RIJEKA – U društvu povjesničara umjetnosti Ervina Dubrovića dobili smo priliku razgledati prostore u kojima se nalaze djela slikara Vladimira Udatnyja, čija će retrospektivna izložba biti inaugurirana u petak 21. ožujka u 19 sati, u Kockici. Posjetili smo kongresnu dvoranu Transadrije, atrij Jadrolinije, Gradsku vijećnicu i Sveučilišnu knjižnicu te uživali u djelima Udatnyja, koja uljepšavaju navedene javne prostore, i pritom saznali zanimljive detalje iz života slikara čija je priča ispričana i u romanu »Harlekini« Srećka Cuculića.

Dolazak u Rijeku

»O Udatnyjevom dolasku u Rijeku ne znam detalje, već samo neke pojedinosti«, započeo je priču Dubrović i potom nastavio: »Prema nekim saznanjima, utekao je iz Zagreba. Postoje različite interpretacije zbog čega je došao u Rijeku. Tražili su se ozbiljni intelektualni razlozi. No, kako je njegova supruga živjela u Rijeci prije studija i tu je bila njezina obitelj, ne treba se previše čuditi da je došao živjeti u naš grad. Kao zanimljivost reći ću da se govorilo da se u Rijeku preselio biciklom! Vjerojatno zato jer je bio strastven biciklist i volio prirodu. Nagađa se da je iz Zagreba bježao iz političkih razloga. Kao mladi student u Zagrebu, nije imao novaca, te je bio primoran raditi za ilustrirane revije u vrijeme NDH-a. To mu je uzeto kao velika krivnja. Ali da su mu ponudili da radi i za partizanske ili komunističke novine, također bi i za njih radio, jer radio je ne iz ideoloških razloga, već da bi se mogao uzdržavati, dakle iz financijskog razloga. Bio je ilustrator, naprosto je samo crtao i nije politizirao niti ideologizirao, tako da su to vrlo krhki argumenti protiv njega, ali tako je to bilo. Bio je jaka ličnost, bio je svoj, što se nekima nije sviđalo, jer bilo je onih koji su imali puno teže grijehe, ali su se lakše izvukli.

Foto Ana Križanec

Možda nije bio simpatičan i znao je biti prgav. Tri su ga puta izbacivali s Akademije. Imao je možda malo težu narav, no bio je izvrstan slikar. Došao je u naš grad kako bi se maknuo iz Zagreba gdje je imao lošu reputaciju. Ovdje su svi bili došljaci. Bilo je to 1952. godine, kad je egzodus autohtonog stanovništva još bio u tijeku. Nije pridošlica među starosjediocima, već je samo jedan od onih koji su se u tim godinama doselili u Rijeku, tako da se nije osjećao loše. Ljudi koji su ga poznavali rekli su mi da je bio sitne građe, ali markantan. Odmah se nametnuo. Imao je jak karakter, što nije prošlo nezamijećeno. Kao zanimljivost ispričat ću anegdotu o tome kako ga je policija privela zajedno s prijateljem Vladimirom Šegotom. Jednom su prilikom skakali po haubama automobila, a kad je došla policija, rekli su kako im je to doktor propisao.«

Puno umjetničkih faza

O burnom životu Dubrović nam je potom ispričao:

Foto Ana Križanec

»Napravio je tu harlekinadu, bio je umjetnik i išao je u noćne pohode. Dorian Sokolić mi je rekao kako ga je znao susresti u jutarnjim satima, kad bi on išao u kazalište na posao. Udatny bi se tada vraćao doma s noćnog provoda. Atelje je najprije imao u Guvernerovoj palači, a potom u zgradi u Verdijevoj ulici nadomak kazališta, gdje je živio u stanu zajedno sa suprugom i sinom Arnom koji je glazbenik. U svom ateljeu često su ga posjećivali prijatelji i umjetnici. Bio je boem, ali mnogi su o njemu govorili s uvažavanjem. Recimo, Srećko Cuculić napisao je o njemu roman »Harlekini«, u kojem iskazuje divljenje prema slikaru. Iako je bio osebujan, mnogi su ga poštovali.«

Govoreći o Udatnyjevom likovnom opusu, Ervin Dubrović naveo je nekoliko važnih podataka.

»Imao je puno umjetničkih faza. Od svih slikara iz perioda 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća čiji rad poznajem, on je najviše mijenjao stil. Stil je čovjek sam, ali kad pod tim podrazumijevamo neke umjetničke pravce kao kubizam, nadrealizam ili apstraktnu geometriju, mogu reći da je imao više faza, od kojih valja istaknuti onu kad je radio geometrizirane krajolike i figuraciju, koji su bili svedeni na nekoliko pojednostavljenih oblika. Ponekad je zalazio izrazitije u kubizam, a ponekad je radio plošne stvari ili s naglašenom formom, te lirsku apstrakciju, koju je on uspoređivao s glazbom. Naime, bio je glazbenik. Svirao je kontrabas i njemu je prva asocijacija kad se govorilo o glazbi bila upravo apstrakcija.«

Umjetnost i zajednica

Dubrovića smo zamolili i da nam kaže nešto više o Udatnyjevim djelima koja se mogu vidjeti u Gradskoj vijećnici, u zgradi Transadrije, u Sveučilišnoj knjižnici i u zgradi Jadrolinije.

Foto Ana Križanec

»Ponekad kritičari ili poznavatelji ta djela nastala u razdoblju od 1952. do 1956. godine komentiraju kao neki pad ili kao neki otklon, smatrajući da je to radio kako bi financijski preživio. Osobno smatram da je to radio iz osobnog stava. Naime, imao je čvrsti stav prema odnosu umjetnosti i zajednice. Smatrao je da umjetnost mora prožeti cijeli život. Tome je težio. To je bio njegov stav, a ne nužda iz nevolje zbog koje on mora raditi nešto praktično da zaradi za kruh. On je u to vjerovao. Jedno je njegovo štafelajno slikarstvo, a drugo njegov odnos prema kojem umjetnost treba biti prisutna u svakom životnom detalju, tako da sve bude lijepo oblikovano i da se izgna kič. Želio je osnovati atelje, nazvao ga je A3. Bio je napravio memorandum u kojem je naveo čime bi se bavila ta njegova firma. Nije baš bilo jasno kako bi u ono vrijeme to funkcioniralo, jer tada nije bilo jednostavno osnovati privatnu tvrtku. Želio se baviti oblikovanjem različitih praktičnih uporabnih predmeta, dekoracijama, ilustracijama za knjige, filmskih plakata, interijerima«, ispričao je Dubrović, ujedno koautor nove monografije o Vladimiru Udatnyju.

Priča o muralu u Teatru Fenice također je privlačna. Evo što smo doznali:

»Slikarski rad u Teatru Fenice nije bio njegov izbor. Osnovano je povjerenstvo koje je radilo koncepciju. Djelo je realizirano 1958. godine. To djelo je bilo zadnje od svih onih nastalih u javnom prostoru. Povjerenstvo su činili umjetnici i intelektualci, među kojima su bili Branko Fučić i Zdenko Sila. Dali su naputak da bi oni željeli u tadašnjem Kinu Partizan, sada Teatru Fenice, imati lirsku apstrakciju, koja asocira na glazbu, koja bi pripremila publiku za prikazivanje filma. Postavili su mu takvu zadaću. Postojao je još jedan umjetnik, Vili Stipanov, koji je konkurirao i koji se predstavio figurativnim kolažom različitih tema iz svijeta filma, ali se povjerenstvo na kraju ipak odlučio za Udatnyja. Oslikavao je vrtiće, školu Turnić, a realizirao je i više manjih dekoracija.«

Prikazi za Novi list

Udatny je široj javnosti bio znan kao boem burnog života. Osim što je svirao kontrabas i slikao, pisao je i članke o umjetnosti za Novi list. Kad je sve to stizao realizirati s obzirom da su mu zli jezici spočitavali boemski stil života, pitali smo Dubrovića.

– Iznimno je puno toga napravio u svom životu: slikao je i pisao. Naglasio bih kako je posebno dobro pisao prikaze likovnih izložbi za Novi list. Da je bio takav boem i neodgovoran čovjek, ne bi mogao ostvariti tako opsežno djelo. Rado bih čuo od tih istih kritičara što su oni postigli u životu. Naravno da je imao neke svoje probleme. Bio je emotivan, lirska duša, bio je umjetnik te je sigurno bio izrazito senzibilan. Vjerojatno je u sebi nosio neku tugu koju je morao nekako ublažiti. Bio je izniman čovjek. Ljudi koji su ga poznavali i unatoč tome što su znali za tu njegovu drugu stranu, iznimno su ga cijenili i divili se što je uočljivo, ponavljam, i u romanu »Harlekini« Srećka Cuculića.

Kako biste okarakterizirali njegove članke, glasilo je jedno od pitanja.

»Čitao sam uglavnom njegove likovne kritike kojima se obraćao onima koji nisu prava likovna publika, onima koje treba pridobiti. One koji se razumiju u likovnost ne treba educirati, oni uglavnom sve znaju. Njih ne treba pridobivati, već one koji su izvan tog kruga poklonika. Tekstovi su mu čitki, pedagoški i odgojno intonirani. Vrlo su lucidni i tečno napisani«, istaknuo je Dubrović.

Pitali smo Ervina Dubrovića i koji su njemu omiljeni Udatnyjevi radovi.

Najviše mi se sviđa mural u Teatru Fenice i neke njegove apstrakcije, a izvrsnima smatram radove u kojima prikazuje urbane prizore, gradsku vrevu poput Stazione Termini ili silazak s aviona. Gradska vreva prikazana je na način na koji nitko u Hrvatskoj nije radio. Stoga su mi urbane vreve važnije od aktova, portreta, krajolika. Upravo te radove, riječ je o zaokruženom ciklusu, smatram njegovim najvećim dostignućem, najupečatljivijima, i njegova vrijednost je upravo u tom ciklusu koji ga prikazuje kao samostalnog, zrelog i talentiranog slikara.