U travnju ove godine u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti otvorena je izložba »Riječi za gledanje« koja predstavlja pedesetak radova raznih umjetnika i umjetnica čiji su radovi izrađeni u različitim medijima, a bave se odnosom slike i riječi, odnosno inovativnom uporabom jezika u likovnoj umjetnosti. Zanimljiva i slojevita izložba kustosica Ksenije Orelj, Vilme Bartolić i Sabine Salamon otvorena je do 26. lipnja ove godine, a sada donosimo osvrt na nju.

Izložba »Riječi za gledanje« počiva na kontrastima, pa tako povezuje tradiciju i suvremenost, analogne i digitalne tehnologije, no u cjelini, putem djela i samoga naziva izložbe, kao i njezine trodijelne strukture, omogućuje praćenje aktualnih društvenih promjena. Izložbu tako čini muzejski fundus od četrdesetak djela koja datiraju od početka dvadesetog stoljeća do danas, a radovi su kombinirani prema pristupu pisanoj riječi koji se kreće od alegorije do trivije te od objašnjenja do zagonetke, umjesto kronološkog pristupa. S obzirom na brojne radove te idejni koncept izložbe, ovakav se pristup pokazao kao dobro rješenje. Uzevši u obzir broj radova u različitim medijima te naslov izložbe koji sugerira (su)odnos vizualnog i jezičnog, izložba je kombinatorika disciplina kao što su povijest umjetnosti i vizualni studiji te filozofija jezika i semiotika, pa je na tim sjecištima možemo ujedno i smjestiti i/ili odrediti.

Inovativna uporaba jezika u likovnoj umjetnosti / Snimio Marko GRACIN

Umjetnički se izričaji, dakle, kreću od jednostavnijih elemenata, ikoničkih i verbalnih, njihovih asocijativnih i zamršenih, nerijetko opozicijskih kombinacija, pa sve do preoblikovanih pojmova nastalih kao svojevrsna hibridizacija slika i teksta. Fokus izložbe je na verbalnome i njegovoj ulozi u umjetničkim praksama. Drugim riječima, riječi i umjetnička djela, mahom slike, omogućuju cjelokupno razumijevanje likovne teme, kao i razumijevanje šireg, složenog konteksta. U tom smislu, šire značenje koje podrazumijeva, jasno je, kontekst, nerijetko dvosmisleno i zagonetno, ističe umjetnost kao značenjski iskazni dijalog, a samu recepciju kao oblik mišljenja koje dograđuju startne, konvencionalne sheme opažanja i imenovanja kao i, u konačnici, što verbalizira samo djelo i cjelokupnu izložbu.

Radovi koji se bave odnosom slike i riječi / Snimio Marko GRACIN

Tri boje

Izložba posvećena raznolikim društvenim i umjetničkim temama je i umjetničko-značenjski dijalog, dijada staroga i novoga, odnosno klasičnih i suvremeni(ji)h radova, kao i poznatijih i manje poznatih autora, što rezultira raznovrsnom cjelinom koja ujedno razlaže poznato i manje poznato, apstraktno, alegorično i realistično, konceptualno, postmoderne bremenite izričaje, kao i složene naracije »višega reda«.

Kročivši u prostore MMSU-a već na prvi pogled vidljivo je, prema različito obojenim zidovima dijelova muzeja, bez da imamo detaljniji uvid u radove, kako je izložba značenjsko-tematski podijeljena na tri dijela – dio »Političke strasti« obojen je crvenom bojom, »Opasne misli« zelenom bojom, a »Vizualna zavođenja« ljubičastom bojom. Boje ujedno određuju i same teme, pa narančasta boja, ujedno zavodljiva i gorljiva, tako u slučaju »Političkih strasti« može imati pozitivne i negativne konotacije, zatim zelena boja u dijelu »Opasne misli« označila je mogućnost poniranja u vlastite misli, i pitanje cenzure i autocenzure, a ljubičasta boja raznim vizualnim zavođenjima u društvu spektakla.

Detalj s izložbe u riječkom MMSU-u / Snimio Marko GRACIN

Dakle, izložba u ovome slučaju nije postavljena kronološki ili prema stilu, već je koncipirana fenomenološki te se oslanja na umjetničke izričaje općenito, u širokome rasponu, što znači da uključuje slike, fotografije, grafike, plakate, stripove, instalacije i skulpture, kao i videoradove. Prvi dio izložbe nazvan »Političke strasti« uključuje radove kao što su »Minotaur« Sebastijana Dračića (2016.), »Jama« Ivana Gorana Kovačića, Ede Murtića i Zlatka Price (1944.), »Rekvizija« Krste Hegedušića (1929.), »Podizanje liktorskog znaka« Romola Venuccija (1930. – 1935.), »D’Annunzio, Rijeka isušene ljubavi« Marina Paliske (1989.), »Izgubljeni u transformaciji« Zlatana Dumanića (2005.), »Seoba Hrvata III« Andrije Maurovića (1943.) i druge, a povezuje ih tema političkoga tijekom dvadesetoga stoljeća koja se smjestila između pojedinačnog i kolektivnog.

Takav politički iskaz varira od pozitivnih konotacija, idealizirajući, pa sve do negativnih konotacija koje se vežu za distopijsko. Sami radovi, većinski klasični mediji koji nude povijesni, politički, religijski motivirane prikaze, od figurativnih i narativnih djela, do zagonetnih, jezičnu potku koriste kao sredstvo izgradnje i kao sredstvo odbacivanja kolektivnih identiteta. U ovome bi slučaju, prvoga dijela izložbe, »Političke strasti«, poveznicu djela možda najbolje rastumačila Rancierova tvrdnja kako se umjetnost može shvatiti kao interaktivna politika, što bi značilo da je umjetnička forma dijaloška igra asocijacija i disocijacija u gotovo dislociranome univerzumu kontekstualnosti. Drugim riječima, značenje nije u samome predstavljenom obliku, već u njegovoj mogućnosti da simbolički transcendira ljudsko iskustvo. Riječ i slika ovdje su u suodnosu te se nadopunjuju i omogućuju semantičko čitanje.

Izložba povezuje tradiciju i suvremenost / Snimio Marko Gracin

Opasne misli

Drugi dio izložbe nazvan »Opasne misli« objedinjuje radove poput »Shvatiti sebe« Nives Kavurić-Kurtović (1963.), »Mumija« Tomislava Gotovca (1984.), »Luđak« Vilka Gecana (1920.), »DICTA I« Damira Očka (2017.) te »Ja« Željka Jermana (1975.), a donosi uvid u (ne)izrečene misli svakoga od umjetnika, one misli koje nastaju u samoći, a odraz su prepleta političkoga i osobnoga, stanja koje je katkad u opoziciji s društveno prihvaćenim i/ili normalnim. Umjetnici tako, posredstvom riječi koje se javljaju u međuprostoru vizualnog i verbalnog, svojim radovima stvaraju svojevrstan zarez na skali emocija i raznih stanja, negativno konotiranih, od straha, susramlja, do revolta. Nevelik broj radova u ovome dijelu kreće se od osobnih ispovijesti (simboličkoga univerzuma) pa sve do vrlo ekspresivnih izvedbi koje predstavljaju zabašurenost jezične forme, a otvaraju prostor interaktivnosti shvaćanja svijeta od umjetnika i promatrača. S obzirom na podnaslov ovoga dijela izložbe koji sugerira ulogu osobnoga, razvidan je tranzicijski predznak djela, od klasičnoga žanra autoportreta, do autobiografskih i autorefleksivnih formi karakterističnih za konceptualne i postkonceptualne forme koje su, kao i ovdje, temeljene na maskiranju subjekta i njegovoj poziciji, prikazu ekspresivnosti lica, raznih znakova zabrane i/ili otpora te pozicijama ženskosti i muškosti.

Brojna djela koja traže angažiranog gledatelja / Snimio Marko GRACIN

Vizualna zavođenja

Posljednji dio izložbe pod nazivom »Vizualna zavođenja« čine radovi »Palme na otoku sreće« Marine Fortunato Ercegović (1981.), »Besmislica« Milijane Babić (2002.), »Mikrofon« Igora Eškinje (2005.), »Seks i laži« Mirka Ilića (2002.), »Ovce IV« Bojana Šumonje (2006.), »Retrospektiva« Gorana Trbuljaka (1981.), »Souvenirs made in (Moskva, Hong Kong, Berlin)« Lare Badurine (1999.), »Estetski terorizam II« Slavka Grčka i drugi, a usko je povezan sa suvremenošću, s dobom sveopće digitalnosti te svijetom simulakruma i simulacije – postmodernim stanjem društva. Nove tehnologije tako počivaju na intermedijalnosti, preklapanju slike i teksta, brzom protoku informacija i njihovu neprestanom dupliciranju, što stvara hiperrealnost, odnosno zbilju u kojoj granice stvarnog i nestvarnog, odnosno stvarnog i prividnog, postaju nejasne, kao i relevantnost onoga što percipiramo. Retoričke figure javnoga jezika tako postaju osnovicom radova izloženih u posljednjem izložbenom dijelu MMSU-a, a koriste mehanizme zavođenja, zavaravanja i nagovaranja. Radovi mahom postkonceptualne naravi tako (de)konstruiraju realnost, poniru u složenu medijsku mrežu te nude nebrojene mogućnosti i/li tumačenja, ona koja pomiču granice društva, pojedinca, uma i tijela te svijeta i iskustva.

Zastupljeni su različiti mediji / Snimio Marko GRACIN

Silnice društva spektakla

Iz suglasja radova izložbe »Riječi za gledanje« naziru se silnice društva spektakla, simulakruma, a u takvome svijetu ubrzanog protoka informacija jezik (p)ostaje oruđe i alat koji potpomaže kreiranju općih i individualnih narativa i mnijenja, dok su umjetničke pozicije uvjetovane unutarnjim i vanjskim faktorima, osobnim promišljanjima o umjetnosti i autoru, kao i društveno-političkim kontekstom. Brojna djela tako traže angažirana gledatelja, strpljiva promatrača koji svojom percepcijom, traženjem dubljega, skrivenoga, nedohvatljivoga značenja, simboličkom transformacijom, u okviru idejnoga koncepta izložbe, produljuju trajanje postavljenih umjetničkih djela i (pri)dodaju njihovoj vrijednosti, kao što to čini i sama hvalevrijedna izložba »Riječi za gledanje« u riječkome MMSU-u.