RIJEKA – Put u izvanzemaljska prostranstva anticipirali su mnogi pisci, a danas pak ne govorimo samo o putovanju u daleka prostranstva, već i o mogućem naseljavanju drugih planeta, što je retorika NewSpace aktera i provodna nit u Galeriji Filodrammatica novootvorene izložbe »Splav koja pluta svemirom«, talijanskog kolektiva IOCOSE, koja, radovima koji istražuju industrijsku granu i ideološki pokret NewSpace, pokušava demaskirati narativ utopijskih obećanja o kolonizaciji svemira. U povodu riječke izložbe razgovarali smo s četveročlanim talijanskim kolektivom kojeg čine Matteo Cremonesi, Filippo Cuttica, Davide Prati i Paolo Ruffino.

Simbolika naziva

Možete li, prije svega, pojasniti simboliku naziva same izložbe?

– Jednostavno rečeno, ne vjerujemo da je svemir ta ravna i glatka površina koja samo čeka da je istražimo. To je, naime, ona premisa koju promiče pokret NewSpace i koja je preduvjet za svaku vrstu kolonizacije. Kad god netko nastupa tako da predstavlja nešto, ovdje mjesto, kao svojevrstan vrt pun visećih plodova koji samo čekaju da budu ubrani, nešto tu zasigurno nije u redu.

Što izložba »Splav koja pluta svemirom« sugerira o budućnosti ljudske vrste i njezinoj sposobnosti da se nosi s izazovima poput klimatskih promjena i tehnoloških nejednakosti?

– Činjenica da u vremenu kada čitamo o petom masovnom izumiranju, netko predlaže napuštanje planeta Zemlje kako bi živjeli na drugome planetu, mnogo govori o »sposobnosti« suočavanja s postojećim izazovima.

Kako se po vama kritika tehnološkog napretka koja se iščitava iz ove izložbe uklapa u širi kontekst umjetničkih radova koji propituju granice kapitalizma i općenito društvenih nejednakosti?

– Pa, mi smatramo da pokret NewSpace ima neke osobitosti kada se govori o kapitalizmu i društvenim nejednakostima, što ovu temu čini posebno zanimljivom u smislu konteksta o kojem govorite. Pokret NewSpace predlaže rješenje za kraj resursa na planetu Zemlji, tvrdeći da ekstraktivizam može biti uspješniji u svemiru nego na Zemlji, pa tako nudi bijeg od kraja svijeta, nudeći druge planete za život. Također nudi drugu priliku nakon smrti, jer mnogi promicatelji NewSpace pokreta također vjeruju u transhumanizam, pa su spremni zamrznuti svoj mozak kako bi zauvijek živjeli (u svemiru). To su sve privlačne ideje u vremenima kad ti problemi prolaze ispod našega radara, što je vjerojatno i jest razlog zašto su uspješne i sveprisutne, ali ako malo zagrebete ispod površine i, na primjer, počnete se pitati tko bi trebao napustiti Zemlju, svi ljudi ili samo neki od njih, tada se veliki pješčani dvorac sazdan od onih pustih riječi i obećanja o životu na drugom izvanzemaljskome planetu počinje klimati i urušavati.

Foto Ana Križanec

Ponuđeno i uskraćeno

Na koji način izložba koristi i prostor i instalacije, ne bi li posjetitelje natjerala na razmišljanje o nevidljivim i nedostupnim aspektima tehnologije i napretka?

– Za izložbu u Drugom moru odlučili smo predstaviti naša tri nedavna rada, a radi se o djelima koja su međusobno čvrsto povezana, te stvaraju veliku i jedinstvenu instalaciju. Prvo, videozapisi su projicirani na zidovima s desne i lijeve strane galerije, prikazuju se u petlji i izmjenjuju se jedan s drugime. Oni ne samo da karakteriziraju sâm prostor, privlačeći pozornost publike i vodeći ih kroz prostoriju, već glazba i zvuk imaju značajnu ulogu u samoj instalaciji; pjesme su razigrane, glasne, a tekstovi su prikazani u karaoke stilu, pa pozivaju na pjevanje. Kada netko počne obraćati pažnju na same riječi, kontradikcije i apsurdnost tih izjava u videima postaju jasniji. Videozapisi tako pozivaju publiku na pjevanje, ali jedini mikrofon u prostoriji nalazi se unutar geodetske kupole, »zarobljen« je i izvan dosega, i nije povezan sa zvučnicima. Izloženi radovi repliciraju iste dinamike i kontradiktorne retorike koje se koriste kada se danas govori o tehnologijama i napretku: sve je to »fancy«, šareno i uglađeno, ponekad čak i zabavno, daje vam osjećaj da ste uključeni u jedan sustav u kojemu napredak brine o našoj budućnosti i koji je dostupan svima za uživanje. Istovremeno, ako bolje pogledate i obratite malo više pažnju, brzo ćete otkriti da su ti scenariji samo jedna lijepa priča u kojoj mi zapravo nemamo neku ulogu. Baš kao što nas pokret NewSpace poziva na svemirska putovanja koja su tehnički nemoguća i potpuno neisplativa, i poziv na pjevanje s onim mikrofonom istovremeno je i ponuđen i uskraćen.

Vizije budućnosti

Jeste li htjeli korištenjem humora i ironije u radu »Pokazivanje na novi planet« ukazati na neke nedostatke i kontradikcije u pretpostavljenim vizijama budućnosti (koje nude tehnološki lideri poput Elona Muska)?

PR Drugo more

– Posljednjih smo godina istraživali kako glavni akteri pokreta NewSpace, gestikulirajući i pokazujući na nevidljive planete, nerijetko u cijelu priču uključuju svoju publiku, koja bi trebala zamisliti neku nevidljivu budućnost čovječanstva. U tim vizijama budućnosti, složenost i raznolikost prilično su sužene, gotovo ravne, čime se instrumentalizira ono postojeće – trenutni uvjeti ekonomske nejednakosti. Rad »Pokazivanje na novi planet« zapravo je animacija 3D modela ruke Elona Muska koja leti iznad Marsa. Za ovaj rad odlučili smo kao glavnog lika koristiti model ruke koja je odvojena od tijela, što se odnosi na ideju i praksu nekih entuzijasta transhumanizma, koji vjeruju da mogu koristiti kriogeniku za svoje tijelo ili njegove dijelove (poglavito glavu) nakon smrti, dok čekaju singularnost. Svi tekstovi koje koristimo u videu su preuzete stvarne i javne izjava Elona Muska. Naime, vjerujemo da prikupljanje Muskovih najbombastičnijih izjava i slogana, kazanih u svrhu promocije njegove tvrtke SpaceX, i njihovo kompliciranje, nizanje jedne na drugu, stvara snažan te istovremeno čudan i zbunjujuć osjećaj, što nameće pitanja poput onih jesu li te izjave istinite, odnosno vjeruje li on sam u to što govori, i pita li se ako ga ljudi zbog toga ismijavaju.

Kakav je utjecaj arhitektonskih motiva, poput geodetske kupole u instalaciji »Šuplji zbor«, na percepciju budućnosti svemirske kolonizacije?

– Rad »Šuplji zbor« upućuje na geodetske strukture koje proizvode i distribuiraju tvrtke NewSpace, koje se javljuju u 3D prikazima, a koriste se za promociju zamišljenih budućih naselja na izvanzemaljskim planetima. Geodetska kupola je arhitektonska struktura koju je popularizirao Richard Buckminster Fuller još 1950-ih godina, a zamišljao ju je kao simbol demokratizacije arhitekture; lako sastavljivu, proširivu konstrukciju, pri čemu svaki čvor i spoj nose istu težinu. U 1960-im godinama, zahvaljujući tome što su mnogi Fullera hvalili kao vizionara i gurua, geodetsku kupolu prisvojili su kontrakulturni krugovi, dok se danas često koristi i u Silicijskoj dolini.

PR Drugo more

Slobodni od povijesti

Kako onda rad »Slobodni od povijesti« kritizira ideju neograničenog kapitalističkog širenja na nove planete i što to govori o našem trenutnome društveno-ekonomskom sustavu?

– Sam naziv toga rada inspiriran je mrežnom stranicom koja promovira ulaganja u sektor NewSpace, na kojoj piše kako je jedna od prednosti rada u svemiru ta što ste »slobodni od povijesti«, slobodni od stratifikacije – od tisuća godina promišljanja i razgovora o tome koliko je zapravo teško živjeti na planetu Zemlji, kao i samoga iskustva života na našemu planetu.

Tu viziju, kao nešto negativno, nešto što nas blokira u promišljanju o budućnosti čovječanstva, kao teške okove na našim nogama, željeli smo dovesti do ekstrema, prikazujući tako kraj Elona Muska – napola spaljenog od sunca i zračenja, kako trči na nekome izvanzemaljskom planetu, vozi se i sam se »zabavlja«.

Iz svega toga nameće se pitanje o pitanju/ima; koja su, dakle, ključna pitanja koja kolektiv IOCOSE postavlja o ostvarivosti kolonizacije svemira?

– Samo jedno – za koga?