RIJEKA  Nakon što sam pogledao izložbu Luce Bertuzzija »Pola stoljeća s Alanom Fordom«, što je postavljena u Galeriji Kortil, bio sam uglavnom zadovoljan viđenim. Izložba pokriva većinu važnijih informacija o stripu – predstavljeni su autori Roberto Raviola i Luciano Secchi (Magnus i Bunker), protagonisti i sporedni likovi u stripu, a dio izložbe posvećen je i ključnim odrednicama stripa. Te su odrednice na ovoj izložbi podijeljene na satiru, strip u stripu, »malo zdrave zabave«, za stolom s Grupom TNT, efikasnost javnih službi, Magnusov crtež koji je fantastično znao prikazati raspon emocija likova te brojne druge specifičnosti stripa. No, dojam je da su ove odrednice mogle biti bolje razrađene i definirane, a nedostaje možda i ključni podatak za razumijevanje »Alana Forda« i Grupe TNT. Max Bunker otkrio je Lazaru Džamiću za knjigu »Cvjećarnica u Kući cveća«- da se »Alan Ford« dugo »kuhao« u njegovu umu te je pri kreiranju stripa bio inspiriran talijanskom komedijom umijeća (Commedia dell’ arte, odnosno Commedia all’improviso). Od tuda i inspiracija za grotesku, farsu i likove (vizualno i karakterno), koji se značajno naslanjaju na maske iz komedije umijeća.

«Alan Ford« i novije generacije

No, da sada ekstenzivno ne citiram Džamića i njegovu knjigu, koju ljubitelji stripa zasigurno poznaju, a ako vam je promakla, toplo ju preporučam, osvrnut ću se na nešto drugo što me kopkalo dok sam razgledavao izložbu (uz brojne tipfelere u hrvatskom prijevodu izložaka). Koliko je »Alan Ford« danas relevantan i koliko ga novije generacije poznaju? Prije nekoliko godina s kolegicom na fakultetu držao sam izlaganje o stripu – ona je predstavila opći uvod u svijet stripa – povijest i zakonitosti, a ja sam drugi dio izlaganja posvetio »Alanu Fordu«. Kako sam od djetinjstva valjda bezbroj puta pročitao prvih 75 kultnih epizoda na kojima su surađivali Bunker i Magnus, dok se potonji nije povukao te ga je prvo zamijenio Paolo Piffarerio, a poslije i drugi crtači, želio sam prvo provjeriti koliko moji kolege poznaju Grupu TNT, kako bih znao koliko moram predstaviti najosnovnije podatke, a koliko mogu ići u dubinu. Nekoliko sramežljivih ruku se podignulo (od dvadesetak studenata kroatistike), a ta statistika nepoznavanja ili odgovora »znam da je to strip, ali ne puno više od toga«, potvrdila mi se i drugim anegdotalnim dokazima i situacijama. No, to što ga mlađe generacije ne poznaju (po mojem iskustvu, volio bih da sam u krivu) ne znači da nije relevantan, dapače.

Strip i stvarnost

»Alan Ford« je satira nepravde, korumpiranih i nesposobnih (političara), kao i javnih službi, u nadrealnom tonu, ali i nudi jedan pogled, ili čak bolje rečeno, odgovor na svijet koji Džamić definira riječima – optimistički diletantizam kao strategija preživljavanja. Čitajući »Alana Forda« ulazimo u svijet diletanata koji se pokušavaju nositi sa životom, ali im to slabo uspijeva, zbog njihovih pogrešaka i mana, ali i zbog sustava koji nije naklonjen pravdi i čovjeku. Čitajući paralele koje Džamić provlači između stvarnosti i stripa, na nadrealnoj i satiričnoj razini, ne možemo se oteti dojmu da se one i danas mogu lako povući. Usporedimo aktualnu svađu aktera na hrvatskoj političkoj sceni te neke od epiteta i naziva kojima se »časte« likovi u »Alanu Fordu«: potomak buhe i nosoroga, patuljče od slame, bijedni mali mikrobe, gušteru nosati, probušeni brode, vještice, vrećo kostiju, ušljivče, propali plemiću, a s druge strane imamo: plameni jazavac, herojski zec, šmrkavac, sredovječni gospodar i zlostavljač, umirovljeni mudroslov, ništarija, samodopadne narikače, fejkeri, low-life. Mislim da onaj tko za deset godina bude uspoređivao ove nadimke neće tako lako odgonetnuti koji pripadaju stripu, a koji stvarnosti. Možda to nije ni loše, ali to je već druga priča.

Izložba o stripu Alan Ford / Snimio Vedran KARUZA

Pregršt inspiracije

Pišući o diletantizmu i nadrealnosti, Bunker i Magnus bi i danas imali pregršt inspiracije: s mjerama stožera zbog kojih moraš nositi masku na dva koraka kad ulaziš u kafić, kažnjavanjem ljudi jer su »prekršili samoizolaciju« kako bi pognojili njivu, dok se političari druže sa zaraženima i potencijalno zaraženima i nisu išli u samoizolaciju, s autoprijevoznicima koji dijele maske koje ljudi »moraju nositi«, a nude toliko malo vožnji da su ljudi natrpani jedni na druge i razmak od dva metra je nedosanjani san… Ili ako želite, na svjetskoj razini gdje predsjednički kandidat kaže crncu da ako ima problema s odlučivanjem hoće li glasati za njega ili drugog predsjedničkog kandidata onda nije crn, gdje ljudi vjeruju da je Zemlja ravna ploča, gdje se likovima u crtićima oduzima vatreno oružje (v. Looney Tunes – Elmer Fudd će loviti Zekoslava Mrkvu kosom), onda ne možemo sumnjati da su (alanfordovska) nadrealnost, satira i farsa i dalje neodvojivi od stvarnog svijeta. I tako tematika kojom se »Alan Ford« bavio nastavlja živjeti i dalje, samo se danas njome nosimo na neke druge načine. Recimo, među mlađim (a možda i starijim generacijama?) su popularni mimovi koji se satirično osvrću na stvarnost (v. npr. Nacionalno memetičko sudište). I to je dobro. Da se naslonim na Matoša: dok je srca, bit će i Kroacije, dok je čovjeka, bit će i satire.

Izložba o stripu Alan Ford / Snimio Vedran KARUZA