Sanja Iveković jedna je od najistaknutijih suvremenih hrvatskih umjetnica, koja je izlagala u najprestižnijim svjetskim institucijama, poput njujorške MoMe, odnosno na izložbama suvremene umjetnosti poput Documete u Kasselu. I riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti u svojem fundusu ima njene radove te je na njima bazirao retrospektivnu izložbu pod naslovom »Make Up – Make Down – videoretrospektiva«, koja će biti otvorena u petak 26. studenoga u 19 sati. Kustosice izložbe Branka Benčić i Sabina Salamon kažu da je okosnica ove retrospektive dvanaest videoradova iz zbirke MMSU-a, koju čine rani antologijski video iz sedamdesetih, nekoliko radova iz osamdesetih koji su realizirani samostalno ili u suradnji s Daliborom Martinisom, te primjer iz ratnih devedesetih. Taj se izbor dodatno proširuje posudbama radova iz kolekcija institucija, galerija, kao i osobnog arhiva umjetnice, a kao paralelan segment planiran je i filmski program.

Retrospektivna izložba kojom ćete se predstaviti publici u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti odvit će se pod naslovom »Make Up – Make Down«, prema vašem videoradu iz 1978. godine. Što taj devetominutni video vašega ritualnog šminkanja, pri kojemu vam se ne vidi glava, odnosno lice na koje nanosite šminku, znači izložbi da je po njemu dobila ime?

– Puno mojih izložbi bilo je naslovljeno prema jednom radu koji je bio na izložbi, a budući da je većina naslova već bila upotrijebljena, ja sam kustosicama predložila ovaj po kojem se još nijedna nije zvala. »Make Up – Make Down« je zgodan i malo neobičan naslov za izložbu, a je li posebno značajan za koncepciju izložbe, to morate pitati kustosice.

Opća opasnost (sapunica), 1996.

Spomenik Revoluciji

One, kustosice Branka Benčić i Sabina Salamon, najavljuju da je izložba bazirana na dvanaest vaših radova iz fundusa Muzeja, kojima su pridodani i drugi radovi, koji svi skupa čine vašu prvu retrospektivnu izložbu u Hrvatskoj koja će javnosti omogućiti sustavan pregled vašeg opusa, »dotičući ključne tematske okvire u kontekstu širih umjetničkih i društvenih zbivanja i feminističkih intervencija na polju povijesti umjetnosti«. Što, prema vašem tumačenju, publika u Rijeci može očekivati od izložbe?

– Kao prvo, to nije moja prva retrospektivna izložba u Hrvatskoj, ali je prva na kojoj se predstavljaju samo moji videoradovi. Zanimljiva je povijest ove videoretrospektive: ona je trebala biti prezentirana u Art-kinu u trenutku kada je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture. Kao što znamo, projekt je neslavno propao, ali to nije bio jedini moj projekt koji nije realiziran. Projekt do kojeg mi je bilo više stalo je projekt »Spomenik Revoluciji«, koji sam predložila za javni prostor »Benčić«, a koji je odbijen, navodno od restauratora. Na ovoj izložbi će publika moći vidjeti izbor mojih jednokanalnih videoradova, od prvog koji sam realizirala 1974. do zadnjeg 2016. godine. Kustosice su uključile i nekoliko videoperformansa u kojima je video konstitutivan faktor.

Inter nos, 1978.

Kako kao feministička umjetnica danas doživljavate feminizam i feministička postignuća, a kako umjetnost? Je li svijet danas bolje ili lošije mjesto za život nego što je bio kad ste počinjali umjetnički i aktivistički djelovati?

– Ja sam počela djelovati u Jugoslaviji, ali nisam nostalgičar, a na pitanje iz koje perspektive danas trebamo razmišljati o našoj prošlosti najbolje odgovara Žižek: »Treba vidjeti ne što današnje vrijeme ima reći o komunizmu, nego što komunistička ideja ima reći o današnjem vremenu«. A što se tiče feminističke umjetničke prakse, moji rani radovi su tek puno kasnije bili interpretirani u feminističkom diskursu. U ono vrijeme u umjetnosti nije bilo feminističke kritike, a i sama umjetnost nije bila neki ozbiljniji diskurs o kojem bi se razgovaralo na način na koji se to radi danas. U međuvremenu je feministička umjetnost u svijetu postala vrlo popularna tema. Puno je velikih muzejskih izložbi koje historiziraju tu praksu. Ja sam skeptična u vezi s tim, jer mislim da te izložbe uglavnom imaju ulogu domestifikacije i pacifikacije kritičkog potencijala feminističke umjetnosti, a sve u svrhu pozicioniranja na globalnom umjetničkom tržištu. Poznata britanska kritičarka Amelia Jones nedavno je iznijela tezu da je zanimanje za rane radove feminističkih umjetnica »motivirano željom da se tim djelima podigne cijena«, ali i sadašnjom »krizom ljevice koja danas s nostalgijom gleda na prvi val feminizma, na period kada su umjetnost i aktivizam bili skladno povezani«.

Instrukcije No 1, 1976.

Hrvatska na dnu

Konkretizirajmo još malo prethodno pitanje na položaj žene u društvu, i to onaj u Jugoslaviji u odnosu na ovaj u današnjoj Hrvatskoj. Je li ženama danas bolje ili lošije nego što je bilo u odnosu na muškarce?

– O položaju žena u našem društvu evo činjenica: Hrvatska je na aktualnom europskom indeksu jednakosti spolova na 55,6 posto, na samom europskom dnu, dok je prosjek među članicama Europske unije 67,4 posto. Od Hrvatske su prema tom indeksu lošije samo Rumunjska, Poljska, Slovačka, Mađarska, Litva i Grčka. Velika većina zapadnih zemalja ima neusporedivo bolje rezultate od Hrvatske, uključujući i susjednu Sloveniju, koja se rezultatom od 68,3 posto popela iznad europskog prosjeka.

Sweet violence, 1974.

Koje razdoblje vašeg umjetničkog stvaranja doživljavate ključnim, a možda i prijelomnim?

– Mislim da mi je bilo važno razdoblje kada sam počela surađivati sa ženskim nevladinim organizacijama. Najvažnija vrijednost suradničkih projekata je da mi rad s drugim ženama pruža osjećaj da sudjelujem u nečemu što je veće od mene, što ima osobni, ali i politički smisao. O nasilju nad ženama nisam, na primjer, puno znala kada sam 1998. započela projekt »Ženska kuća«, jer ta tema u mom umjetničkom krugu uopće nikad nije bila prisutna.

Što možete reći o Novoj umjetničkoj praksi u protezi vremena? Što je Nova umjetnička praksa danas?

– Razmišljajući o odgovoru na vaše pitanje provjerila sam na našoj Wikipediji, na kojoj stoji u prvoj rečenici: »Nova umjetnička praksa je naziv za novi likovni izričaj u periodu od 1966. do 1978. godine (…), koji nastoji povezati umjetnost i društvo.« Prema ovoj definiciji današnja umjetnička praksa onih umjetnica i umjetnika čiji radovi se na kritički način odnose prema današnjoj stvarnosti nastavljaju ono što smo mi započeli.

Vizual izložbe, kolektiv Oaze

Kritički o svemu

Medijska slika današnjice ubrzano se mijenja, a s obzirom na to da je medijski prostor bitan u vašem djelovanju, zanima me što su po vašem mišljenju mediji bili nekad, a što su danas?

– Publika će na izložbi u MMSU-u vidjeti moje rane videoradove, u kojima sam se bavila televizijom, tom najutjecajnijom državnom institucijom toga vremena koja je onda, kao i danas, ostala utvrda u kojoj kritičko mišljenje nije dozvoljeno. Video je bio ‘prirodan’ medij u kojem je takva kritika imala smisla. Zanimljivo je danas pročitati esej tadašnje sveučilišne profeso­rice Vere Horvat Pintarić u broju časopisa BIT International. U vezi s kritikom ona kaže: »Samoupravljački sistem jugoslavenskog socijalizma u načelu pruža vrlo velike mogućnosti za uspješno rješavanje brojnih otvorenih problema s područja vizuelnog dizajna. Razaranje etatizma, centralizma i birokratizma onemogućuje u isto vrijeme i djelovanje repre­sivnih mehanizama, odnosno u većoj mjeri dopušta slobodu kritike, ali bi ona morala u društvenim razmjerima postati djelotvornija«.

Personal Cuts, 1982.

Vaša djela izlagana su na najprestižnijim lokacijama, afirmacija vas nije zaobišla, suvremena teorija i kritika stavljaju vas u sam vrh domaće, svjetski relevantne umjetničke produkcije. Kakav vi imate stav o tome, o vašem radu? Koliko je činjenica afirmacije utjecala na vas?

– Ako pod afirmacijom podrazumijevate mogućnost da imam prilike raditi s muzejskim institucijama, fundacijama i afirmiranim galerijama u inozemstvu, onda mogu reći da mi je to veliko zadovoljstvo. Suradnja s takvim institucijama je dugoročna, temeljita, stručna, pa se projekti razvijaju prema preciznom planu i nema prepreka u smislu financijskog ograničenja, tehničkih, vremenskih ili nekih drugih, dakle organizacija je neusporediva.
Kakav stav imam ja o tome? Nastojim i dalje kritički promišljati svoj položaj, svoju ulogu u umjetničkom sistemu, kao i sve što mi se kao građanki događa. Mislim da snaga umjetničkog čina nije samo u tome da reflektira društvenu zbilju, već da na specifičan način aktivno sudjeluje u kreiranju kolektivnog i društvenog imaginarija.

Opća opasnost (sapunica), 1996.