današnjice, kaže Benčić.

Izložba »Želimo ogledala – Putovanje u matricu kolonijalizma« Raffaelle Crispino retrospektivna je izložba koja predstavlja presjek petnaestogodišnjeg rada talijanske umjetnice s briselskom adresom, a usredotočena je na povijesne, društvene i političke kontekste.

Strukturirana je kao svojevrsno putovanje kojim umjetnica nastoji bilježiti tragove kolonijalnoga, koje je i danas aktualno i u opticaju, a na tome počiva i zapadnjačka perspektiva.

Sam naslov, njegov prvi dio, »želimo ogledala«, sugerira potrebu za refleksijom i u doslovnom i u metaforičkom smislu, ne bi li se na taj način ukazalo na kolonijalističku matricu koja opstaje u odnosima patrijahalnosti, rasizmu te obliku kontrole koji su prisutni i duboko ukorijenjeni u suvremenosti.

Radovi umjetnice Crispino tako djeluju kao ogledala usmjerena na situacije koje (raz)otkrivaju složene i traumatične događaje, temeljem naizgled jednostavnih, no kompleksnih instalacija.

Izložba uključuje oko dvanaest radova u različitim medijima, od videa, fotografija, do instalacija koje upućuju na prisutnost kolonijalnog.

Neki od izloženih radova su primjerice »Bez naziva« (2018.), koja tematizira geografsku podijeljenost i fascinaciju granicama, a kao oblik vremenskog putovanja funkcionira i rad »Naša publika«, serija fotografskih detalja koja je fokusirana na dokumentarni materijal MMSU-a koji prikazuje pogled na muzejsku publiku i istražuje kolektivno pamćenje.

Crtačka instalacija

Kako je pojasnila kustosica druge izložbe, »Kuća bez temelja«, Vilma Bartolić, autorica izložbe Ines Matijević Cakić odlučila se za naziv izložbe u trenutku kad je i sama imala određene radove na svojoj kući, pa u tom smislu, naslov upućuje na nedovršenost, nestalnost i nesigurnost.

Prva ideja za izložbu rodila se tijekom održavanja 54. zagrebačkog salona u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu 2019. godine, kada je Muzej moderne i suvremene umjetnosti umjetnici dodijelio nagradu koja uključuje i njezinu samostalnu izložbu u MMSU-u.

Riječ je o crtačkoj instalaciji koja je rađena za izlaganje u MMS-u, no modularnog je karaktera, pa se može modificirati za postavljanje negdje drugdje.

Sama instalacija sastoji se od više dijelova: jedan je dio od niti, gumice, lastike, to jest mreže koja nam priječi ulazak u prostor u kojem su izloženi crteži, a s mrežom čine cjelinu.

Motivi crteža su iz svakodnevice, iz intimnog životnog prostora i predstavljaju elemente koji okružuju autorice i kojima je na subjektivan način vezana.

Crteži su zanimljivi jer su izrađeni olovkom na papiru, tonski, minuciozno i vrlo detaljno. Tehnički se radi o lijepim i suptilnim crtežima.

Zanimljiv je i format, to jest način na koji su postavljeni, jer nijedan crtež nije postavljen u okvir, već u prostor, gotovo vise. Mreža simbolično označava poziv gledatelju da je makne i probije se do crteža.

Autorica, dakle, govori o osobnome životu, svakodnevnim stvarima i nepredvidivim situacijama, pojasnila je kustostica, te dodala da izložba nakon Rijeke seli i u Osijek.

Izložba je nastala u suradnji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Gradskih galerija Osijek te Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, a kustosica je Vilma Bartolić.