U Kabinetu grafike HAZU-a do 17. listopada može se razgledati izložba »Dante u djelima suvremenih hrvatskih umjetnika«. Organizatori su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti te Matica hrvatska, a u povodu 700. obljetnice Danteove smrti izložba predstavlja radove Vatroslava Kuliša, Tomislava Buntaka, Zlatka Kesera, Igora Rončevića, Antuna Borisa Švaljeka i Kuzme Kovačića. Autor izložbe je Milan Bešlić, koji je ovim povodom napisao:

»Šest suvremenih hrvatskih umjetnika ispisalo je svoju stranicu ‘Božanstvene komedije’ u likovnom jeziku čvrsto je ukoričivši u knjigu pisanu crtom i bojom kroz sedam stoljeća počev od prvoga cjelovitog izdanja trodijelne, odnosno trobrodne gotičke katedrale, kako još znaju kazati vrsni poznavatelji Danteova književnog opusa za to remek-djelo talijanske i svjetske književnosti. Kad kažem da su likovni umjetnici svoje djelo ukoričili u knjigu koja se piše stoljećima, tada nastojim skrenuti pozornost na činjenicu da je Danteovo djelo uvijek aktualna tema.

Ono nesmanjenim intenzitetom privlači umjetnike iz cijeloga svijeta, o čemu najslikovitije govore crteži i slike s potpisima klasika europskog slikarstva na stranicama te jedinstvene i do kraja neukoričene knjige.

Dakle, riječ je o paradigmatskim djelima postavljenim u sam pojam slikarske tradicije, počevši od velikih majstora srednjega vijeka do kanonskih autora moderne umjetnosti i smionih promicatelja suvremenoga likovnog diskursa. U velikom vremenskom luku od sedam stoljeća najvrsniji likovni stvaraoci otkrivali su u Danteovim zvonkim rimama i slikovitim tercinama začudne predjele duhovnosti i slojevitu strukturu ljudskoga bića i oblikovali u svoje djelo produbljujući ujedno i sam pjesnikov glas novom izražajnom snagom u drugom, u likovnom mediju. Naime, drukčije su govorili o istim sadržajima, učvršćujući vlastiti diskurs pozivanjem na skladno rimovane jedanaesterce u jednu i jedinu ishodišnu točku svojega stvaralačkog postupka kojim su vizualno izražavali Danteovu pisanu riječ koja se uglavnom pokazivala u živim, stvarnim i iznimnim slikama.

Intrigantna dantološka tema

Djela likovnih umjetnika mogu se kroz povijest listati u stilskim mijenama i autorskim ostvarenjima kao opsežna i zasebna dantološka tema intrigantna srednjovjekovnim i modernim dantistima. Impresivna likovna literatura nedvojbeno je i važna sastavnica u čitanju ‘Božanstvene komedije’, napose kao prilog znanstvenom istraživanju, teorijskom proučavanju i kritičkom vrednovanju konteksta novih interpretacija samoga djela toga zaglavnog kamena kasnoga srednjeg vijeka. Rečenoj literaturi još se domeću prilozi o dijagnosticiranju promjenjivoga književnog ukusa i društvenog interesa za Danteovo književno djelo čije oscilacije najbolje govore kroz minulih sedam stoljeća, i, dakako, recepcija samoga spjeva u suvremenoj dantologiji i aktualnoj književnoj produkciji. Danteove djelo stoljećima je aktualna tema teoretičarima književnosti, otvorena filozofijskim i teološkim opservacijama, poticajna brojnim naraštajima pjesnika na svim jezicima u različitim kulturama i stvaralački privlačna likovnim umjetnicima u svakom vremenu…«, osvrnuo se Bešlić.

Kako dalje čitamo u katalogu izložbe, inicijalni dantistički impuls sijevnuo je potkraj 19. stoljeća i obasjao je cijelo 20. stoljeće svjetlom Danteovih stihova u djelima mnogih hrvatskih umjetnika među kojima Bešlić navodi velike kompozicije Otona Ivekovića, sutonsku sjetu Emanuela Vidovića, Bukovčevu slikarsku raskoš i Babićev tonski sklad, Meštrovićeva i Frangeš-Mihanovićeva djela. Danteskni motivi duboko su utisnuti u kiparskim formama Radauša i Antunca, i crtežima Lackovića, Boureka, Nives Kavurić Kurtović, Šuteja, Kauzlarić-Atača, Nevjestića, Dimitrija Popovića, Drage Ivaniševića i drugih.

Mrkline Pakla

»Iz svojega kolorističkog žarišta Vatroslav Kuliš buknuo je plamenim potezima u crvenim vertikalama i kosinama, plohama, polukružnim i ciglasto žutim krivuljama prodirući kroz usjekline tame u mrkline Pakla gdje je čovjekovu ljudskost, poniženu i posve zatrtu u grijehu prikazao u bolnoj nakaznosti patničkih tjelesa, svijenih, zgrčenih, izokrenutih, lomnih, gorućih… U tim su vječnim jaucima i crnim uzdasima, krivokletnici, šizmatici i nevjernici, lažni proroci, ljenčine i varalice, lihvari, podmitljivci, sodomisti i psovači, samoubojice, lupeži i izdajice domovine…

Čvrstim, sigurnim potezima, tankim i dugim, širokim i kratkim, valovitim, vrtložnim, spiralnim i vitičastim isprepletanjem crta Tomislav Buntak koncipira crtež. Tim gustim rasterom crtovlja crnim tušem na bijeloj površini papira ispisuje svoje čitanje Danteova Pakla u tragične prizore čovjekova posrnuća u grijehu koji ga silama zla trga, izjeda i probada u neiskazivim mukama.

Tamo gdje crta razdvoji nebo od zemlje Keser je povezao bojom. Ta dodirna točka Keserovo je stvaralačko ishodište i mjesto gdje stvara crtež, njegov kreativni prostor. Tom poveznicom oblikuje formu. Crtom osvaja prostor, bojom vlada, crtom omeđuje, bojom definira. Crtom je postrugao sve slojeve nataloženog zla s dna paklenih jama i bojom iznio na svjetlo da ga rastvori na čestice nade u katarzi Čistilišta.

Slikar Igor Rončević usmjerio je svoje stvaralaštvo na postmodernističkom načelu u istraživanje slikarskog pristupa samoj slici da je osnaži u njoj samoj, i da je svojim slikarskim postupkom učvrsti u njezinoj slikarskoj biti. Istom dosljednošću usredotočio se na slikarsku interpretaciju Danteovih stihova u onim bojama kojima može izraziti njihovu značenjsku slojevitost ne potirući svoje dosadašnje slikarsko iskustvo, naprotiv, upravo je na njemu koncipirao interpretaciju, asimilirajući je u izvedbi teme Čistilište. Golemi i izrazito vizualni prostor Danteova spjeva čista je bijela stranica na kojoj je Rončevićev kist ostavio svoje jasne tragove ispisujući upravo taj unutrašnji prostor čovjekova stradanja u stranputicama grijeha.

Za Antuna Borisa Švaljeka može se kazati, štoviše, gotovo je općepoznato i opće prihvaćeno, da je jednom nogom na zemlji, a drugom u raju. U toj poziciji velikoga koraka i sretnoga raskoraka slikar je od davnina, oduvijek, već od prvih slikarskih koraka ponesenih zanosnom izvornošću imaginacije i jedinstvenim crtačkim postupkom inaugurirao upravo tu svoju poziciju, i na nebu, i na zemlji, i stvorio svoj likovno-rajski svijet. Kipar Kuzma Kovačić svoja prva djela oblikovao je – slikarski, bojom, plošno, dvodimenzionalno. Gotovo bi se moglo kazati da je počeo kipariti bojom. Ovu tvrdnju iznosim na činjenicama djela počevši od malih skica i kolaža iz njegovih studentskih dana, i po mjeri i ostvarenju, i velikih i reprezentativnih reljefa stvaranih u zrelim kiparevim godinama, za koja, vjerujem da neću pogriješiti, kažem li da su – kiparske slike. Naime, dostatno je tek poviriti u Kovačićev golemi kiparski opus i pokazat će se u bogatoj plodnosti i likovnoj raskoši da su brojne – kiparske slike, te, vrh toga, i vidjeti da je to i opsegom velika, pa i zasebna kiparska tema koja čeka svoju obradu.

Motivi Raja

U crtežima manjih dimenzija rađenim po Danteovim stihovima iščitavaju se spomenute kiparove slikarske značajke koje učvršćuju tvrdnju o kiparskom slikaru i tezu o kontinuitetu. Stoga su crteži po Danteovim motivima Raja djelo kiparskog slikara koji je tankoćutnim unosom sivo crne grafitne olovke i plave boje na bijelu plohu papira apostrofirao slikara Kuzmu Kovačića ne potirući istodobno i samoga kipara. Kršćanska duhovnost Danteova spjeva i cjelokupnoga Kovačićeva djela bljesnula je u ovim crtežima…

Svaki je umjetnik razvijao likovnu tezu u seriji radova konzekventno provedenu i zaokruženu u skladnu estetsku cjelinu heterogene strukture, determinirane različitim stilskim obilježjima u širokom rasponu, od tradicijskoga slikarskog koncepta, nadrealnoga i fantastičnog, apstraktnoga i enformela. Kršćanska ikonografija u likovnim djelima nije potisnuta, a nije ni dominantna, unatoč činjenici što je teološka okosnica djela kršćanska…«, zaključuje Milan Bešlić.