Razgovor

Tisja Kljaković Braić uoči izložbe u Kortilu: “Vidjet ćete iz čega su proizašli Oni”

Davor Mandić

Znam da su moje teme »male«, uvijek sam u potrazi za detaljem, za onim beznačajnim i svakodnevnim da ga na pijedestal postavim - Tisja Kljaković Braić / Foto BOJAN MATOŠ

Znam da su moje teme »male«, uvijek sam u potrazi za detaljem, za onim beznačajnim i svakodnevnim da ga na pijedestal postavim - Tisja Kljaković Braić / Foto BOJAN MATOŠ

Kako se nosim s popularnošću? Nekad je to breme, jer je u našim glavama zapisano da je sve popularno upitne kvalitete, a nekad i privilegij. Kad podvučem crtu, emocije koje sam kod ljudi proizvela su sama pozitiva. Zato mislim da mi je vraćena i velika količina pozitivne energije



 


 


RIJEKATisja Kljaković Braić nije meteor koji je kratko zasjao nebom. Umjetnica je to koja stvara već punih dvadeset godina, no u orbitu slave, barem u našim, hrvatskim okvirima, uzletjela je prije otprilike četiri godine, kada su njezine karikature bračnog para (famozni Oni) postali viralni hit na društvenim mrežama. Rudimentarno naslikani, uz uvijek životnu i često iznimno duhovitu, a nepretencioznu poruku, pričali su priču o ljubavi, (su)životu, Mediteranu… Pogodila je Tisja u žicu našega čovjeka i zato naslov njezine izložbe, koja će sada i Riječanima pokazati Tisjin umjetnički put, i nije mogao biti puno drukčiji od »Spomenik živom čoviku«.




Naslov je to inače izložbe koju je krajem prošle godine Tisja otvorila u zagrebačkim Klovićevim dvorima, da bi od 14. srpnja, u nešto reduciranom obliku, ta ista izložba došla i do riječke Galerije Kortil, gdje će se moći pogledati do 4. rujna. Otvorenje je, pak, uz pozivnicu, najavljeno dan ranije, 13. srpnja.


 »Upravo vjenčani« / Foto GORAN VRANIĆ

»Upravo vjenčani« / Foto GORAN VRANIĆ


Presjek rada


O izložbi, ali i njezinu umjetničkom putu, očekivanjima, pritiscima, pa i uz jedno pitanje koje ju je malo naljutilo, razgovaramo s autoricom.


Dolazite nam u Rijeku predstaviti izložbu »Spomenik živom čoviku«. Kako biste vi okarakterizirali ovu izložbu? Što riječka publika može očekivati od nje?


– Dolazim u Rijeku s izložbom koja je presjek mog rada u zadnjih dvadeset godina. Bit će to skraćena verzija istoimene izložbe iz Klovićevih dvora, najposjećenije izložbe u prošloj godini. Na njoj bit će prikazani moji art brut počeci, jedno lirsko slikarstvo, pokoja skulptura i, naravno, karikatura. Mislim da je dramaturški vrlo dinamična. Puno toga se izmjenjuje, al’ vodi vas ista nit.


Vidjet ćete na kraju iz čega su proizašli Oni. Izašli su iz slika, iz poezije… u život.


Hoće li biti klasičnog otvorenja izložbe, hoćete li i vi biti tu? Vjerujem da dobar dio vaših poklonika iz ovih krajeva želi vidjeti i lik iza njezina djela.


– Da, naravno da ću biti tu. Uvijek sam na svim svojim otvorenjima, jedino me viša sila može spriječiti. To me vjerojatno pitate, jer se želite uvjeriti sličim li ja na Nju, a moj muž na Njega. Ima sličnosti, ima, ima hahahahaha.


 »Zagrljaj« / Foto Goran Vranić

»Zagrljaj« / Foto Goran Vranić


Klović i Kortil


Koliko će se ova izložba razlikovati od one iz Klovićevih dvora?


– Od zagrebačke izložbe razlikovat će se po broju slika, smanjena je zbog »kvadrature«. Naime izložba u Klovićevim dvorima bila je postavljena na 1.000 »kvadrata«, dok galerija Kortil ima 300 »kvadrata«.


Izvukli smo bit, esenciju. Naslikala sam još i par većih formata.


Vaš streloviti uspon kod »živoga čovika«, ili onoga koji možda nije najredovitiji posjetitelj muzeja, dogodio se u virtualnom svijetu dijeljenja vaših karikatura »njih dvoje« (a zapravo duhovitih isječaka iz života koji nam svima tako lijepo govore o nama samima), no nakon ozbiljne i dugogodišnje umjetničke karijere. Kako se nosite s popularnošću? I kako se s popularnošću nosi vaša nova umjetnost? Osjećate li pritisak?


– Kako se nosim s popularnošću? Nekad je to breme, jer je u našim glavama zapisano da je sve popularno upitne kvalitete, a nekad i privilegij. Kad podvučem crtu, emocije koje sam kod ljudi proizvela su sama pozitiva. Zato mislim da mi je vraćena i velika količina pozitivne energije. Došlo je neko vrijeme da se povučem. Sad mi se samo slika.


Ne pada mi na pamet išta forsirat. Želim kao i do sada radit’ samo ono šta me raduje.


 »Spomenik živom čoviku« / Foto GORAN VRANIĆ

»Spomenik živom čoviku« / Foto GORAN VRANIĆ


Najbogatija 2021.


Što vam se sve dogodilo, u umjetničkom smislu, ali i u dijelu života koji vezujete za umjetnost, u te protekle četiri godine, otkako je vaš rad postao iznimno vidljiv?


– Ova 2021. godina bila je najbogatija godina za mene ikad. Stigla sam čak i rodit svoje drugo dijete. Nikad se neće ovako nešto ponoviti. Dakle, izdala sam nastavak knjige »Oni« – »Oni 2«, ljubavna priča se nastavlja, otvorila sam veliku monografsku izložbu u Klovićevim dvorima, moj roman »U malu je uša đava« bio je najprodavanija knjiga godine. U toj, meni sjajnoj, 2021. trebala je biti premijerno izvedena i predstava »U malu je uša đava« u režiji Marija Kovača, ali je zbog korone odgađana i izvedena u 2022. godini.


Kad sve zbrojimo i oduzmemo, u protekle četiri godine prodano je preko 30.000 mojih knjiga. Eto to mi se sve dogodilo, dovoljno za dva, a ne za jedan život, hahaha.


Sad me nakon svega straj i crtu povuć. Nada mnom se nadvila neka odgovornost i pari mi se da ništa više šta napravim nije tako dobro. Moram se izličit od toga. Zato mi triba da se povučem.


Tužno je vidit starog pankera


A vaši počeci? Što možete reći o vašem slikarskom putu otpočetka do danas? Kako ste se mijenjali, što su vam bile, a što jesu preokupacije, formalne, ali i sadržajne?


– Moj početak slikarski bio je žestok, jak kao i svaka mladost. Držala me opsjednutost brut artom. Svaka slika bila je šaka u oko, a onda su se emocije stišale i sad plovim nekim tišim vodama bez agresije, koja je prije bila prisutna. Jer tužno je vidit starog pankera…


Ali sad ipak znam ‘ko sam više nego onda. Znam da su moje teme »male«, uvijek sam u potrazi za detaljem, za onim beznačajnim i svakodnevnim da ga na pijedestal postavim.


U ovom samotnom poslu samo se sobom bavim, kopam po vlastitoj duši, a onda puštam drugima na uvid. Nije to lako.


Ovo pitanje zanimat će vjerojatno sve mlade umjetnike ili one koji se tek namjeravaju otisnuti u svijet likovne umjetnosti: može li se od umjetnosti preživjeti, u onom strogo egzistencijalnom smislu, u Hrvatskoj, odnosno je li barem ovaj izniman uspjeh koji doživljavate kod publike pretočen u neku financijsku sigurnost?


– To je najčešće pitanje koje se umjetnicima upućuje. I mi ga ne volimo. Može li se od toga živit? – prati me cijeli život. U svakom intervjuu, u svakom razgovoru je prisutno. I poprilično je nepristojno…


Ali evo, neki univerzalni recept od kojeg se da živit… Sve šta radite, radite s maksimalnim poštenjem i bez ikakvog očekivanja. Bilo bi super da uz to imate radost stvaranja, zaigranost i sve te lipe svari (kako bi rekao moj did).


Animirani film »U malu je uša đava«


Ove iste iz prošloga pitanja, na kojem vam se ispričavamo ako vas je uvrijedilo, ali i svakoga »živog čovika« koji se susreo s vašim radom zanimat će i što dalje spremate? Što se kuha u Tisjinoj kreativnoj radionici?


– Velika mi je želja konačno ugledati animirani film »U malu je uša đava«. Veljko Popović je po mojoj knjizi napisao scenarij. Crtam po njegovim uputama. Naporan je to posao i čak i nisam znala da će mene dopast. Veljko mi je objasnio da je to zato jer je siguran da s drugim crtačem ja ne bih bila zadovoljna. Pa kako bih i bila… Red je da ja oživim svoju baku i dida… Vidit svoje slike u pokretu, za mene je čarolija i nešto što dosad nisam doživila. Imam tremu od toga.