RIJEKA – Dijana Lukić slikarica je izvan riječkih umjetničkih tokova. I sama za sebe tako kaže, što joj, kao nekome s margine, osim nešto frustracije nosi i određenu slobodu. Slobodu za igru i istraživanje kako umjetničko, tako i »menadžersko«. A jedno baš takvo istraživanje prodajna je i aukcijska izložba njenih slika i radova iz fundusa njene Likovne radionice Art & hobby »Pošto kilo umjetnosti, gazdarice?« u Relativnoj galeriji u ulici Pomerio.

Izložbom u organizaciji njene udruge Kreativna industrija Europe, Lukić obilježava 20 godina kontinuiranog rada kao slikarice, ali i voditeljice privatne likovne radionice kroz koju su, kako kaže, prošle brojne generacije polaznika.

Slike koje postavljaju pitanja

Izložba preko 50 autoričinih slika velikih formata te slika, skulptura i keramike iz fundusa radionice održava se u prostoru ad hoc Relativne galerije na adresi Pomerio18 (prizemlje), u i pored slikaričina ateljea, velikog prostora sada pretvorenog u galeriju. Relativna galerija otvorena je 15. lipnja, ali bez službenog otvaranja ili pompe, jer njen ključ zbivat će se na kraju, na njenu zatvaranju 29. lipnja, kada će biti prigodan program i podjela nagrada iz nagradnog fonda za sve one koji su pomogli promociji i uspjehu izložbe. Već sam ulazak u galeriju odaje dojam ambicioznosti; radovi velikih formata »zaskaču« posjetitelja s urednih zidova i odišu tematsko-motivskim grupiranjem.

Prvi dojam ne vara, jer prostor sastavljen od više manjih prostorija prigodno je uređen u svrhu prezentacije dvadesetogodišnjeg rada Dijane Lukić, što autorskog što voditeljskog. Pa tako postoje komercijalnije i nekomercijalnije prostorije, prostorije s aktivističkijim ili intimističkijim slikama. Lukić nam pojašnjava naslov »Pošto kilo umjetnosti, gazdarice?«, iza kojeg stoji ozbiljniji koncept. Naime ljudi, kako kaže Lukić, često misle da slike koje ona stvara, koje nisu puka dekoracija, nisu na prodaju, ili za kupnju za stan, da su »neugodne«. Ona želi promijeniti tu paradigmu i reći da su to slike koje postavljaju pitanja i nude emociju.

– Publika zapravo nije otvorena za ovu vrstu slikarstva, jer joj je to nepoznato i jer ne prepoznaje vrijednost. Moja publika je vrlo uska, a želim to promijeniti i zato mi je ova galerija dobrodošla, jer sam ja u njoj i kustosica i domaćica i sve… A nema tu nedokučivih poanti, ta umjetnost je direktna emocija – kaže Lukić ističući još jedan mit, kako ga naziva, mit o tome da se nema novaca za takvu vrstu umjetnosti.

– Naravno, puno ljudi jedva preživljava, ali i ja poznajem puno ljudi u Rijeci koji imaju sasvim solidno novaca, ali jednostavno nemaju naviku kupovanja umjetnosti – kaže Lukić.

Aukcija i kviz

A posjetitelj ove izložbe može odmah ponijeti sliku koju kupi ili sudjelovati u aukciji za slike kojima je istaknuta početna cijena. U tzv. komercijalnoj prostoriji, u kojoj su i radovi s radionice, cijene istaknute za keramiku ili manje skulpture kreću se već od 50 kuna, no za slike većih formata trebat će, dakako potrošiti više, pa je tako najskuplja slika, zapravo slika sastavljena od 20 autoportreta i košta 22.700 kuna za sve slike, iako se one prodaju i pojedinačno za 1.700 kuna.

Foto Damir Škomrlj

Da bi motivirala posjetitelje na akciju, Lukić je osim aukcije, koja bi trebala promijeniti mišljenje nekih da su one vezane samo za bogataše, osmislila i nagradni kviz. Pa posjetitelj može ispuniti upitnik s pitanjima poput: »Koliko mačaka je ukupno na slikama na ovoj izložbi?« ili »Navedi redne brojeve slika koje imaju religiozne naslove«. Nagrade će biti podijeljene na zatvaranju izložbe i to iz nagradnog fonda sastavljenog od predmeta koji neće biti prodani tijekom izložbe.

Privlačenje publike

Lukić ističe da joj je cilj 500 posjeta izložbi. Svjesna je da je to ambiciozno za Rijeku, jer je istraživala pa došla do podatka da je Mali salon, zatvoreni galerijski prostor MMSU-a na Korzu, po izložbi koje bi trajale mjesec dana imao oko 150 posjetitelja. No baš je zato osmislila igre i druge animacije kojima želi privući (novu) publiku.

– Ja malo stršim. Postoje kanali kako se radi, a ja izlazim iz toga. Stršim i opusom, koji je nekonvencionalan. Ljudi mi često govore da sam hrabra. A ja ne mislim da sam hrabra, samo sam iskrena, a iskrenost ne podnosi maske. I alergična sam na plićak i plitke frekvencije pa tražim dubinu, suštinu. To nije hrabrost, nego način razmišljanja koji dovodi do zapanjujućih istina, o ljudima, o emocijama, o maskamama… – zaključuje Lukić.