RIJEKA – Opsežno monografsko djelo Ervina Dubrovića »Slikarstvo u Rijeci 1891. – 1941.«, koje je plod autorova dugogodišnjeg, gotovo cjeloživotnog istraživačkog rada, i koje rasvjetljava jedno od najsloženijih i najmanje obrađenih poglavlja hrvatske i srednjoeuropske umjetnosti – razvoj modernog slikarstva na području Rijeke i njezine šire okolice – predstavljeno je u Kockici Muzeja grada Rijeke.

O knjizi, kojom autor daje uvid u iznimno važnu umjetničku scenu, formiranu u kontekstu politički podijeljenog, ali kulturno vitalnog prostora na razmeđu srednje Europe i Mediterana, uz autora mr. sc. Ervina Dubrovića, dugogodišnjeg ravnatelja Muzeja grada Rijeke, govorili su aktualni ravnatelj Muzeja grada Rijeke Mladen Urem, mr. sc. Daina Glavočić, povjesničarka umjetnosti, te dr. sc. Berislav Valušek, predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Rijeke i urednik knjige.

Knjiga je opsežna sinteza razvoja moderne umjetnosti u Rijeci i okolici – od prvih tragova plenerizma i impresionizma do avangardnih tendencija poput kubizma i futurizma – te obuhvaća četiri ključna urbana središta, Rijeku, Sušak, Opatiju i Kastav, čiji su umjetnički krugovi tijekom pedesetak godina razvijali vlastiti likovni jezik, često na raskrižju tradicije i inovacije, lokalnog identiteta i međunarodnih utjecaja.

Opsežna studija

Govoreći o pristupu i kriterijima, i sâm autor Ervin Dubrović ističe da je u trenutku kad je započeo s pisanjem ove opsežne studije mislio kako će mu trebati znatno manje vremena, no rezultat je rad koji se proteže trima desetljećima.

– Kada sam prije više od tri desetljeća započeo s istraživanjem bio sam uvjeren da će mi trebati mnogo manje vremena da napišem sustavnu povijest modernoga slikarstva u Rijeci, od prvih pojava plenerizma i impresionizma do futurizma i kubokonstruktivizma, te do posljednjih umjetničkih zbivanja uoči Drugoga svjetskog rata.

U Rijeku dolaze i ovdje slikaju i izlažu mnogi poznati umjetnici, a priređeno je i nekoliko velikih međunarodnih izložbi. Riječki su umjetnici pak tijekom tih pola stoljeća upoznavali najnovija umjetnička zbivanja i stjecali poticaje na akademijama i u umjetničkim krugovima u Veneciji, Firenci, Rimu, Trstu, Beču, Münchenu, Budimpešti i Zagrebu. Takve okolnosti potiču i stalna gibanja umjetnika, njihove dolaske i odlaske. Tko pripada ovamo, a tko ne, tko je ovdašnji a tko nije? Riječki umjetnik može biti i onaj tko je nedavno pristigao, bez obzira na strano podrijetlo i kulturu. Jedan je od kriterija jasno izražen u naslovu knjige Borisa Gunjevića i Predraga Matvejevića: »Tko je tu, odavde je«!, kazuje Dubrović.

Više od stotinu umjetnika

Grad Rijeka je u spomenutome razdoblju bio kulturno složen i kozmopolitski grad – višenacionalno, višejezično i politički razlomljena sredina – koji je unatoč brojnim napetostima zadržao otvorenost prema novim idejama. Umjetnici su obrazovani na raznim europskim akademijama, u Veneciji, Beču, Budimpešti, Zagrebu, Pragu, a istodobno u grad dolaze i strani slikari koji ovdje nalaze inspiraciju i publiku, ostavljajući tako trag u lokalnom umjetničkom životu. Grad je tada bio točka susreta i prijenosa stilskih utjecaja, austro-ugarske likovne škole, talijanske klasične i moderne tradicije, jugoslavenskih ekspresivnih tendencija i internacionalnih avangardi.

Knjiga pruža detaljan pregled djelovanja više od stotinu umjetnika, među kojima su i afirmirana imena srednjoeuropske umjetnosti, ali i brojni zaboravljeni ili marginalizirani autori, čije je stvaralaštvo tek djelomično sačuvano ili do sada potpuno neistraženo.

Pritom se autor ne zaustavlja samo na slikarstvu u užem smislu – u obuhvat ulaze i crteži, grafike, zidne i stropne slike, ilustracije, pa čak i fotografija kao oblik umjetničke prakse. Pogled je to na rad više umjetnika, od onih klasičnih štafelajnih slikara poput Giovannija Fumija, Leontine Littrow, Frana Pavačića i Romola Venuccija, do ilustratora, fotografa te autora stropnih i zidnih slika. Uz to što knjiga unekoliko signalizira odnos umjetnosti i društva, također se njome dâ iščitati i utjecaj političkih promjena na umjetničku produkciju.

Uz to što je ključna građa, slike riječkih umjetnika, bila nedovoljno poznata, dio je građe, slike, dokumente i biografske podatke, naglašava autor, pronašao tek nedavno, »neke i u udaljenim i neočekivanim zemljama i gradovima«, stoga je samo istraživanje trajalo više od tri desetljeća. Posebno važni izvori građe su muzeji u Rijeci, Trstu, Rimu, Budimpešti, Beču, Grazu, Ljubljani i Beogradu, a suradnja hrvatskih i talijanskih institucija, uključujući i one esulske, bila je ključna.

Prijelomne umjetničke figure

U knjizi je zahvaćen i institucionalni okvir – pojava prvih izložbi, osnivanje umjetničkih društava, odnosi s gradskim vlastima i kulturnim politikama, pa prvi Riječki umjetnički salon 1891. godine, kao i onaj iz 1893. godine, predstavljaju početak organiziranog izlaganja, ali i prve pokušaje formiranja lokalne publike. Vrhunac i prijelomni trenutak bio je onaj 1930. godine, kada se na velikoj izložbi sukobljavaju tradicionalna i avangardna struja, izazivajući žustre polemike u javnosti, medijima i kulturnim krugovima.

Upravo tada dolazi do pitanja koje se provlači tijekom cijeloga razdoblja: što je riječki identitet u umjetnosti, je li to lokalna varijanta talijanske škole, hrvatske moderne ili nešto treće – specifična, transgranična estetika nastala u zoni kulturnih preklapanja?

U poveznici s time, jedan se dio odnosi (i) na prvu riječku polemiku o suvremenoj umjetnosti, koja se razvila potkraj 1913. godine uz izložbu umjetničke skupine In arte libertas, pa Dubrović napominje kako je većinu kritičara »razgnjevila samosvjesno najavljena, ali po njihovoj ocjeni loša izložba«.

– Kritičar koji im stupa u obranu, poslije nazvan »superkritičarem« i »umjetničkim papom«, tvrdi da je jedna od najspornijih slika, prikaz nage djevojke, zapravo jedan od najboljih radova na izložbi, te da su »glupe i tendenciozne recenzije riječkih kritičara prepune smiješne i nesuvisle nadmenosti i zloće«. Polemika razvija sukob između tradicionalista i avangardista, protivnika i zagovornika moderne umjetnosti, pojašnjava autor.

Kompleksan i dugogodišnji posao

Knjiga se dotiče prijelomnih umjetničkih figura kao što su Giovanni Fumi, rođeni Venecijanac koji prvi unosi duh plenerizma u riječko slikarstvo, Frano Pavačić, školovan u Beču i Firenci, s djelima koja osciliraju između simbolizma i impresionizma, Leontine Littrow, koja u riječko i opatijsko slikarstvo unosi impresionističku svjetlost i mediteranski kolorit, te i velikoga Romola Venuccija, najodlučnijeg avangardista, začetnika riječkog kubokonstruktivizma, koji umjetnost vidi kao traganje i svojevrsnu unutarnju borbu.

Dio knjige posvećen je i kulturnoj topografiji Rijeke i njezine okolice; umjetnički ateljei, kavane, galerije, javni prostori i privatni saloni stvarali su gustu mrežu onih ključnih mjesta razmjene ideja.

Autor tako rekonstruira i ulogu kolekcionara, mecena, kritičara i gradskih dužnosnika u oblikovanju tadašnje umjetničke scene. Završno poglavlje tematizira traumatični prekid kontinuiteta uslijed Drugoga svjetskog rata – političke promjene, egzodus stanovništva, kulturni rez između dviju Rijeka – no, istovremeno, dijalogom hrvatskih i talijanskih institucija, muzeja i znanstvenika, što je i omogućilo stvaranje ove knjige, ukazuje i na procese ponovnog povezivanja, osobito od 1980-ih godina nadalje.

Monografija »Slikarstvo u Rijeci 1891.–1941.« autora Ervina Dubrovića stoga nije samo kronika umjetničkih kretanja, već i zanimljiva priča o identitetima, kulturnim doticajima te neprekidnom dijalogu između centra i periferije, tradicije i avangarde, kao i vrijedna slagalica u riječkome likovnom mozaiku, njegova nadopuna. S obzirom na kompleksan i dugogodišnji posao koji iziskuje posvećenost, upornost, uz stanovit osjećaj obaveze prema zaboravljenom nasljeđu, knjiga, možemo ustvrditi, ima dakako i onu osobnu dimenziju – onog većeg, životnog rada. Izdavači ove opsežne knjige su Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke i Muzej grada Rijeke. Knjiga broji 400 stranica, a uz velik broj bilješki, bibliografiju te kazalo imena, ima i više od 350 ilustracija.