RIJEKA – Riječki nagrađivani pisac Srećko Cuculić godine 1991. objavio je roman »Harlekini«, koji je posvetio slikaru Vladimiru Udatnyju.

U svom djelu naziva ga Meštar, te progovara o događaju kojem je kumovao i koji ga je inspirirao za pisanje knjige.

S autorom romana razgovarali smo u njegovom domu u kojem zidove krase njegovi brojni slikarski radovi, a ljepotom posebno osvaja onaj naslovljen »Mjesec na trgu«, koji se nalazi i na naslovnici istoimene zbirke Cuculićevih drama, te predstavlja hommage Udatnyjevom »Mjesecu na trgu«, slikaru čija se izložba otvara 21. ožujka u 19 sati u Kockici.

Bio je to povod da se autor prisjeti trenutka kad je upoznao Udatnyja i poželio napisati roman »Harlekini«.

»Mjesec na trgu«

– Godine 1953., kad mi je bilo 16 godina, pohađao sam gimnaziju. Tadašnja Rijeka bila je umnogome drukčija od današnje. Korzo je bio pun ljudi. Imali smo Mali salon i bilo je jako puno izložbi. Tako sam u to vrijeme imao priliku pogledati Udatnyjevu izložbu. Očarala me njegova slika naslovljena »Mjesec na trgu«, koju sam kasnije preslikao za naslovnicu istoimene knjige.

U pozadini slika “Mjesec na trgu” inspirirana Udatnyjem

Naime, želio sam imati original, ali to je bilo nemoguće tako da sam je odlučio preslikati, s tim da su moje boje nešto svjetlije nego u originalu, započeo je priču naš sugovornik.

– Ta me slika privukla i zahvaljujući naslovu. Mogao ju je nazvati »Mjesečina na trgu«, jer svaki trg ima mjesečinu, ali »Mjesec na trgu« je poseban i samo naš. U međuvremenu život je išao naprijed. Često sam viđao Udatnyja, a volio sam čitati i članke koje je pisao za časopis 15 dana, u kojima je iznosio svoja viđenja pojedinih umjetničkih djela.

Tog početka prisjetio se Cuculić, a potom ispričao kako je došlo do susreta s Meštrom, odnosno Vladimirom Udatnyjem.

– Dogodio se nemili događaj. Bilo je to šezdesetih godina prošloga stoljeća, kad je Udatny već nažalost bio načeta zdravlja. Radio sam u Transjugu i nastao je problem jer mu nije bio plaćen račun za neku sliku. Došao je i napravio gužvu. Glavni direktor (takozvani Gazda u romanu »Harlekini«, op. a.) me pozvao i naredio mi: »Nađi ga i riješi to. On je ‘tvoj’«. I sad me srsi prolaze kad se toga sjetim, rekao je Cuculić i nastavio priču.

Susret s Udatnyjem

– Desilo se ono najljepše što mi se moglo dogoditi. Stanovao je u Sarajevskoj ulici, sadašnjoj Verdijevoj, pokraj ogromnih topola, na petom katu. Pokucao sam na crvena vrata i kad mi je otvorio, teško mi je opisati taj doživljaj. Predstavio sam mu se, a on, kako je bio ljut na Transjug priprijetio mi je, dok je meni došlo da ga zagrlim.

U toj neugodnoj situaciji bio sam na njegovoj strani. Problem plaćanja smo riješili i tako se naš susret miroljubivo završio. No, tijekom tog posjeta dobio sam priliku zaviriti u njegov atelje i to mi je bilo silno zanimljivo.

Sjećam se da sam vidio dio triptiha Harlekina s portretima Tolstoja i Einsteina, uz niz manjih slika i skica. To je bio naš jedini kontakt. Tek tu i tamo bih ga sreo. Znao je dolaziti u Tipograf. Bio je u fazi kad je bio mrzovoljan te mu se nisam usudio prići. Došlo je ono razdoblje kad je postao preosjetljiv, a to su iskorištavali često zlonamjernim kritiziranjem. Posebno ga je iritirala jedna kritičarka.

Omalovažavala je Udatnyja i njegove slike. Neću spominjati ime, jer se zna o kome je riječ. Intelektualna krema Rijeke se udaljila od Udatnyja, jer da je tobože boem i previše svoj.

Harlekini

Cuculić nam je potom ispričao kako je došlo do toga da je odlučio napisati roman u kojem je glavni lik riječki slikar ili slikar Rijeke, kako ga je on nazvao.

– Svašta sam čitao, a u to vrijeme posebno me je privukla knjiga »Pisma bratu« Van Gogha. Naročito me se dojmio Van Goghov opis kako je u nedostatku rješenja iz tube boje iscijedio na platno deblo stabla. Godine 1968. napisao sam roman »Pomirenje« čija se zbivanja odigravaju u riječkoj luci, za koji sam bio nagrađen.

Uslijedilo je »Ljeto s tetom Doris« pa »Fijumanka«. Čitatelje je zanimalo tko je ta žena. Otkrit ću vam, u tom sam liku zamišljao talijansku glumicu Annu Magnani.

Jedna kolegica, onako u vicu, rekla je da od mene očekuje epistolarni roman. Napisao sam ga i naslovio »Harlekini«, a glavni lik romana je Vladimir Udatny. Kad sam se ozbiljno uhvatio posla pisanja romana, saznao sam da je dramu o Udatnyju napisao Josip Palada. On mi je spremno iz Zagreba poslao svoj tekst i laknulo mi je što je njegovo viđenje slikara drukčije od mog pa sam se mogao bezbrižno posvetiti »Harlekinima«.

Razlog zbog kojeg Udatnyja smatram najvećim riječkim slikarom su njegova djela koja nalazimo u Gradskoj vijećnici, potom u Teatru Fenice, u zgradi Jadrolinije te u dvorani Transadrije, njegove bezbrojne slike i portreti, mrtve prirode, pejzaži, marine, lučke dizalice i brodovi. Nisu me zanimali Harlekini sa slika, nego oni iz života. Harlekin kao lik je negativac, otkrio je Cuculić i istaknuo:

– Harlekin je proždrljivac koji podvaljuje, a takvih likova ulizica i cinkaroša, podobnih i nepodobnih, uvijek ima. Izdavač je bio ICR. Rekli su mi kako nisu očekivali ovakav roman, na što sam im odgovorio da neće dobiti pornić, već da imaju pred sobom ozbiljan roman.

Krivo mi je da promocija romana nije održana. Bila je to 1991., a tada je bilo ozbiljnijih tema. I o tom romanu napravila se fama. Govorilo se kako Udatny nije bio tako velik slikar, da nije zaslužio roman, dok su drugi smatrali kako sam priču napisao kako bih sam sebe istaknuo. No, knjiga je tu: netko će je čitati, netko ne. Drago mi je da se priprema izložba o Udatnyju. Volio bih još jednom vidjeti uživo moj omiljeni »Mjesec na trgu«.

Pisanje i slikanje

Nas je potom zanimalo kako je poznati riječki pisac nalivpero i pisaću mašinu, a u novije vrijeme računalo, zamijenio kistom i slikarskim platnom.

– Počeo sam crtati kao mali, kad sam živio u Zadru i imao sam oko deset, jedanaest godina. Tata je kući donosio Narodni sport i ja sam precrtavao nogometaše i golmane. Kad sam bio u gimanziji, uzeo sam u ruke Zoranićeve »Planine« i krenuo crtati. Napravio sam šest crteža na velikom formatu prema Zoranićevu tekstu. Profesor Bakarčić bio je oduševljen mojim slikama i jednu su čak uokvirili i bila je izložena na zidu učionice.

Tko zna, možda još uvijek visi na nekom zidu. Kasnije, na studiju, imali smo predmet nacrtna geometrija i strogog profesora Tomašegovića. Imao sam 6 programa i dogodilo se čudo. Svih šest je primio bez primjedbe. A onda jednog dana, kad sam otišao u mirovinu, iz čiste dokolice počeo sam slikati. Slikam zato što me to veseli i do sada se nakupio poveći broj slika.

Na kraju druženja s piscem i slikarom poželjeli smo doznati koji su mu umjetnici favoriti, uz Udatnyja, te nam je tako naveo:

– Kad mi se netko dopadne, onda je to to. Volim Honoréa Daumiera koji je bio sklon i karikaturi. Dramu »Ubojstvo u čekaonici zdravstvene stanice Meduza« naslovio sam prema slici »Splav Meduze« Théodorea Géricaulta, koja mi je poslužila kao inspiracija. Posebna slabost mi je Giorgio de Chirico, pa Carlo Carrà, Giovanni Fattori, a od naših uz Udatnyja volim i Miljenka Stančića, Slavka Stolnika…

Uživam i u čitanju knjiga o umjetnosti, a kao mlad obožavao sam stripove, koji su u moje vrijeme bili zabranjeni. Posebno štujem karikaturiste Ota Reisingera i Nika Titanika, istaknuo je Cuculić čije nas je djelo »Mjesec na trgu« osvojilo zelenkastim akvarelističkim tonovima.