Nikola Ukić jedan je od hrvatskih umjetnika koji su stasali devedesetih godina, a bolje su uvjete za rad pronašli u inozemstvu, u ne tako dalekoj Njemačkoj, točnije Düsseldorfu, gdje živi već dvadeset godina.

U svojoj je profesionalnoj i umjetničkoj karijeri sudjelovao na raznim izložbama, dobitnik je nekoliko stipendija i rezidencija, djelovao je i kao predavač u umjetničkim školama, a trenutačno je znanstveni suradnik, docent, na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Siegenu.

Ukićev rad obuhvaća razne instalacije, »site specific« skulpture te digitalne videozapise, grafike i performanse, a usmjeren je na propitivanje kiparskih strategija, tradicionalnih postavki i raznih modernističkih interferencija, uz naglašen suodnos realističnosti i fikcije, onog marginalnog i esencijalnog, kao i medijalnosti.

U povodu Ukićeve izložbe »Zaželi želju«/»Make a wish«, koja se otvara danas u 19 sati u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, a propituje suodnos prostora i radova, kao i funkciju gledatelja, razgovarali smo s autorom o njegovome profesionalno-umjetničkom putu, mogućnostima u Njemačkoj, radu te ponajviše o samoj izložbi – procesu rada i njezinome značenju, kao i ulozi gledatelja.

Umjetnička scena u Njemačkoj

Kakva vas je situacija u kulturi i umjetničkim krugovima ispratila u Düsseldorf i kakve su mogućnosti jednoga umjetnika u Njemačkoj bile tada?

– Krajem devedesetih, kad sam studirao na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, razmišljao sam o nastavku svojeg školovanja, a Njemačka je bila opcija zbog obiteljske povezanosti s Njemačkom.

S druge strane, bio sam jednostavno vrlo zainteresiran za sve što se u umjetnosti tada događalo, pa je ta moja želja za otkrivanjem nečeg novog bila presudna u odlučivanju da upravo ondje nastavim dalje studirati.

Umjetnik iz Hrvatske je u Njemačkoj tada, početkom dvijetisućitih, bio obilježen temom rata u bivšoj Jugoslaviji. Tema identiteta, koja često prati mlade umjetnike na akademijama, i u mojem je slučaju također bila obilježena tom transformacijom društva na Balkanu.

Mislim da rijetko koji umjetnik s ovih prostora, koji se bavio umjetnošću izvan matičnih granica, nije bio promatran kroz prizmu rata, što je i potpuno razumljivo.

Mene je u Njemačkoj, međutim, privuklo proučavanje tradicije njemačke umjetničke scene, apstrakcije, kao i minimal arta te konceptualne umjetnosti koji u Düsseldorfu imaju svoje izlagačke korijene u povijesti galerije Konrad Fischer i Schmela, primjerice.

Srećom, bio sam dosta brzo zapažen na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, gdje sam dobio prve stipendije, a bio sam i pozvan na suradnju u jednoj umjetničkoj grupi, s kojom smo vodili i izlagački »off prostor« nekih šest godina.

Također, počeo sam surađivati s privatnom galerijom Hengesbach i bio sam izabran u kategoriji novih talenata na Art Cologne, nakon čega sam dobio nove ponude za izlaganje te su uslijedile daljnje rezidencijalne stipendije i izložbe.

A kakve su mogućnosti sada? S druge strane, kakve su mogućnosti u Hrvatskoj, prema vama, bile tada i kakve su danas?

– Situacija je danas u odnosu na dvijetisućite godine puno bolja jer za mlade je puno jednostavnije otići negdje i više je prilika, posebno zbog toga što smo dio Europske unije, pa je stoga zapravo sve puno jednostavnije.

Smatram da je studiranje na umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu izuzetno iskustvo i prilika da se steknu bitna prva znanja o načinu funkcioniranja umjetničke scene te da se ostvare prvi kontakti, neovisno o tome otkud mladi umjetnici dolaze.

Umjetnička akademija je platforma na kojoj se studenti i studentice mogu slobodno razvijati i raditi prije svega na sebi. Uostalom, i sam sam predavao nekoliko godina na umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, pa mogu reći i iz perspektive docenta da je izuzetno vidjeti kako se razvijaju mladi umjetnici i razrađuju nove likovne strategije.

Iako je umjetnička scena u Njemačkoj vrlo jaka te ima razvijenu institucionalnu i galerijsku mrežu, velika je konkurencija, pa se na sceni uspije održati relativno mali broj umjetnika.

Naravno, povremeno izlažem i u Hrvatskoj, surađujem s raznim institucijama, pa tako mogu ostati i dio hrvatskog umjetničkog kruga.

Radovi osmišljeni za MMSU

Vaša su djela na razmeđi konceptualnih, formalnih i materijalnih odlika; kako biste vi opisali svoj dosadašnji rad?

– S jedne strane sam oduvijek želio izrađivati stvari, raditi s materijalima i rukama, ali isto tako me zanimalo stvaranje situacija i okolnosti koje mogu pobuditi ili koje mogu pokrenuti nešto.

U mojem radu još od samih početaka postoji interakcija između materijala i predmeta; za mene su osnovne kiparske komponente materijala i forme često neraskidivo povezane, pa koristim različite materijale, neke koji tek nastaju u umjetničkom procesu i neke koji imaju potencijal da se mijenjaju kiparskim procesom.

Svi ovi predmeti i materijali nose informaciju vezanu za društvo i ljude, koji te materijale ili predmete koriste.

Kako se izložba »Zaželi želju« uklapa u vaš dosadašnji rad; o čemu je riječ?

– Iako se radi o tri zasebno osmišljena rada za riječki MMSU, oni čine cjelinu, a obilježeni su materijom i procesima u vremenu u kojem živimo.

Ovdje se susrećemo s radovima, kao što piše u osvrtu na izložbu kustos Vladimir Vidmar, u kojima »manifestno gradim novu kuću – razgrađujući pritom staru – i gradeći razmišljam o novim načinima bivanja u zajednici.

Fuga, Cijevi i Kolo razmišljaju o tome što je danas napredak i kako je moguć?« To se pitanje, naime, djelomično reflektira i u samom nazivu izložbe »Make a wish«.

Dakle, želim potaknuti komunikaciju između ljudi putem predmeta, a pritom često radim s određenom apstrakcijom. Moglo bi se i reći da je to neka vrsta vizualnog opisa nečega što doživljavam ili pak želim doživjeti u stvarnome životu.

Industrijski materijali

Možete li opisati proces rada, to jest proces nastanka izložbe; koje ste materijale koristili i koliko je zahtjevno postavljanje ovakve izložbe?

– U ovoj izložbi korišteni su industrijski materijali kao što su beton, PVC ili poliuretan, a bilo je uključeno više tvrtki i industrijskih procesa u proizvodnju tih radova.

Zahtjevno je bilo izvesti »site specific« betonsku ploču, u kojoj su ugrađene muzičke kutije, a zbog motora koji su korišteni trebalo je osmisliti elektroniku koja može sve to podnijeti.

Nadalje, topljenje čvrstih PVC cijevi bilo je također potrebno napraviti u posebnoj peći, koja može primiti tako velike forme. Potrošilo se dosta vremena na raznorazne testove, a suradnja s tvrtkom Met-Al iz Trviža bila je izuzetno zanimljiva.

Izlazeći mi ususret omogućili su da zapravo ostvarim ovaj rad. Svi ti radovi ne bi bili izvedivi da nije bilo izvrsnih tehnologa, tehničara i stručnjaka koji su velikodušno pomogli da se radovi ostvare, u konačnici i sama izložba, a pokazali su i veliko strpljenje i znanje za realizaciju mojih zamisli, na čemu sam im izuzetno zahvalan.

Naime, naslov izložbe »Zaželi želju« sintagma je koja bi mogla upućivati na ono željeno, neostvareno, pa i utopijsko. Što na idejnoj i/ili tematskoj razini izložba, s obzirom na sam naziv, podrazumijeva?

– Kad zaželite želju nije primarno hoćete li je (ikada) ostvariti. Ponekad su neke želje fizički neizvedive, ali ideja, izrečena želja da se ostvari nešto, i dalje ostaje u glavi.

Time, kazanjem i isticanjem želje, možemo također »stvarati realnost« koja kao virus ostaje prezentna i utječe na daljnji proces. S druge strane, sintagma »zaželi želju« usmjerena je na pitanje kako dalje, u pozitivnom i – aktivnome smislu.

Publika i umjetničko djelo

Koja je uloga promatrača, odnosno publike u konstruiranju značenja ove izložbe?

– Umjetnički rad je uspješan u onoj mjeri u kojoj uspije ostvariti komunikaciju s promatračem, ostavljajući mu (pri)tom dovoljno prostora da on sam doživljavajući rad prođe neku vrstu spoznaje.

Time se, vjerujem, postiže najizraženije iskustvo proživljavanja rada. Ne mislim da je posao umjetnosti da zauzima određenu moralnu poziciju.

Putem umjetnosti je moguće govoriti o vrlo neugodnim i kompliciranim stvarima, a da se ne daju odgovori na postavljena pitanja. To nije moguće u uobičajenim, »mainstream« kulturnim praksama.

Umjetnost je vjerojatno jedina praksa koja može istovremeno ujediniti dvosmislenost i proturječnost. Mislim da umjetničko djelo nije ovdje da bi se nekome svidjelo, ono bi uvijek moralo biti »mjesto sukoba«. Publika putem umjetničkog djela, dakle, treba pronaći svoj put i svoju poziciju.

Što nam pak izložba kazuje o suvremenosti ili u kontekstu suvremenosti?

– Izložba (po)kazuje da trodimenzionalna forma, skulptura, odnosno objekt može promijeniti našu svijest i način na koji gledamo na svijet oko sebe.

To je materijalni prijedlog; možemo li na ovaj način gledati na svijet? Iako je to, dakako, pitanje koje skulptura oduvijek postavlja, upravo je tu moguće pronaći i »suvremenost« ove izložbe.

Izložba u rodnom gradu

Poziv za moju izložbu u MMSU-u Rijeka postoji još iz doba kad je muzej postojao na staroj lokaciji na Dolcu, a pozvao me tadašnji ravnatelj Slaven Tolj, no projekt se tada nije uspio realizirati.

Izložba se, eto, nakon toliko godina konačno postavila, zahvaljujući prije svega iznimnom angažmanu kustosica Ksenije Orelj i Sabine Salamon.

Cijelom timu muzeja pod ravnanjem Branke Benčić jako sam zahvalan na mogućnosti da izlažem u svom rodnom gradu, kao i na podršci tijekom cijelog procesa realizacije ovog projekta.