ZAGREB – Izložba »Korijeni i krila. Vlaho Bukovac u Zagrebu, Cavtatu i Beču, 1893. – 1903.«, o životu i djelu velikoga slikara u njegovom zagrebačkom, cavtatskom i bečkom periodu, otvara se za posjetitelje od 18. veljače u Galeriji Klovićevi dvori. Priređena u godini u kojoj se obilježava stota obljetnica Bukovčeve smrti, izložba u kronološkom slijedu dubinski analizira brojne epizode ključne za razumijevanje i širu sliku njegova opusa i stvaralaštva. Autorice izložbe su Petra Vugrinec i Lucija Vuković, koautori Iskra Iveljić, Irena Kraševac, Dragan Damjanović i Petar Petrović, a kustosica Iva Sudec Andreis.

Otvara se četiri godine nakon odlično prihvaćene i posjećene izložbe »Vlaho Bukovac u Parizu 1878. – 1892.«, posvećene njegovom formativnom periodu stvaralaštva u Parizu, s izletima u domovinu i Englesku. Aktualna izložba fokusira se na njegov opus iz razdoblja kada je postao središnje ime u kulturnom životu Zagreba.

Nova otkrića

Tijekom vodstva izložbom za novinare je Vugrinec objasnila kako je od prošle izložbe prošlo toliko vremena zato što je u međuvremenu i u Umjetničkom paviljonu bila postavljena još jedna Bukovčeva izložba, pa nisu htjeli »bombardirati« javnost istim slikarom, a onda su uslijedile i nesretne okolnosti oko potresa i korone.

»U ovom segmentu bavili smo se njegovim dolaskom u Zagreb i kako je to utjecalo na Zagreb, metropolu u nastajanju nakon velikog potresa 1880. godine, kada se grade ključne zgrade za razvitak kulture, gospodarstva i umjetnosti. U svim tim institucijama kulture i umjetnosti svoju ulogu, i to jednu od ključnih, imao je Vlaho Bukovac«, rekla je.

Autori su na izložbi elaborirali širi kontekst Bukovčeva zagrebačkog perioda, što se tada događalo na društveno-političkom planu, koje su ga to obitelji poduprle i koje su bile bitne za institucije poput HAZU-a, HNK-a, Umjetnički paviljon, jezgru i današnjeg kulturnog života u Zagrebu.

Po njezinim riječima, u ovom projektu ispravljeni su detalji koji se stalno prepisuju i stari podaci koji su se temeljili na nekadašnjim istraživanjima. »Danas, s našim dvadesetogodišnjim bavljenjem posljednjim desetljećem 19. stoljeća i prvim 20. stoljeća, s našim digitalnim bazama i arhivima, došli smo do sasvim novih otkrića«, dodala je.

Izložbu postavljenu na drugom katu Galerije otvaraju portreti obitelji Vranyczany koja je, osim atraktivnih vladinih narudžbi, bila prva zaslužna da Bukovac dođe iz Pariza u Zagreb. »To jako puno govori o Zagrebu tog vremena i htjela bih da se paralela sa Zagrebom danas itekako povuče, da se vidi kako je ponekad važan samo jedan pojedinac da zavrti cijelu situaciju, ono što mi danas baštinimo, a ne znam jesmo li dostojni svega što su ti umjetnici i intelektualni radnici u svom nacionalnom zanosu pokrenuli«, ustvrdila je Vugrinec.

Priča o Bukovčevu dolasku u Zagreb, afirmaciji i odlasku iz Zagreba potkrijepljena je dokumentarnim materijalima, arhivskom građom, do sad neizlaganim djelima i novim otkrićima. Tu je 15-ak djela koja nikada nisu bila izlagana te još njih desetak koja se predstavljaju nakon 40-ak godina.

Dragutin Damjanović kaže kako se možda naizgled čini pretjeranim da se radi izložba o deset godina rada jednog slikara, međutim tih deset godina za nas u Hrvatskoj su najvažnije jer je stvarao na ovom prostoru, za ovdašnje javne institucije i naručitelje.

»Iako su slike iz ranijeg engleskog i pariškog perioda te kasnijeg praškog izrazito atraktivne, ove nastale u tih deset godina u kulturološkom smislu najzanimljivije su jer su nastale za hrvatski kontekst, tada je napravio stotine djela, najvećim dijelom portreta«, ustvrdio je.

Kapitalni radovi

U periodu prikazanom na izložbi Bukovac je ostvario neka od svojih kapitalnih djela, a zahvaljujući njemu Zagreb postaje središnje mjesto likovnih zbivanja na ovim prostorima.

Kao aktivan i poželjan sudionik kulturnog života portretirao je članove ključnih obitelji poput Vranyczanyjevih, Pongračevih, Nossanovih, Miletića, Farkaša, Crnadaka ili Bergerovih. Damjanović smatra kako je onodobnom građanstvu Bukovac bio privlačan iz istih razloga zbog kojih je privlačan i današnjim kolekcionarima kao vjerojatno najcjenjeniji hrvatski slikar na tržištu umjetnina, a to je ravnoteža između akademskog realizma i slikarske slobode.

Najveći dio opusa su portreti zagrebačkog te kasnije cavtatskog i dubrovačkog građanstva koje si je moglo priuštiti Bukovca jer to, kaže Damjanović, nije bilo jednostavno – radovi su se prodavali za u ono vrijeme enormne iznose.

»Javne narudžbe radio je za po tri tisuće forinti, a godišnja plaća Hermana Bollea kao ravnatelja Obrtne škole bila je 1.500 forinti. Znao je dobiti duplu godišnju plaću jednog visokog javnog službenika u to vrijeme u Hrvatskoj«, rekao je.

U okviru izložbe obrađen je i opus nastao u rodnom mu Cavtatu (između 1899. i 1902. godine), gdje je utjecao na kulturne i društvene krugove, te realizirao najljepša ostvarenja plenerističkog slikarstva. Nakon toga s obitelji odlazi u Beč, gdje doživljava velik uspjeh sa samostalnom izložbom, što je bilo presudno za kasniji odlazak u Prag.