Sve je počelo s Valom. Rečenica je to koju izgovara Zvonimir Pliskovac, ali može je izgovoriti i bilo tko tko je počeo misliti sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je pokrenut riječki omladinski list Val, koji će trajati sve do 1990., čime će (p)ostati i jedan od najdugovječnijih omladinskih listova na prostoru koji je nekoć zauzimala Jugoslavija. No ako je za misleće pojedince sve počelo s Valom zato što su tamo mogli naći svoje misli o društveno-političkoj situaciji u zemlji, ali i o aktualnoj muzici koju se sluša i brojnim drugim temama o kojima je malo tko drugi pisao, Pliskovac ima još barem jedan razlog više za tu rečenicu. On je, naime, dizajnirao logo Vala.

Da, baš onaj, čudno, a tako sjajno geometrijski, u odmaku od prvoloptaške misli o stilizaciji vala kao zaobljene linije, za kojom bi posegnuo neki manje kreativan, manje zaigran ili manje eksperimentu sklon dizajner. Ali to onda ne bi mogao biti Zvonimir Pliskovac, u što se može uvjeriti bilo tko tko ode pogledati izložbu izbora njegovih ranih radova »Stripovi, karikature, grafika, 1975. – 1985.« u Galeriji »Juraj Klović« u Rijeci. A na njoj mogu se vidjeti njegovi stripovi i karikature objavljivani ne samo u Valu, u kojem je bio i grafički urednik, nego i u Novom listu, zatim zagrebačkim Studentskom listu, Poletu, Vjesniku i Oku, beogradskom Ježu i ljubljanskoj Mladini te brojni plakati koje je radio tijekom tog desetljeća za ustanove u kulturi, izložbe, muzeje, kazališne predstave, glazbene manifestacije, festivale i punk-bandove u Rijeci.

Super Jež

Obilazak izložbe

S Pliskovcem se nalazimo u Galeriji, gdje je plan da nas provede izložbom i progovori o onome što ga je pokretalo, inspiriralo, smetalo, radovalo… ali pustit ćemo radost za malo kasnije, organi reda i poretka nas zanimaju. No čim otvorimo tu temu, a što će nas pratiti tijekom cijeloga susreta, pogotovo kad krenu sočniji detalji, Pliskovac će reći ključnu rečenicu: »Ali nije ovo za javnost.« I tako je diktafon prepun stvari koje će zadržati za sebe, no kao što će čitatelj vidjeti iz priloženog, i ono što je ostalo i više je nego zanimljivo, jer Pliskovac, osim što je talentirani dizajner, i rijetko je zanimljiv tip. Organi reda, dakle.

– Ma prije svega, nemojte me u nekog revolucionara pretvarati, taj moj rad je možda revolucionaran u jednom smislu, ali ne u ovom potrošenom. Ja sam te stripiće radio u jednoj partijskoj novini kao u paralelnom svemiru. To je moglo biti štampano i u Amsterdamu i u Tokiju; kao da nema veze sa sjednicom u Centralnom komitetu. A organi su reagirali kako kad. Prvo, moram reći da nisam bio u Partiji, pa sam onda doživljavao prezir, kao da imam AIDS: bio sam sumnjiv – kaže Pliskovac, a mi domećemo da sigurno nije pomogla njegova ljubav prema apstrakciji, koja uvijek može nositi i subverzivnih elemenata, ako ih osjetljivo oko promatrača želi uočiti. Kao npr. »slomljene« prste, sjajan dizajn za omladinski list Kult. Kad je izašao, organi reda nisu doduše zvali Pliskovca, nego urednike na raport, na kojem su ovi morali objašnjavati da tim »slomljenim« prstima nitko ne ruši poredak, nego se radi pohvala čovjeku; ruka je organ čovjeka, a kad mozak nešto smisli, ona to odradi.

Srećom po Pliskovca, relevantni ljudi su govorili da je to što on radi dobro, pa je to često bilo dovoljno. Organi, organići, važniji ili manje važni, ako nešto i nisu razumjeli, a često nisu razumjeli što to zapravo Pliskovac radi, na glasovima da je to dobro mogli su skupljati poene. Pa su ih i skupljali.

O jednom vremenu

Pokazuje nam potom Pliskovac jednu fotografiju na kojoj je on s još dva mladića 1978. godine, u večernjim satima šetaju punim Korzom s transparentima na kojima su prazni stripovski oblačići. Naravno da su se, kaže, ljudi zgražali kao da ide gol čovjek Korzom, jer demonstracije, bilo kakve, nisu bile baš uobičajene, a na podozrivost nekih prema praznim oblačićima Pliskovac bi isticao upravo činjenicu da su prazni, da u njima doslovno nema ništa. No oni bi onda rekli: »Da, ali bogzna što si u njih mogao staviti.« I to je priča o jednom vremenu.

Pliskovac ipak radije govori o uspjesima. A njih je doista bilo. Kaže, imao je sreće, kad je ‘74. napravio izložbu u Zagrebu, ona je »grozno dobro« uspjela. Predgovor mu je pisao Radovan Ivančević, »prva liga, to je kao da mi ga je Picasso pisao«, a to je onda učino i još četiri puta, čime je autor postao, kako kaže, jedini Zemljanin s četirima predgovorima Radovana Ivančevića. Godinu dana nakon toga pojavila se ideja objavljivanja omladinskog lista u Rijeci i iskrsnulo je njegovo ime za angažman grafičkog urednika. Pozvan je na razgovor. Računamo, tada ima oko 23 godine, praktički je klinac koji još studira, ali, kako kaže, ima zaštitu struke. I prije toga sastanka on kupuje u antikvarijatu list Val s početka 20. stoljeća, koji je izašao u samo četiri broja prije nego je zbog subverzivnosti zabranjen. I eto ideje. Novi omladinski list mogao bi se zvati Val. Nije to podatak koji smo znali, da je, naime, Pliskovac autor ne samo loga, nego i imena, ali izbor imena ipak nije bio tako jednostavan, jer što bi se sad neki jugoslavenski omladinski list imao povezivati s Austro-Ugarskom. Na kraju je, čini se, pomoglo tumačenje da je val vodena pojava. Ali ne zaobljena, nego geometrijska, kako će to reći Pliskovčev dizajn, za koji ga pitamo zašto, otkud je tako geometrijski.

– Pa kad sam bolestan na geometriju.

– Ali »Bubica« je sva zaokružena – referiramo se na autorov seminalni strip »Bubica«, koji je izlazio prvo u Valu, a onda kasnije i u velikom Vjesniku.

– Da, ali i opet je u kvadratu – ne da se Pliskovac.

Unikatna apstrakcija

Na čemu je Pliskovac bazirao svoju ljubav prema apstrakciji, konkretizmu, postmodernizmu, zanima nas. A on nam spominje studij povijesti umjetnosti, Veru Horvat Pintarić, Radovana Ivančevića, ali i Huga Pratta, Osvalda Cavandolija, autora sjajne »La Linee«, kojemu se posebno svidjela Pliskovčeva »Kockica«, još apstraktnija dekonstrukcija stripa od »Bubice«, koja je uzimala elemente stripa i od njih radila sadržaj. Ni »Bubicu« ni »Kockicu« Pliskovac ne smatra toliko antistripovima, kako ih se ponekad karakterizira, nego više istraživanjem stripa, eksperimentom, odmakom u stranu, iza stripa, putom prema istraživanju autonomije osnovnih oblika stripa, do granica geometrijske apstrakcije njegove konstrukcije ili do oblikovne i značenjske interpretacije prostora stripa, i geometrijskog i mentalnog. I neka mu toga tumačenja, no nas zanima zašto je »Bubicu« preselio iz Vala u Vjesnik.

Plakati za rock sastave

– Jer sam razgovarao s jednim prijateljem, koji mi je rekao da bi to bilo dobro, zato što je Vjesnik nacionalna novina. Razlika je svakako postojala, jedno je omladinski magazin, a drugo dnevna novina. Ljutili su se u Valu, ali ja sam im rekao da ćemo odmah početi idući strip.
– I tako je nastala »Kockica«?
– Da. Odmah. Nisam ja njih zeznuo.
Tako je Val zapravo dobio unikatnu apstrakciju, za koju Miljenko Marin kaže da je svjetski specifikum po radikalnosti provedene ideje upućivanja formalnih elemenata stripa njegovu sadržaju.

»Djelomična retrospektiva«

U šetnji, pak, plakatima po ovoj »djelomičnoj retrospektivi« uočljiva je Pliskovčeva ljubav prema liniji, paralelizmima, organiziranom kaosu. Pliskovac nam na tu zamjedbu kaže da se znalca odmah može prepoznati u apstraktnoj slici, a ne u »pimzlanju portreta«.
– Ljudi misle da se mogu švercati u apstrakciji, ali kad vi vidite majstorskog Murtića, nije to pimzlanje, to je za pasti u nesvijest. To ne može nitko reproducirati, u apstraktnom se vidi tko stoji iza toga – kaže Pliskovac, a mi se podsjećamo nečega što je Marin rekao na otvorenju izložbe, a što je zvučalo jako zgodno: da su, naime, neki Pliskovčevi prepoznatljivi oblikotvorni momenti nastali iz oskudice. Recimo boja. Nije dvobojnost, koja dominira njegovim plakatima, bila prvi Pliskovčev izbor, rekao je Marin, već je to bio rezultat skupoće boje. Zato je plakat koji je financirala Trgovačka mornarica prštao bojom. Pitamo Pliskovca bi li u drukčijim, boljim uvjetima njegov rad bio drugačiji. Nije znao odgovoriti.

Administracija

Zanimalo nas je i gdje je radio nakon Vala, pa nam je pojasnio da je deset godina radio kao samostalni umjetnik, neko vrijeme je predavao honorarno na riječkom Pedagoškom fakultetu, a onda se 1988. zaposlio u regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture kao referent za nepokretna kulturna dobra i tu ostao sljedećih 30 godina. Koliko ga je pak taj, u suštini administrativni posao udaljio od umjetnosti, pitamo ga, a on odgovara da ga je sigurno malo usporio u tom smislu. Je li mu žao zbog toga?

Foto DORIS FATUR

– Ne. Pa ima i onih koji su bili samo likovnjaci pa imaju puno manje radova. Kako bih rekao, ako se rano dignete, sve stignete – kaže nam Pliskovac, i u smiraju našeg druženja, na pitanje skicira li, odnosno radi li još i sada, kaže da… ne smijemo reći, jer nije za javnost.
– Ali niste objesili kopačke o klin?
– Ne.
– Možemo li barem to napisati, da radite?
– Pa da, ne ležim doma besposlen – kaže nam kroz smijeh Pliskovac, a mi priču završavamo porukom da bismo rado vidjeli i puno opsežniju izložbu, koja bi uključivala i njegove kasnije radove, ali i galerijski opus, koji ovom izložbom nije ni dotaknut. Bio bi to zahtjevan posao i samo sa sakupljačkog aspekta, budući da tih radova ima posvuda, no vjerujemo da bi se u konačnici isplatio. Ali to izlazi iz ingerencija ovoga članka i upućuje se ne toliko ni samom autoru, već ponajviše kustosima i muzealcima.
Dotad, ni ova izložba nije gotova. Osim što se može pogledati do 15. travnja, do lipnja možemo očekivati i pravi, opsežan katalog, a zapravo knjigu s tekstovima Lilijane Domić, Velida Đekića, Gorana Ježića, Veljka Krulčića, Miljenka Marina i Milorada Stojevića, dakle autora koji su pratili Pliskovca u njegovu stvaranju svoje male, ali i opće povijesti oblikovnog istraživanja svijeta, s rezultatom u nekim unikumima koji uvelike probijaju lokalne okvire u kojima su nastajali.