Ova veća sam ja, ova manja Marijana – veli nam Kristina Gverić dok nam pokazuje dvije ponosite pionirke od kartona.

Sve je tu, i plava suknja, i bijela košulja, i crvena marama, i plava kapa, jedino što ne bi nižepotpisani nikada rekao da je Kristina Gverić, viša kustosica Hrvatskog školskog muzeja i autorica izložba »Pioniri maleni«, ikada i bila pionirka. Jednostavno se čini premlada.

– Bila sam, bila. Ja sam 82. godište, predzadnja generacija koja se primala u pionire – na to će Kristina.

U pionire je primljena u Šibeniku, u Osnovnoj školi »Maršal Tito«. Evo je i na fotografiji sa svojim razredom, u kutama koje su žute!?!

– Moja je škola jedina u Splitu imala crvene, odnosno bordo kute. Još su u jednoj školi nosili svijetlo zelene, dok su ostali svi bili u plavim kutama.

Za žute, bome, nisam znao – priznaje novinar kojeg je pogled na kute automatski teleportirao jedno mali milijun godina unatrag.

U taj čas eto ti i Marijana, na tren, tek da nas pozdravi. Nije to oživio karton nego je navratila Marijana Bračić, voditeljica marketinga Hrvatskog školskog muzeja.

U žurbi je, kako i ne bi bila kad smo navratili taman pred Noć muzeja, ali stiže se i ona pohvaliti svojom kartonskom pionir-verzijom, a bome smo je detektirali i kako na jednoj slici iz osnovne škole prima darove od Djeda Mraza. Nikakve zapreke dakle nije bilo da se te dvije ideologije sretnu oko jelke.

Kultura sjećanja

Nema se tu stoga što nego u startu postavit Kristini pitanje: »Jeste li ovu izložbu osmislili zato što vas je ulovila nostalgija, ili ste zaronili u fundus muzeja!?«

– Zaronila sam u fundus. A ima nešto i nostalgije. Dosta građe je vezano i uz mog djeda i baku koji su bili učitelji u to vrijeme, i to u Vinkovcima odakle je mama porijeklom – kaže Kristina.

Nakon djedove smrti dosta je građe donirala Muzeju, od igračaka do radnog materijala, ali nije to bilo presudno da se pionira uhvati.

– Kada sam radila reviziju muzejske građe primjetila sam da imamo dosta dječjih likovnih radova na temu jugoslavenske ideologije – veli.

Otkada je pionira u školskim klupama, pa sve do kraja 80-ih vazda se unutar škola pričalo, crtalo, recitiralo o Narodno oslobodilačkoj borbi, a sve da se ideologija održi.

Nije se tu zaboravu prepuštao nauk da su djeca u NOB-u postajala pioniri, pomagala partizanima i ranjenicima, bila kuriri, ali uz to se uvodi u priču i učenje kao važna komponenta.

Svake godine se tako u pionire primalo od 60 do 70.000 djece. Ma, jesmo li, mi koji smo bili pioniri bili svjesni što to crtamo i je li ideologija padala na plodno tlo, ili je djetinjstvo u svom najbazičnijem obliku od svake ideologije jače!?

– Primljena sam u pionire u prvom razredu osnovne, da bi u trećem krenuo Domovinski rat, pa sam možda sve osvijestila i zbog toga. A jesu li djeca koja su kao pioniri završila osnovnu školu osvijestila je li to ideologija, to ne znam – iskreno će Kristina.

Ta neka šira i dublja razmišljanja i nisu povod izložbi. Zadaća što ju je ona sebi dala jest ta da u kontekstu kulture sjećanja interpretira jedan isječak povijesti kroz perspektivu djeteta.

Izložbom se tako prvi put detaljnije istražuje građa Hrvatskog školskog muzeja tematski vezana uz razdoblje jugoslavenskog socijalizma.

Krupan je to zalogaj s obzirom na to da se pokazalo da muzejska zbirka okvirno broji oko 5.000 predmeta koji su izravno ili neizravno povezani s vremenom u kojem su rasli i živjeli – pioniri.

– Ideologijom su nas okupljali na nastavi putem dječjeg stvaralaštva, a ujedno su nam punili i slobodno vrijeme, em da ne bismo došli u neke neugodne situacije, em da bi nas održali na okupu i usmjeravali. Bilo je to i pozitivno, jer djeca su tu radila neke dobre stvari – veli Kristina.

No, kako rekosmo, ono što je autorica izložbe prvenstveno htjela je prikazati veliku muzejsku građu. Selektirati predmete bilo je najteže, tim više što zgrada Muzeja čeka obnovu.

Sve je tu na koncu dano iz perspektive djeteta, iz vremena kad su djeca ulazila u odgojno-obrazovni sustav, da se, kako kaže Kristina, vidi s čim se sve susreću i da su sudionici nekih promjena.

Nekada su se promjene događale tako brzo da su se bilježnice iz doba NDH činile prihvatljivima za upotrebu tako da se na njih jednostavno lijepila zvijezda petokraka.

Na zidu i rečenica što je onomad izrekao pedagog Emil Paravina, koja kaže da je pionir toliko raširena i popularna riječ u svakodnevnoj upotrebi da je postala istovjetna riječi dijete.

– U Savez pionira Jugoslavije su ulazili svi. Nije bilo izbora, makar službeno nije bilo obavezno. Doduše, jedan gospodin nam je za posjeta ponosno kazao da je njegov tata na dan primanja u pionire svu svoju djecu slao u bolnicu samo da nikad ne budu primljeni u pionire – priča Kristina.

Oni koji nisu željeli da su im djeca pioniri su se, eto, snalazili. Makar, onako u teoriji, ne čini se da tu u pionirskoj »ideologiji« ima išta krivo.

– Što fali biti pošten, odan, iskren, sve to što u sebi baštini riječ pionir – pitamo se onako naglas.

Kristina na to mudro zbori da bi jamačno bilo zanimljivo vidjeti s kojim vrijednostima danas djeca napuštaju osnovnu školu. Onda se znalo koje su poželjne osobine djeteta i kakav mora biti unutar svoje zajednice.

– Znalo se da mora pomagati, aktivno sudjelovati, angažirati se, biti opredijeljen, odan, mora poštovati starije… To je nešto što se možda danas i gubi.

I te osobine pionira: samopouzdanje, samostalnost, skromnost, marljivost. Sve što i danas ističemo, ali se onda možda na tome ipak puno više radilo – ističe Kristina.

Nikako mi krenuti, štono bi se reklo, od početka, od rujna mjeseca, od prvog dana škole, a onda i primanja u pionire. Izložba je, naime, osmišljenje »kalendarski«, jer bilo je tad datuma za obilježiti i više nego danas, a i djeca su oko tih datuma bila itekako angažirana.

Pače, kaže Kristina, nakon što bi se priredba i održala još bi i sve zabilježili u svojim bilježnicama kao literarni rad, ili u svojim likovnim mapama crtežom. Rujan i prvi dan škole, a onda 29. studenoga i Dan Republike i primanje u pionire.

– Većina onih s kojima sam razgovarala za rada na izložbi imaju na to doba živo sjećanje. Jer, to su neka naša prva sjećanja. Ja se sjećam nekih situacija iz vrtića, testiranja za školu i onda pionira – veli Kristina.

Veći od života

Na zidu fotografije, crteži, sastavci, u vitrinama pisanke, pionirske knjižice, značke i odlikovanje za uzorne odlikaše pionire. Na slikama i učiteljice i učitelji koji nisu štedjeli sebe ni svoga vremena da naprave još zgodnih pomagala s kojima će djeci olakšati rad, pa makar bilo i u kontekstu pionira.

A one kute su, uči Kristina, bile tu i da se pomogne domaćoj proizvodnji, a ne samo da se prebrišu kakve razlike statusne naravi.

Ma pogled pada na cvičke, papučice školske što ih je Borovo proizvodilo da u njima možemo tjelesni raditi. Vodi kalendar dalje, nakon upisa do 10. rujna i nekadašnjeg dana ondašnje ratne mornarice, taman da se crta »Galeb«, ili mornari koji su nadnaravno snažni u tim mornarskim majicama.

Onda slijedi Dan dječjih prava, pa taj svečani dan od prisege kada se postaje član Saveza pionira Jugoslavije i daje svečano obećanje.

– Ljudi s kojima sam pričala najviše pamte samu proslavu, hranu, Dvojni C – priča Kristina.

Ona, a bome i nižepotpisani, bolje pamte taj strah da ne zaborave riječi zakletve koja je bome bila teška za zapamtiti onako puna riječi i fraza većih od života. Jer, kako ste »danas kada postajem pionir« morali dati časnu pionirsku riječ da će te »marljivo učiti i raditi i biti dobar drug«, tako ste morali prisnažiti i da će te »voljeti našu samoupravnu domovinu«.

Kalendar vodi dalje, do radova kojima su pioniri obilježavali Dan armije. Tema borbe dominira likovnim radovima, makar je od rata prošlo par desetaka godina, a i u čitankama iz 80-ih je slično.

Dan dječje radosti je zato, kao što rekosmo, bio rezerviran za Djeda Mraza, makar na izložbi ima i ukrasa za jelku koji lijepo slave što Tita, što puške, što petokrake.

Ma, lako za petokraku kad su tu stare saonice, prskalice, pancerice, časopis Smilje na temu zime. Nakon zime dolazi, dakako, proljeće i Dan žena.

Kažu oni koji pamte da se znalo obilaziti grobove palih borkinja, ma ovaj dvojac se toga sjetiti i ne može. Ali, pisali čestitke majkama jesmo, i crtali njihove portrete, i osmišljavali plakate za svečanosti.

Na zidu i dio na kojem je građa koja pokazuje da se pionirima računalo i u ozbiljnoj gradnji društva. Nisu samo omladinci bili ti od kojih se očekivalo da uistinu grade zemlju na omladinskim radnim akcijama, već se bome štogod očekivalo i od pionira.

– Pri tom su se obilno koristile parole poput: »Mi gradimo prugu, pruga gradi nas«, »Dali smo mnogo, dobili smo više«, taman da djeca te parole izrađuju u školi i da ih imamo pregršt među građom – veli Kristina.

Ravnopravnost spolova

I da, pri tom je ravnopravnost među spolovima bila zastupljena, barem na satovima domaćinstva gdje su momci uredno vezli i to voljeli.

Proizvodni rad biva nastavni, tu se stječu neke praktične vještine i stvaraju prvi kinoklubovi, radioklubovi, amaterski klubovi.

– Kaže parola: »Tehnika narodu, dižemo našu industriju.« Toliko se htjelo uključiti i u to čitavu zajednicu, čitavo društvo – kaže Kristina.

Putujemo mi zajedno s kalendarom do Pozdrava proljeću, još jedan dokaz kako se slobodno vrijeme djece htjelo formirati. Pa se igra i nogomet i gumi-gumi, a tu su u špekule, ili pak kolekcija maraka Grigora Viteza koju je pjesnik donirao muzeju.

Pionir je, inače, zaslužio i igračku, set igračaka u kojem među ostalim male kuglice valja dotjerati u rupicu koja se pozicionirala taman na mjestu gdje su glavni gradovi ondašnjih republika.

A evo i trikoi u kojim se vježbalo, baš kao i sastavci dječji u kojima piše zašto je fiskultura važna. Prvi maj donosi prvomajske povorke, spomen radničkih prava i uloge radnika u društvu, svega o čemu se danas, realno, i ne priča.

Ne ide to, doduše, bez spomena Tita, ali o radniku se makar govori. Kult ličnosti se njegovao brižno, a na zidu tako uistinu impresivan dječji likovni rad na temu onih 88 stabala što su se sadili za druga Tita.

– Bio nam je tu i jedan gospodin iz Samobora koji se sjeća kada se sadilo 88 sadnica i veli da je to sada šuma. Nešto je iz toga izašlo i dobro – kaže Kristina.

Svibanj donosi Dan mladosti, značke i štafete, slike učeničke. Tu je i podosta materijala vezanih uz Matu Lovraka koji je u zgradi muzeja što čeka obnovu i živio onomad.

Evo ga na slici za posjeta djeci u bolnici, a na slici unutar bolnici i zidne novine s motivima vezanim uz jugoslavensku ideologiju.

– Tu su i časopisi Smib, Radost i Modra lasta, tri časopisa koja su se od 70-ih formirala i časopis Pionir koji je izlazio za vrijeme rata – pokazuje nam Kristina.

A na kraju ljeto i praznici. Na fotografiji i učenica i učiteljica u lijepim, ljetnim haljinama. I pioniri kojima je omogućeno ljetovanje, organizirano kao u kampu u Savudriji na slici.

Prvo ljetovanje, a onda sastavak s dojmovima. Godina je 1954. kada jedna Branka u školi u Krapini piše sastavak za čistu peticu naslova »Kako sam zamislila more?«.

– More sam zamišljala kao jednu veliku rijeku. Mislila sam da se može vidjeti obala iz jednog kraja na drugi. Nisam mogla niti zamisliti da bi tako veliki parobrodi mogli ploviti po moru.

Također nisam mogla zamisliti da bi morska voda bila tako slana – piše, među ostalim, Branka nakon što je prvi put bila na moru.

Svakodnevnim predmetima Kristina je htjela opisati djetinjstvo pionira. Zato su tu i peraje i recimo đačko elektroračunalo na kojem su se svjetla palila tek kad bi točno izračunali zbroj ili umnožak dvaju brojeve.

Susret s djetinjstvom

U trećoj prostoriji na ekranu se vrti film dug malo više od 24 minuta, što ga je muzeju 1993. godine donirao pokojni profesor, pedagog Milan Matijević.

U filmu kadrovi snimani u eksperimentalnoj školi »Ivan Goran Kovačić« u Borovu naselju, godina je 1989. U filmu snimljeni trenuci školske atmosfere dok se priprema nekakvo važno događanje.

I u filmu, u jednom trenutku, i Siniša Glavašević koji je tad radio na radiju, a u školu je došao da održi kviz s djecom. Jedan od učenika na maloj klavijaturi svira »Hej Slaveni«, naokolo djeca koja se igraju u zabavnom kutiću.

Kaže Kristina da se gotovo može osjetiti da je priči o jednom djetinjstvu blizu kraj, da završava. Ma, film je tu zato jer i on govori o onom što je tema izložbe.

Nije Kristinu vodila ideologija jer ona, na koncu, nema te godine. Pionirka je bila toliko dugo da se se sjeća kako se igra ispod televizora, ona trećašica, dok joj mama tati govori: »Ante, uzbuna je.«

– Moja je povijest sasvim drugačija. Šteta što nisam odradila sve do osmog razreda. Šteta što sam kao dijete doživjela rat.

To te promijeni zauvijek i sjećaš se nekih stvari kojih se ne bi trebao sjećati. Sjećaš se bake u Vinkovcima za koju si zabrinut. Sjećaš se kako smo se igrali s čahurama – veli Kristina.

I u pravu je. Zato oni koji su u školu išli, recimo, tu negdje krajem 70-ih i bili pioniri zapravo se na izložbi sreću samo sa svojim sretnim djetinjstvom.

Nekako nas je to članstvo ako ništa činilo istima koliko god smo bili različiti, istima i povezanijima. S druge pak strane ako je išta cijelom tom konceptu nedostajalo onda je to, smatra Kristina, kritičko mišljenje.

– Danas pokušavamo odgajati djecu tako da razmišljaju, razvijaju svoje mišljenje i na koncu sami odaberu svoj put – kaže Kristina.

– A opet to je i onda ovisilo od toga kakvu ste učiteljicu ili učitelja imali. Učiteljica Smilja, a tako se zvala moja učiteljica, poticala je to kritičko mišljenje, makar se ipak znalo do koje granice se što smije i ne smije – spominje se novinar.

Spominje se, jer sve na ovoj izložbi vuče čovjeka da se sjeća. Priznaju to i posjetitelji u knjizi dojmova. A tamo i ova rečenica koja bi, na žalost, mogla biti i blizu istine:

»Uz svu ideologiju koju su prodavali, uspjeli su odgojiti generacije koje su iza sebe nešto ostavile, za ono doba nešto veliko. Što će ostaviti današnje generacije na ovakvoj izložbi za 30-ak godina!? Bojim se da će to biti tek jedan eksponat – mobitel.«

Dva potrošena Karbofixa

Kristina ima dvije kćeri. I one su u školu krenule sa šest, baš kao onomad i ona. Uz njih je spremala izložbu. Jesu li shvatile, skužile o čemu se tu radi kad se o pionirima govori!?

– Nešto i kuže. Meni je nešto drugo zanimljivo. Naime, kako je meni baka često pjevala pjesmu »Seljančice malena«, to sam i ja njima pjevala kad su bile male.

Pred izložbu sam im pjevala »Pioniri maleni, mi smo vojska prava«. Jedna od njih je primjetila da se radi o istoj melodija. One to gledaju iz neke svoje perspektive – kaže Kristina.

Koliko je pak i njoj i Muzeju vrijedna građa ilustrira ljepilom!?!

– Nakon smrti djeda sačuvala sam dva stara, potrošena ljepila Karbofix i pospremila ih u muzej. Ta dva ljepila meni su pravo bogatstvo – smije se Kristina.

Karbofix, pa da netko možda i osvijesti da neki predmet što se njima čini banalan zapravo itekako ima negdje svoje mjesto, da bi možda negdje nekom mogao biti vrijedan.

Zbjeg u El Shatt

Ako treba što od izloženog izdvojiti onda neka to bude kutak u kojem su izlošci vezani uz zbjeg u El Shatt. Na fotografijama svakodnevica djece u El Shattu, onaj školski šator koji im je, i udžbenik kaže, kuća.

Na fotografiji djeca sjede na tronošcima i radni materijal im na nogama, a na izložbi i ti tronošci i te torbice i ti časopisi. I sat što su ga djeca u zbjegu izradila, onaj koji kao centralni motiv ima, dakako, šator.