Dva festivalska dana nisu dovoljna da se čovjeka pobliže upozna, ali je petnaestak minuta razgovora dovoljno da shvatite imate li zanimljivog sugovornika.

U ovom slučaju, ta stara izreka koju je autor ovih redaka upravo izmislio, ili ju izvukao iz slojeva podsvijesti, pokazala se točnom. Marija Janković urednica je fotografije i fotoreporterka srbijanskog tjednika »Vreme« i doista je bila zanimljiva sugovornica. Sretosmo je na netom održanom festivalu fotografije Rovinj Photodays, na koji je stigla kao prošlogodišnja pobjednica u kategoriji arhitekture. Serijom fotografija »Ideologija kvadrata« obradila je temu novogradnje, koja prema njenim riječima ne poštuje urbanistička rješenja, nego novi kvadrati niču bez ikakva plana.

Snimio MATEO LEVAK

U intervjuu smo se dotakli brojnih tema – medijske scene u Srbiji, novinarskog praćenja nasilja nad ženama, njena rada kao fotoreporterke, koja je snimila brojne reportaže, poput one o rudarima sprskog rudarskog mjesta Bor ili reportaže »U Knin s BG tablicama« te njene viralne fotografije: »Original i 52 ovjerene fotokopije« o iskustvima majke s birokracijom.

Kontekstualizirajte nam tjednik u kojem radite.

– »Vreme« je posljednji nezavisni tjednik u Srbiji. Osnovan je početkom rata u Jugoslaviji i do dan-danas je uvijek u opoziciji. Povremeno jest podržavao neke kandidate, ali je uređivačka politika uvijek bila da vlast mora biti podložna kritici. Jer, to i je zadatak medija, da bude korektiv vlasti. Mislim da »Vreme« to dosljedno radi i ponosna sam što sam dio redakcije.

Jedna od fotografija iz fotobaze »Novinarke protiv nasilja« Slikom do promjene, UNDP projekt, Srbija / Foto ANDJELA PETROVSKI

Medijska scena

Tko su novinari »Vremena«?

– Mi smo mala redakcija entuzijasta koja ni na koji način nije povezana sa sadašnjom vlašću. Novinari uglavnom pišu duge i analitičke tekstove, jer kako smo tjednik, ne pratimo događaje dan za danom. No, sažimamo događanja proteklog tjedna i donosimo komentare. Radi se o novinarima s velikim iskustvom koji prate situaciju u Srbiji u proteklih 30 godina. Točno znaju povijest svakog političara i tu ih se ne može nasamariti. Za »Vreme« pišu Filip Švarm, Jovana Gligorijević, Ivan i Andrej Ivanji, Teofil Pančić i drugi.

Često se navodi kako je situacija u Srbiji glede medijskih sloboda loša, a ni u Hrvatskoj nije dobra, ako ćemo iskreno. Koliko ste izloženi političkim pritiscima?

– Direktnih pritisaka nema. Vladajući znaju da ne smiju napasti jedan od rijetkih nezavisnih medija u državi u kojoj postoji velika cenzura. Iako »Vreme« možda vladajućima služi i kao alibi pred inozemnim tijelima i udrugama koje se bave novinarskim slobodama. Jer, eto, mogu pokazati da postoji i netko tko piše kritički. No, kad niste bliski s vlastima, financiranje je otežano i zaraditi plaću je teška borba. Iako, prisutno je veliko zadovoljstvo jer znate da kvalitetno radite. Ako govorimo šire o medijskoj sceni, treba reći da »Vreme« nije jedini opozicijski medij, iako mislim da možemo reći da smo posljednji nezavisni. U opoziciji su i dnevne novine Danas, tjednik Nin, televizije N1 i Nova S, ali koje nemaju nacionalnu frekvenciju. Tu su i portali Krik, Cins te Istinomer i Cenzolovka i još nekoliko drugih.

Original i 52 ovjerene fotokopije / Foto MARIJA JANKOVIĆ

U fotonovinarstvu ste 20 godina?

– Da, počela sam u dnevnim novinama, potom deset godina radila kao freelancer, a posljednjih pet godina radim u »Vremenu« kao fotoreporter i kao fotourednica. Često sam izvještavala s prosvjeda, a volim pratiti i političke »ceremonije«, dolaske dužnosnika. Cijeli taj kič mi je zanimljiv. Radim i vlastite projekte s ozbiljnim temama – holokaust, nestanak Nijemaca u Vojvodini koji je također vezan uz Drugi svjetski rat, ali i široki spektar ženskih tema, uključujući femicid.

Vizualna rješenja

Kažete kako se o nasilju nad ženama vrlo problematično izvještava u Srbiji?

– Ono je novinarski izrazito loše praćeno. Izvještava se krvožedno, novinarski se kodeksi uopće ne poštuju. Žrtvama se često otkrivaju imena i identiteti, slikaju im se kuće, a bilo je i slučajeva da se uzimaju privatne fotografije s profila na društvenim mrežama i potom objavljuju, sve u cilju profita. Situacija je došla do ključajuće točke i nekoliko organizacija je vidjelo da se nešto mora poduzeti kako bi se situacija poboljšala. Jedna od tih organizacija je bila Autonomni ženski centar, koja je provela istraživanje »Kako vas žene čitaju?«. Žene koje su preživjele nasilje pozvane su da sudjeluju u istraživanju te im je predočeno kako se o nasilju izvještava. Uglavnom su loše reagirale na naslove, slike i tekstove jer im nisu nudili nikakav izlaz, nikakvu pomoć. U njima ih se nije ohrabrivalo da izađu iz tog nasilja, nego su ponovo proživljavale što im se dogodilo.

Jedna od naslovnica tjednika »Vreme« / Foto Vreme

Što se potom napravilo?

– Tada su osnovane »Novinarke protiv nasilja nad ženama« i kodeksi su se pooštrili. No, to je stvorilo jednu zonu »vakuuma«. Fotooprema tekstova svela se na stereotipnu sliku muškarca sa stisnutom šakom i ženom u pozadini, u bluru, koja plače. Ta slika može se naći na svim »stock« stranicama, ali ipak nije baš primjerena. Iz UNDP-a su me kontaktirali da provedem projekt koji će poboljšati situaciju. Zato smo se odlučili organizirati i napraviti radionicu, pozvane su žene da predlože ohrabrujuće fotografije koje bi ponudile drugu vrstu vizualnih rješenja za takve izvještaje. Napravili smo besplatnu bazu koju svi mediji mogu koristiti bez bojazni za autorska prava ili da će vratiti žrtve natrag u njihove traume.

Uz ženske teme, kako kažete, bavite se i drugim motivima. Jedna od poznatijih reportaža je i ona iz srpskog rudarskog mjesta Bor.

– Bor je grad na istoku Srbije poznat po jednoj jedinoj stvari – bakru. Praktično je nastao početkom 20. stoljeća samo zbog rudnika bakra. Bilo je to malo selo, ali se u periodu Jugoslavije ta tvornica, RTB Bor, jako proširila. Imala je tisuće i tisuće zaposlenih, to je bila ogromna, teška metalna industrija. Bor je najzagađeniji grad u Srbiji što se tiče teških metala, a i sumpor koji koriste sigurno ne pomaže. Jednom sam prilikom ondje prošla igrom slučaja, vraćajući se autobusom, i jednostavno sam morala to zabilježiti fotografijom. To je bilo još 2004. godine, uzela sam dva mjeseca neplaćenog na poslu kako bih posjetila rudare i napravila jednu veliku crno-bijelu reportažu.

Kako je bilo snimati pod zemljom i u takvim uvjetima?

– Obišla sam sve tvorničke pogone i spuštala se s rudarima u jame. Rudari su predivni ljudi s vrlo specifičnim smislom za humor, koji je užasno crn, ali njime održavaju moral. Kad sam se pojavila s fotoaparatom, prvo su me pitali jesam li ih došla fotografirati za osmrtnicu… Oni su dobro plaćeni za svoj posao, ali nikada nisu sigurni, uvijek se nešto može dogoditi i takvim se humorom hrabre. Spomenimo i da je prije četiri godine kineska tvrtka Zijin kupila postrojenja Bora i sad je to sve puno gore. Kinezi ne poštuju nikakve regulative koje se tiču zagađenja, značajno su proširili rudnik, otkupljuju okolna sela i borba je velika. No, s druge strane, Kinezi dobro plaćaju i radi se. U tom kraju rudnik bakra donosi kruh na stol, tako da im je i drago da pogoni rade. Situacija se stvarno može gledati i crno i bijelo.

Jedna od fotografija iz serije »Ideologija kvadrata« Ideologija kvadrata – Sarajevo / Foto MARIJA JANKOVIĆ

BG tablice u Kninu

Jedna vaša fotoreportaža nosi naslov »U Knin s BG tablicama«, recite nam više o njoj.

– Posjetiti Knin bila je moja velika želja. Zbog cenzure devedesetih godina, građani Srbije ne znaju što se istinski događalo na tadašnjim ratištima, bilo je jako teško dolaziti do informacija. Mislim da većina Srba nije vidjela kolone albanskih izbjeglica, nikada nisu vidjeli ozbiljniji materijal iz Srebrenice, kao ni kako je izgledao Vukovar poslije rata. Kako sam dosta putovala po tim mjestima, željela sam napraviti jednu seriju fotografija koju sam radno nazvala »A što su oni nama radili«. Jer, taj argument da je za jedan zločin odgovoran onaj koji se dogodio prije njega se može vraćati u beskraj. Pratila sam nacionalistička događanja u Srbiji, ali sam pomalo počela pratiti i ona u Hrvatskoj i drugdje i željela sam proširiti seriju. Nije mi bilo svejedno kad sam se pripremala otići u Knin na proslavu Oluje s beogradskim tablicama, čak sam razmišljala da uzmem neki detalj s hrvatskom šahovnicom i stavim ga na auto. No, na kraju stvarno nisam imala nikakvih problema. Čak sam u jednom trenutku sjedila s braniteljima u kombiju. Oni su zbijali neke dosta neukusne šale, ali mi se stvarno ništa neprijatno nije dogodilo. Proslava je bila dostojanstvena, ali ipak i jednostrana. Jer, kako sam rekla, svaka priča ima dvije strane. Projekt »A što su oni nama radili« trenutno je na čekanju, ali voljela bih ga nastaviti.

Snimio Mateo LEVAK

Viralna je bila vaša fotografija »Original i 52 ovjerene fotokopije«. Kćer ste fotografirali među liječničkim i administrativnim papirima koje ste skupljali tijekom trudnoće i nakon rođenja.

– Skupila sam 52 dokumenta koji su mi bili potrebni za raznorazne stvari. Od liječničkih pregleda, doznaka, prijave za dijete i drugo. Jednostavno mi je »kliknulo« da položim svoju bebu na krevet i okružim je tom užasno brutalnom administracijom. Fotografija je također pobijedila na jednom natjecanju i imala ogroman broj dijeljenja na društvenim mrežama. Zanimljivo je da je prepoznata ne samo u Srbiji, već i u BiH, Makedoniji, Hrvatskoj… Mnogi su prepoznali taj problem, a nije bilo druge fotografije koja bi na bolji način objasnila o čemu se radi. Sada imamo digitalizaciju i situacija jest malo bolja, iako još uvijek vidim da se žene muče s birokracijom. Imaju problema s porodiljnim, postoje raznorazne kategorije zaposlenih i nezaposlenih i to je stvarno dobra tema kojom se treba baviti. Iako mislim da nitko od nas ne može jednom fotografijom nešto promijeniti u velikoj mjeri, možemo pridonijeti da i drugi ljudi počnu o nekoj temi razmišljati. Da i drugi novinari počnu izvještavati o tome. Ne moramo svi uvijek imati ekskluzivu. Ako puno medija piše o istoj stvari, veće su šanse da se ona promijeni. Ta je fotografija bila moja kapljica u moru, koja je, nadam se, ipak zavrtjela da se taj broj papira smanji.

Jedna od fotografija fotoreportaže iz Bora – Marija Janković / Foto MARIJA JANKOVIĆ