Neuhvatljivo, lepršavo, razbarušeno, nesavršeno, nasmiješeno, razgovorljivo, takvo je cvijeće u buketima Saše Šekoranje, poznatog zagrebačkog umjetnika cvijeća kojeg je nemoguće zaobići u ovom predblagdanskom raspoloženju. Njegovo cvijeće ujedno opisuje i njegov karakter, otvoren, razigran, dječje zamaštan.

Akademski slikar Saša Šekoranja na neobičan je način saznao da se u životu želi baviti cvijećem. A možda je i cvijeće njega odabralo onda kad je na prvoj izložbi kao zadnji eksponat prodao cvijeće u tegli za krastavce. Od tada je prošlo više od desetljeća, a Saši ni u jednom trenutku nije ponestalo mašte za slaganje cvijeća. Osim što ga slaže, Saša ga i slika, a njegova potreba za slaganjem i maštanjem boja, oblika i ugođaja odvela ga je i u svijet interijera, ali i eksterijera. Trenutačno uređuje, kuje sliku blagdanski romantičnog Rovinja u kojem će po njegovom izboru glavna atrakcija, umjesto novogodišnjeg drvca, biti rovinjska batana i puno, puno zvijezda i zvjezdica.

Dijalog cvijeća

Znate, pregledala sam fotografije na vašoj Facebook stranici i shvatila da je vaše cvijeće jako brbljavo i govorljivo, kao da mu udahnete i taj dar?

– Ah divno da ste to primijetili… Kad gledate divlje cvijeće, ono zaista ima dijaloge, ono pleše. Promatram ga, pa kad slažem, uvijek ostavljam prostor buketima da se i sami poslože. Nikad ne mogu predvidjeti konačan izgled. Na izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt jednu sam prostoriju posvetio baš dijalozima pa sam na svaki cvijet odgovarao crtežom, linijom. Ne volim one male, stisnute, silovane buketiće.

Imate čudesnu lakoću stvaranja cvjetnih kompozicija pa sve te različite i u prirodi gotovo nespojive vrste i sorte koje posložite izgledaju kao da su na cvjetnom partiju gdje ćakulaju i razmjenjuju storyje, primjerice orhideje na agavi, otkud vam to?!

– To je jednostavno, krenem i tko zna kud stignem. Najčešće se iz pogreške stvore nove kreacije. Kad sam ograničen materijalima ili zahtjevima klijenta, to je specijalan izazov jer znam da postoji način za nešto novo i dobro. Kao kad iz labirinta izlazimo na pravi izlaz.

Zanimljiv je i vaš logo, je li to maslačak koji vjetar otpuhuje?

– Ne, to je plod agapanthusa, ali maslačci su mi jako dragi i svi cvjetovi štitarki. Zagovarate ljepotu, niste od onih koji eksperimentiraju izvan nje.

Ipak, ljepota nije garancija za sreću, no vi je čini se ljepotom pronalazite?

– Ljepota je za mene ishodište, ljepota nije univerzalna. Moja estetika ponekad je vezana i za ljepotu ružnog. Mislim kako je to više do mjere i konteksta koji mogu stvoriti tu ljepotu.

Stalne promjene

Zanima me, kad uređujete prostor, od čega polazite, što nakon svjetla najprije unosite u prostor, cvijeće ili namještaj?

– Ne, prostor najprije zamislim kao sliku s atmosferom koja mora imati glavne obrise koji će biti uvijek čitljivi i upečatljivi. Kao tema u glazbi. Kasnije razmišljam o namještaju, oblogama, teksturama… Nakon toga počinjem slagati puzle koje će stvoriti ambijent.

Pretpostavljam da morate ugoditi različitim klijentima. Primijerice, pogledala sam neke vaše vrlo raskošno uređene interijere, pa onda neke vrlo trendi, ali i vrlo profinjen minimalizam u vili obitelji Tedeschi. Imate li neke prioritete, kako se uspijevate snalaziti u svemu besprijekorno?

– Meni je to jednostavno. Volim stalne promjene, nikada nisam dosljedan istim stvarima. Pogledajte prirodu, od proljeća, preko raskošnih jesenskih prizora pa do minimalizma zimi, gdje je sama bjelina i arhitektura ogoljelih stabala. Napeto mi je vidjeti što mogu i koliko, a da pritom ostanem prepoznatljiv, da se vidi da sam ja napravio taj buket, interijer, sliku… U cvjećarni za Božić pretrpam prostor stvarima. Napravim raskošne izloge i ubrzo me to sve počinje izluđivati i jedva čekam isprazniti prostor i napraviti jednostavan, gotovo japanski ugođaj. To se jako naslanja i na moju fascinaciju kazalištem, scenom, čarolijom. Kad radim interijere, volim u njima ostaviti prostora da se stvari mogu promijeniti i s manjom intervencijom, primjerice cvijećem, jastucima, tekstilom….

Jeste li nekada nekog odbili, ima li neka »estetika« u koju se ne biste nikako željeli upletati?

– Odbio sam sve poslove za koje nisam bio siguran da ih mogu odraditi u zadanom vremenu i ljude koji mi nisu htjeli dati povjerenje, a uz to su i sami bili nesigurni.

Navodno ste jednom ipak odbili političku stranku na vlasti, a ponudili su vam navodno čak i zlato?!

– Trebao sam okititi Predsjedničke dvore za vrijeme Tuđmana, ali jednostavno nisam imao vremena. Imao sam toliko posla da sam iz cvjećarnice izlazio oko četiri ujutro i nisam želio iznevjeriti druge zbog tog angažmana.

Izlog u Dežmanovoj kojem Šekoranja svake godine posveti puno vremena i truda

Nedostatak strpljenja

Vrlo ste strastveni, kažete sve vam se mora dogoditi odmah i sada i ovdje, ideje jurišaju na vas… Je li vam ponekad iscrpljujuće pratiti sebe samog?

– Da, užas! Nedostaje mi strpljenja. Toliko toga napravim krivo jer moram sve i odmah. Ali iz toga ispadne i puno dobrog. Takav sam i ne ide nabolje.

Često pobjegnete u Istru, u svoju seosku kućicu u Svetom Lovreču, kako izgleda vaš odmor, opuštanje?

– Svaki vikend sam tamo. Volim druženja po Rovinju. Šetnje uz more, kavu u Adriaticu. Ili budem na selu. Provodim sate u vrtu. To mi je najbolja antistres-terapija i opuštanje. Tako punim baterije i guram dalje.

Vrt kućice u Svetom Lovreču u Istri koji je Šekoranji antistres-terapija

Volite Istru, imate i mali apartman do mora u Rovinju, i tamo ste izveli svoj »ljubavni atak« i složili jedinstvenu priču?

– Da, čudno je to. Zaljubiš se i voliš. Baš sam sretan tamo. Ove godine radim i Advent u Rovinju. Zamislio sam nekoliko instalacija po gradu inspiriranih morem. Volim taj pogled s mog prozora na malu ribarsku lučicu sa Sv. Eufemijom u pozadini. Zbog toga glavni prizor neće biti bor, već barke, batane u luci i po šetnici koje nose predimenzionirane svjetleće zvijezde, predvođene zvijezdom repaticom. Ta mala, skladna drvena batana bit će glavni motiv grada. Batana je simbol onoga što danas trebamo čuvati, slaviti i čime se možemo ponositi. Uz miris fritula, kroštula i glazbe s trgova, siguran sam kako će Rovinj biti čarobna scena za slavlje i veselje.

S obzirom na to da ne vozite, kako stižete na sve te udaljenosti?

– Imam privatni helikopter i dva mala aviona, ha, ha, ha, ha… Znam da danas zvuči nezamislivo da netko ne vozi, ali ja se dobro snalazim. U Zagrebu sve obavljam pješice, kao u mobilnom uredu. Samo telefoniram. Puno sam na telefonu. Stalno me netko zove i ja stalno zovem, jer sve moram dogovoriti i organizirati. Kad bolje razmislim, nikad ne bih mogao voziti jer nemam tu koncentraciju. Odlutao bih s ceste kao što odlutaju moje misli.

Nisam samozatajan

Osim prostora, cvjetnih sorti i vaše mašte, što vas još može odnijeti u novu ideju, možda poezija, glazba, osoba?

– Baš sve to. Glazba kao najapstraktniji medij. Kad slikam i crtam, glazba mi je uvijek kulisa. Jako je važna. Naravno i ljudi, jer sve što radim, radim zbog ljudi, da vide i da ih razveseli. Volim se »pokazivati«. Nisam samozatajan. Volim kad me hvale i komplimentiraju, jer i to je važno.

Ipak, kad vam netko naručuje buket, napravite li ga sukladno njegovoj osobnosti ili je to više stvar vašeg trenutka?

– Kad bih radio bukete prema osobnosti, bilo bi puno ružnih. Obično ne prilagođavam bukete klijentima, jer mnoge i ne poznajem. Više vodim računa o prigodama i tehničkim zahtjevima. Uvijek samo slavim cvijeće i njegovu ljepotu. O osobnosti mogu razmišljati kad radim za prijatelje i dugogodišnje klijente. Za neke znam kako će biti presretni možda s jednom granom, travkom – dok drugi vole raskošne, barokne bukete. Ali postoje i oni treći s kojima mi se uopće ne radi jer postavljaju previše uvjeta i nikad nisu zadovoljni.

Kakav biste buket, primjerice, poslali prvoj dami Sanji Milanović, a što biste priredili za slovačku predsjednicu Zuzanu Čaputovu?

– Za Sanju Milanović bih napravio nešto jednostavno, s granama i jednim cvijetom, poput ikebane. Ona to kuži i cijeni moj rad. Divno smo surađivali kad sam za inauguraciju Predsjednika čitavu dvoranu Predsjedničkih dvora okitio rascvjetalim bademovim granama. U toj prigodi izgledalo je najraskošnije i optimističnije od bilo kojeg drugog cvijeća. Za predsjednicu Zuzanu, kako je ne poznam, vodio bih se protokolom. Vjerojatno bi to bio romantičan buket, jer i moji klijenti najčešće očekuju takve raskošne bukete s puno cvijeća kad žele nekome pokloniti veselje.

Zanimljivo je što na povez buketa, kao »last touch«, stavljate voštani žig s utisnutim logom, jako »posh«, volite se posvetiti detaljima?

– Mislim da je sve važno. Volim lijepo upakirane stvari, sve je u prezentaciji. Možete prodavati i obične gumbe kao da prodajete dragulje. Sami određujemo vrijednost stvarima načinom kako se odnosimo prema nijma.

Božićni izlog

Svake godine posebno se prigodno posvetite i adventu, jednom ste jednostavno ispisali na izlogu svoje cvjećarnice velikim slovima »Sretan rođendan Isusek«, vrlo jednostavno i iskreno. Određujete li se uvijek tako prema svemu?

– Ah da, već sam to zaboravio! Istina je da svi moji radovi izgledaju jednostavno, spontano, nespretno. Kao da izlete iz mene bez kontrole. Ja i jesam takav. Nekontroliran. Čak i u uređenju interijera rijetko mijenjam nešto što sam osjetio na prvu. Tako i s ljudima. I tako je najbolje. Riješi, obavi i kreni dalje. Zvuči jednostavno, makar nekad i nije tako.

Imate li već sad ideju kako ćete ukrasiti izlog ove godine, naručujete li neko posebno cvijeće, rekvizite..?

– Ti božićni izlozi su jako zahtjevni i tu nema puno improvizacije. Uključujem stolare, električare… i sve je unaprijed smišljeno i projektirano. Ovogodišnji je izlog već otvoren. Izgleda kao ogroman akvarij sa zlatnim ribicama koje, naravno, ispunjavaju želje. Centralno sam postavio bor kao koralj s nekoliko tisuća žaruljica i stotine riba koje se u jatu okreću po izlogu. Oslikao sam velike panele s motivima riba, koralja, hobotnica, jastoga… a onda sam ih sve pozlatio zlatnim listićima. Sve se presijava i treperi kao na dnu oceana. Sve je nekako vezano uz more, podmorje… jer, sve može postati bajka i čarolija uz malo mašte, puno zlata i blještavila. Ako sam pritom zagolicao dječju maštu, onda sam uspio! Izlog je velik posao i sad se veselim što je to iza mene. Konačno ću u radionici moći plesti i kreirati vijence, aranžmane i okititi grane borovima. Posebno su mi veselje male scene koje slažem u staklena zvona. U tom procesu već vidim ideje za sljedeći Božić.

Što očekujete ispod drvca?

– Uhhhh… Ne očekujete valjda kako ću vam reći »neku sitnicu, ali od srca«?! Ja bih Matissovu sliku! I ne moraju se zamarati s motanjem i mašnama (smijeh).

Za kraj, koji je vaš cvijet?

– Opet uhhh… Ja volim cvijeće. Kao da mi je dan zadatak otkrivati ga, slikati i slagati na sve moguće načine. Uživam gledati kako raste i kako propada.